Moj Otac Željezničar – Jovanka Stojčinović Nikolić

Moji drugari iskaču iz voza zvanog ćiro skoro svakodnevno, dok voze se njim u školu, čak ponekad i prije nego što uspori. Ostane samo nas nekoliko u tišini. Voz sve usamljeniji. Klopara u potrazi za vodom. Mi smo tu okruglu, nekoliko metara visoku kupolu zvali „Pojilica za voz“, koja se nalazila neposredno kod željezničke stanice u Doboju, uz prugu, možda trista ili četiri stotine metara prema Usori, gdje je bila i posljednja stanica. Između one u Starom gradu i Usore bilo je stajalište, gdje se voz zaustavljao tek na nekoliko minuta. Mi smo ga zvali Pristanište kod Muširove trafike, kao da pristaju brodovi, a ne ćiro, i tu su skoro svi putnici, naročito učenici, izlazili iz voza. Upravo je odatle počinjala glavna ulica.

Prvo se oglasi pištaljka, pa kondukter, silazeći na pristanište, jednom rukom pridržavajući se za ručku na vratima vagona.

– Izlaaaaaz!

Zatim ponovo glas pištaljke, pa konduktera:

– Ulaaaaaz!

Voz bi na prvi povik usporeno, a na drugi tromo kretao u svom pravcu, a mi u svom. U grudima se pritaji srce, kao da je još u polusnu. Sukobljava se sa mnogim stvarima iznutra, koje nosimo u sebi, plašeći se da ne zakasnimo na časove. Ponekada dolazi sve u pitanje; i voz, i mi i putnici u njemu, i put najčešće do srednjih škola. Ponekad se pomiješamo sa jutarnjom maglom koja nas „potkoži“, pa i sami osjećamo da se sa njom dižemo put oblaka, izbjegavajući da čvrsto gazimo trotoar, jer u zimskim vremenima je često okovan ledom. Na leđima ruksak, težak od knjiga i ukočen od hladnoće, izgleda kao brdašce, pa ponekad pomislim zašto uvijek na sebi nosim to brdo Stojčinovića, zašto me prati kud god i gdje god krenem? Samo na mojim leđima miruje, a čim uđem u učionicu dobojske Gimnazije oživi. Otvorim rajsferšlus na ruksaku i duboko unutra zaranjam ruke, kao u rudarsku jamu, ne primjećujući da se sa mojih čohanih pantalona otapaju ledenice koje ponekad donesem iz voza, jer često nema grijanja, pa nam se na usnama zalede riječi i niko ni s kim ne razgovara. Samo poneko, manje otporan, cvokoće. Osjećam kako zubi, jedan o drugog udarajući usitnjavaju misli koje krenu iz glave, i gube ovalni štit svojih „rođenih čula“.

U učionicu ulazi profesor geografije Aleksandar Pavkov. Zvali smo ga Aco, a bio nam je i razredni starješina, pa smo se uvijek osjećali bar malo privilegovanim. Odmah sa vrata pita koju smo zadnju lekciju učili. Meni kapci padaju, spuštaju se i povremeno otvaraju, kao da je vrijeme spavanja. Caklina iz očiju polako nestaje, ali toplina silazi u cipele, mokre od snijega, i osjećam kako prsti na stopalima počinju da me svrbe. Da ne bih zaspala, a spava mi se, pomjeram noge i stopala gore-dolje, tamo-ovamo, po bordo namazanom betonu u učionici, i vrtim se kao zemlja oko svoje ose… Prilazi mi profesor.

– Šta je, Stojčinovićeva, još spavaš!

Ćutim…

– Izađi na tablu (na kojoj je okačena karta Jugoslavije) – i pokaži gdje se nalaze Svrljiške planine!

– Zapadno od Ljiga! (pokazujem rukom po mapi). – To je planinski vijenac koji se pruža od Svrljiga, Bele Palanke, Niške Banje…

– Dobro, dobro! Koji je najviši vrh? – dodaje profesor.

– Zeleni vrh! – kažem, osjećajući da tek sad iz moje utrobe izlazi kloparanje voza, zujanje u ušima… Zabruja i učionica i neka toplina obuze mi tijelo.

– Tako je, Stojčinovićeva! Samo moraš malo brže da odgovaraš, nema vremena za razmišljanje! Gdje stanuješ? – nastavi profesor.

– U Ritešiću! – odgovorih razboritim glasom.

– Čime putuješ?

– Ćirom! – rekoh kao iz topa, kao da sam jedva čekala pitanje.

– Pa gdje je u Ritešiću željeznička stanica?

– Nema u Ritešiću, nego na Šešlijama; nešto više od tri kilometra od moje kuće. Ali, druže profesore, voz polazi sa stanice ujutru u pet, a noćas je padao snijeg, pa smo se Ljuba i ja teško izborile sa smetovima preko Poloja, gazeći cjelac čas do koljena čas preko pasa. Snijeg se zaledio na našoj odjeći…

Profesor priđe, potapša me po ramenima, pogleda u svoju ruku… Ruka vlažna.

– Pa nisi valjda do ramena gazila snijeg?

– Ne, snijeg je pao na zaleđenu površinu, pa sam se nekoliko puta okliznula i pala. I ja i Ljuba. Koračale smo najbrže što smo mogle, jer se sa Smrijeka, obližnjeg brda, koje se podiže iznad rijeke Veličanke, čulo zavijanje vukova.

– Vukova! Otkud vukovi?

– Svake zime tu dolaze! Ma nema šta nema u tom Smrijeku! Bar tako pričaju mještani. Rastinje i velika gusta šuma, državna… Uvijek mi se ledi dah kad tu prolazim.

– A Ljuba, ko je Ljuba? – profesor će.

– Ona je sedam godina starija od mene, radi u „Bosanki“ a stanuje na vrh sela, na brdu Starčevića. Dok silazimo dovikujemo se: – Uhu, uhu, uhu-hu i tako pobjeđujemo strah, noć i tamu, a pomaže nam i bjelina snijega.

– I tako svaki dan? – pita profesor.

Malo poćuta.

– U redu, Stojčinovićeva, izgubismo mnogo vremena, trebalo bi još da te pitam za peticu, ali nemam vremena, učićemo novu lekciju. Neka za sada bude četvorka. Imaću to u vidu drugi put!

Otišla sam na mjesto, u treću klupu i sjela. Plakala sam… Plakala ljuta na snijeg i hladnoću, jer su baš toga dana bili toliko nemilosrdni.

– Zar plačeš?

– Samo su mi oči pune snijega i tuge za ćirom, pa mi suze same liju.

– Zašto tuga za ćirom?

– Čula sam da se ukida uskotračna pruga, nerentabilna… A onda i ćiro. Kako ću u školu?

– Autobusom, kao i ostali.

– Ali moj otac je željezničar. Otpravnik vozova u Johovcu, prvoj stanici do Šešlija. Ostaće bez posla, a i ja, moje dvije sestre i brat bez besplatne godišnje karte.

Profesor je iznenada zaćutao. I ja sam ćutala izgubljena između, profesora, vozova i godišnjih doba. Izgledalo je kao da sam samu sebe iznevjerila, u susretu sa istinom i u prostoru koji se zove život.

Ipak, moje su noge za nove korake. Za koje se sama odlučim. Tako ću biti bliže drugima i sebi. Čemu sažaljenje. Sve je prolzno, samo cilj nije. Cilj je na samom kraju. A tek sam u podnožju mojih puteva, naslonjena na misao. Ona me vodi dalje.

Poslije nastave vraćam se na Pristanište kod trafike. Tako sam u zanosu svojih misli ušla u voz, ćiru. Izvadila komad papira i zapisala:

„Ti tutnjiš i kloparaš

A mene danima tišina siječe

Dok dimom lokomotive spajaš

Dubinu tragova nesreće i sreće“

Prijatelju i spasitelju našem Ćiri, 1968.

Potpisala sam se ispod stihova i zataknula ceduljicu na drvenu policu za odlaganje prtljaga iznad nas, uz samu svjetlost Onoga što se više nikada neće vratiti.

I sada, kada u zimskim noćima mećava zavija oko moje kuće i zasipa prozor spavaće sobe pregrštima snijega, čujem kako ćiro, obavijen dimom i parom, stenje kroz smetove, a ja bezuspješno pokušavam da pod visokim slojevima snijega, nađem ono naše Pristanište kod Muširove trafike.

Autor Jovanka Stojčinović Nikolić