ZAKON MEĐE
Najslasnije uštipke strina nam je pekla
S pekmezom i bijelim šećerom u prahu
Uzimajte djeco – vedro bi nam rekla
A mi bismo grabili sve u jednom dahu.
Moje sestre i ja i stričeva djeca
Bili smo k’o ptići iz jednoga jata
Išli smo u crkvu svakog većeg sveca
I znali za nešto vrednije od zlata.
Al’ jednog su dana – namršteni oba
Mučenici otac i brat mu najmlađi
Zakleli se Bogu na mržnju do groba
Zbog dva pedlja zemlje u krvavoj svađi.
I tako je kletva iskrivljene međe
Međ’ krovove bratske crtu razapela
S rođacima otad viđasmo se r’jeđe
Kao da nas dijeli nekoliko sela.
Orao je prkos za buduću žetvu
Težačkom je rukom sijana prašina
Da bi sutra želi bratomrznu kletvu
Kojom će da hrane nerođenog sina.
A strina bi katkad uštipke ispekla
Znali smo po mirisu preko cijelog sela
Uzimajte djeco – znam da bi nam rekla
Ali nije mogla – ili nije smjela.
Na dan kad je otac prekrstio ruke
I sklopio oči k’o anđeo bijeli
U dvorištu našem procvale su bulke
A tamo na međi Makovi su sveli.
Plakao je strikan poput hladne kiše
Natapajuđ’ zemlju na očevom grobu
Spreman da odstupi za pedalj il’ više
Al’ kasno je bilo… za novu diobu.
Goran Vuković, Prnjavor
