Radoslav Milošević

MILOŠEVIĆ, Radoslav (Bresnica kod Bileće, 1944), pjesnik, esejista, književni kritičar, naučnik. Završio je Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, a postdiplomske studije na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je i magistrirao. Na Prirodno-matematičmkom fakultetu u Banjaluci odbranio je doktorsku disertaciju. Sada radi kao docent na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Član je Udruženja pisaca Republike Srpske.

Matematičar po struci, sa uočljivim naučnim i filozofskim obrazovanjem, Radoslav Milošević je objasnio, u svojoj pjesmi Autoportret, zbog čega je postao pjesnik. „Što sam išao dalje u nauku“, saopštava odmah na početku pjesme, – „sve sam bio bliži umjetnosti“. Svestrano obdareni Milošević nije mogao izbjeći ovakvu sudbinu. Ako bismo se poslužili, nešto slobodnije, mišljenjem Jovana Dučića o odnosu nauke i pjesnika, u knjizi Blago cara Radovana, onda bismo Miloševićev slučaj, koji je, inače, napisao četiri knjige o Dučiću, mogli objasniti kao – rat naučnika i pjesnika u njegovoj duši. Milošević, naučnik, „sve vidi u zatočenju hladnih prirodnih zakona“, a Milošević, pjesnik, „sve meri po sudbini čovekovoj koja je prolazna, i zato neizmerno tragična“. Kao naučnik, Milošević samo – konstatuje, a kao pjesnik on – sudi. Jer, dok „nauka o svetu misli“, „pesnik o svetu oseća“. Zbog toga se u Miloševićevoj duši nauka i poezija nikad nisu mogle izmiriti, iako je pjesnik pružao ruke naučniku, na što upućuje njegov pomirljiv odnos prema Zelenom Desilu i Knezu Tame, likovima-simbolima iz njegove sopstvene poezije, nastojeći da ih pridobije za dobro i ljubav. Zeleni Desilo, princip destrukcije (zla i mržnje) u čovjeku i ljudskoj istoriji, i Knez Tame, ontološki demon zla (smrti), – radili su svoj posao nužnosti, ne obazirući se na tugu i bol, koje su izazivali u pjesnikovoj duši.

Radoslav Milošević objavio je 2001. godine zbirku pjesama pod dok ne dođe druga naslovom Nad bezdanom, koja predstavlja izbor iz njegovog dotadašnjeg poetskog stvaralaštva, koji je sam napravio. Taj naslov je nastao, u stvari, suštinskim sažimanjem naslova njegove prve zbirke pjesama Nad ponorom , iz 1973. godine i zbirke Blizina crne rupe, iz 1993. godine. Svoju poeziju je Radoslav Milošević označio, tako, kao govor pjesnika koji je nadnesen nad bezdan u kome traži krajnji smisao postojanja. U tom ponoru, kao u crnoj rupi, nestaje sve što postane, neizbježno, jer to je – vječna nužnost. Način na koji se ostvaruje ta nužnost, za Miloševića je, možda, najneljudskija suština postojanja. U pjesmi Okno ponora on, (na prvi pogled, mirno) saopštava da je sve određeno drugim, da je svaka egzistencija ograničena drugom egzistencijom – jer jedna može postojati, dok se ne ostvari druga, njoj suprotna. Pjesnik, tako, doživljava mogućnost postojanja kao borbu svega protiv svega, što je za njega, za njegovo ljudsko srce, – neprihvatljivo, (jer to bi značilo da su zlo i mržnja dobri kad bez njih nema postojanja). Zato je taj bezdan ontološki izvor Miloševićeve poezije, koja u svom toku nosi neka bolna pitanja, koja su ugrađena u temelje njegovog stvaralaštva. Svijet njegove poezije je, u stvari, traganje za odgovorima na pitanja: gdje je nada, gdje su izvori bez ušća, zašto su smrti nužne za postojanje vasione, (Ljaničina, Pitalice, Isječak neba), zbog čega moraju da umru svi ljudi, zašto po poljima njihovih snova niče i dozrijeva zlo, umjesto dobra, zbog koga su ta polja i obrađivali? Ili, ako bismo željeli da ta pitanja sažmemo samo u jedno, onda bi ono moglo da glasi: kuda sad? Ili: šta da se radi? (Kao katanac, Prolaznosti 2). Njegovu sudbinsku dilemu – kako živjeti bez odgovora na ta pitanja, bez saznatog smisla, razriješila je poezija: treba pjevati, pa postojati! Suočen sa vječnom čovjekovom sudbinom, (koju ni sam ne može izbjeći), Milošević stvara svoj poetski svijet, koji će obasjavati „ukradeno sunce na vrhu velike nade“. On, kao stvaralac novog svijeta, uzima, „krade“, od ontoloških nužnosti, mogućnosti za svoju nadu i ugrađuje ih u taj svijet riječi – da ljubav obasjava puteve njegovog srca do smisla života i postojanja.

Kapije ljubavi Radoslav Milošević otvorio je, u istoimenoj pjesmi, u pradavnom vremenu, kao vječni čovjek, koji brani nadu da ima smisla tražiti ljepotu u ružnom svijetu: u onom njegovom snu koji se ostvarivao u pećinskim slikama prije lika boga i onoj sreći koja se čula u glasu žene kao čulnom obliku ljubavi. Ovu borbu za odbranu prava na smisao svog života vječni čovjek, (da se poslužimo Dučićevim pojmom), poveo je prije nego mu je bog priskočio u pomoć i od nje nije odustajao ni u vremenima zla i mržnje, kakva su ratna vremena: njegov san je bio neuništiv i uvijek prisutan u duši ratnika „poslije svakog boja i ljute zavade“.Ta snaga ljubavi bila je, kroz istoriju, za svakog čovjeka, građa za snove o ljepšem životu i jedina snaga koja je održavala nadu da se to može osvariti.

Svoj egzistencijalni slučaj Milošević doživljava kao reprizu praiskonskog susreta ljubavi sa vječnim čovjekom. U njegovom poetskom svijetu ljubav se pojavljuje kao ljepota koja se prihvata i poštuje kao jedina vrijednost koja je izvan svake sumnje, kako u pjesnikovom zavičaju, tako i u dalekim kosmičkim prostorima (Repriza). Neposredni doživljaj ljubavi Milošević je izrazio u pjesmi Pod Leotarom. Svojim stvaralačkim umijećem, izuzetnim metaforama, on je omogućio da njegova ljubav u toj pjesmi sakupi, kao svoju suštinu, svu ljepotu trebinjskih (mediteranskih) predjela, kao ljepotu ovozemaljskog života. Međutim, ljubav, u poeziji Radoslava Miloševića, uvijek je u metafizičkoj sjenci smrti Tako, na primjer, u trenucima sreće on će, u pjesmi Kao pastrmka, u kojoj je ljubav konkretizovana kao čulni doživljaj ljubavi sa voljenom ženom, svojoj dragoj šaputati „da život nije lijek od smrti . I pored toga, on nije mogao da prihvatiti da njegov poetski svijet bude poražen – bez ljubavi i nade, sa čovjekom, koji će prestati da se bori, da traga za ljepotom i smislom svoga života. On će, zato, nastojati da taj svoj svijet riječi ojača novim ostvarenjima, mijenjanjem i dograđivanjem već postojećih pjesama, kao i dovođenjem svojih različitih pjesama u međusobni odnos, tako da one u tom odnosu postaju dio jednog novog jedinstvenog značenja. Karakterističan je primjer za takav Miloševićev postupak jedan niz od šest pjesama u zbirci Blizina crne rupe, koji ima jedinstven naslov Pisma. U tom nizu Milošević je te pjesme pretvorio u pisma svim ljudima, sa namjerom da ih podstakne da se međusobno povezuju, da se sjete jedni drugih, kao što se on sjetio svog prijatelja, kako bi između njih ponovo potekle rijeke svjetlosti i prijateljstva. Istovremeno, on obavještava ljude da će podići na pobunu cijelu prirodu, drveće, trave i ptice, i da ih poziva da u toj pobuni i oni učestvuju. Tom pobunom pjesnik želi da oživi „kosmičke legende“, kako bi relativizovao naučne zakone i tako ojačao nadu da ta zajednička pobuna prirode i ljudi ima smisla – da može dovesti do pobjede ljubavi, kao ljepote postojanja i života. Na to upućuje i njegov prekor istini što je „gola do kosti“, jer „hrabrom borcu“, u njenom svijetu – „smrti nema“.

Vjerujući u sve to, Milošević će te iste 1993. godine, kada je objavljena zbirka Blizina crne rupe, objaviti svoju poemu Zeleni Desilo, u kojoj se sa visina svojih snova spušta u surovu ratnu realnost međusobnih ljudskih ubijanja i satiranja, sa namjerom da stvaralački ispita kakve su mogućnosti da se sve to prevaziđe. On počinje dijalog sa Zelenim Desilom, koji je takvo ime dobio, vjerovatno, zbog toga što je takvo stanje zla i mržnje nastalo, kada je Srbe (i ostale Evropljane) napao i počeo da pokorava „jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture“ i kada je, na taj način, započela jedna „jezovita istorija“ Srba, (ali i ostalih evropskih naroda), koja traje sve do danas, istorija razaranja i uništavanja svih vrijednosti evropske hrišćanske civilizacije. Osion, zbog svoje snage, zbog svojih uporišta u savremenom evropskom društvu, (kao i savremenom svijetu uopšte), Zeleni Desilo se nije osvrtao na pjesnikove hrišćanske ponude da oproste jedan drugom, da se skume, da prestanu da se međusobno ubijaju i da počnu da žive u ljubavi, žrtvujući se ne samo za sebe, nego i za drugog čovjeka, svog bližnjeg. I porede toga, što nije uspio da Zelenog Desila odvrati od zla i mržnje, pjesnik, koji čezne „za neodgonetnutim“, „zagledan u zv’jezde“, i „zrake opšte Vaseljene“, nije prestao da vjeruje u konačnu pobjedu dobra i ljubavi

Sa težinom neodgonetnute tajne postojanja i teškoća da se prevaziđe stanje zla i mržnje među ljudima, Milošević se vraća, u zbirci Nebo zove, 1996. godine, zavičaju i djetinjstvu, koji još mogu da osnaže nadu, jer je zavičaj „čovjek/ sa vječnom nadom“(dio uvodnih stihova za ciklus Nebeske livade), a „po poljima djetinjstva…klasa nada prešnija od hljeba“ (Povratak djetinjstvu). U zbirci Nebo zove Milošević je tražio od bilja i rastinja odgovore na teška pitanja u vezi sa tajnama nastanka i postojanja svijeta i čovjeka, kako bi njegovo srce moglo da prihvati njihovu suštinu – i ni na jedno od tih pitanja nije dobio odgovor. Ti neodgovori, to ćutanje bilja i rastinja, pjesnik je shvatio kao krajnju poruku iz svijeta „s onu stranu trava“ – da tamo nema ništa što bi moglo razvedriti smračeno beznađe pjesnikove duše. Nakon svojih teški stvaralačkih putanja, na kojima je tražio sreću života i smisao postojanja, Milošević otkriva da je to, što je tražio, upravo u ćutanju zavičajnih trava i cvijeća, jer to ćutanje doživljava kao simfoniju koja dopire iz „čarobnog hrama vasione“ – kao vijest da postoji tajni smisao postojanja, (pa i čovjekovog života), čija je vrijednost veća od patnji i stradanja na putu do njega (Jevanđelje zavičajno). Otkriva da u zavičaju ni smrt nije strašna, jer „zavičaj je jedno ostrvo/ na kome se najdraže umire/ ili nas mami zvijezda/ koju smo rano napustili“. U pjesnikovoj duši rađa se vedrina i optimizam, koje sasvim otvoreno i često iznosi u pjesmama iz zbirke Nebo zove, kao svoje uvjerenje – da su sasvim blizu vremena naših ostvarenih nada. Na ovakav odnos pjesnikovog uma prema ograničenosti svega postojećeg, prema nužnosti umiranja, pjesnikovo srce, međutim, ne može, opet, na nju da pristane. To otkrivaju i pjesme prvog ciklusa ove zbirke, ciklusa Pjesme srca, pisane kao pjesnikove molitve Gospodu da ga izbavi od zla i spasi od Kneza Tame. Ispunjene bolom i nemoći, Miloševićeve Pjesme srca su dirljivo obraćanje čovjeka Svemoćnom, kao jedinoj nadi, da ga spasi od zla. Pjesnikovo srce vjeruje da u tami beznađa „ima spasa/ dok god molitva svijetli“ (dio uvodnih stihova za ciklus Sjenka i san), jer samo ona otkriva, u mraku zla i straha, da je nada još tu – uz njega. Tako se ponovo desilo da Radoslav Milošević nije znao, iako je to želio, kako da pomiri svoj um i dušu, što priznaje već u prvoj pjesmi te zbirke, koja ima nsalov Izbjeći zlo. To je i razlog zbog koga se u posljednjoj pjesmi zbirke Nebo zove čuje samo glas pjesnika – kako njegova misao „traži glas vječnosti, srce „pticu radosnicu“, snovi „viteza lutalicu“, nada – dugačku ruku spasa“ (Nezrelo voće).

Iako Milošević nastoji da smireno saopšti i najbolnija pitanja, u toku njegove poezije česte su bujice tuge i, ponekad, neodlučnosti, kao na kraju pjesme Prolaznost 2, gdje je prisutna nedoumica kako treba da se odnosi prema svom poetskom, stvaralaštvu. Pjesnik je, naime, suočen sa pitanjem, li

ima smisla da piše (stvara) pjesme kad nikad neće doprijeti do svoje spasonosne pjesme i kad će otići šapućući njen sadržaj koji nikad nije uspio da izrazi da. Kako da razriješi dilemu – da li da prestane da to radi ili da zablista i nestane – kao cvijeće i let pčele. Bez obzira na ta povremena klonuća, na njegova lutanja i ponavljanja, njegova poezija je, svojim najljepšim uzletima, dozivanje mogućnosti, kao putokaza, kuda treba da krene čovjekova nada kako bi došla do odbrane ljubavi – kao smisla života. To je govor jednog izuzetnog stvaraoca koji mnogo zna o suštini ne samo vidljivog, nego i onog nevidljivog svijeta, u kome se nalaze odgovori na bolna pitanja vječnog čovjeka. To je govor jednog izuzetnog pjesnika koji nas ohrabruje da sačuvamo nadu da život ima smisla, da će ljubav, kao njegova ljepota – ipak pobijediti, kako je to sjajno izrazio u svojoj, možda, najljepšoj pjesmi, koja ima naslov Pjesnici. Tako je želja Radoslava Miloševića da postane i ostane arhitekt ljubavi u njegovoj poeziji – ostvarena.

BIBLIOGRAFIJA. Nad ponorom (pjesme, 1973), La speranza del vento – Nada vjetra (pjesme, izdanje na italijanskom i srpskom jeziku, 1983), Kletva nade (pjesme, 1985), Ukradeno sunce (pjesme,1986), Dio našeg lica, Haiku (pjesme, 1989), Blizina crne rupe (pjesme, 1993), Zeleni desilo (pjesme, 1993), Nebo zove (pjesme, 1996), Nad bezdanom (pjesme, izbor, 2001).Zemaljsko i nebesko Jovana Dučića (monografija, 2001), Epska rapsodija o Jovanu Dučiću (2002), Dučiće put (kratak prikaz Dučićevog života i rada i povratka u zavičaj, 2003), Trebinjska himera, skice i crteži Jovana Dučića (2005), Karikature Jovana Dučića ( iz zaostavštine, 2005), Kapije ljubavi ( zbirka pjesama).

VII. Urednik je u potpunosti poštovao tekst pjesnika, pa su pjesme u ovoj Antologiji preuzete u onom obliku u kome su ih autori i objavili u svojim zbirkama. Jedino su očite štamparske greške ispravljene, i to, u nekoliko slučajeva, u dogovoru sa autorima.

Ovdje je potrebno objašnjenje u vezi sa nekim pjesmama Radoslava Miloševića. Naime, ovaj pjesnik je neke ranije objavljene pjesme u zbirkama iz predratnog perioda, u kasnijim izdanjima, u zbirkama ratnog i poratnog vremena, objavio u nešto izmijenjenom obliku. Te izmjene su često male, ali su nakon njih, one postale, ipak, nove pjesme, sa novim izražajnim mogućnostima, naročito kada se to dovede u kontekst vremena u kome su objavljene u prvobitnom i izmijenjenom obliku. Poštujući pjesnikov tekst, urednik se odlučivao za onu verziju, koja je potpunije u dodiru sa suštinom zbivanja kada je objavljena. Tako, na primjer, pjesma Možda si ti poput sunca, prvobitno objavljena u zbirci Ukradeno sunce, 1986. godine, svedena je samo na drugu strofu te prvobitne verzije, bez naslova, u zbirci Blizina crne rupe, štampanoj 1993. godine, da bi se pojavila i njena treća verzija u zbirci Nad bezdanom, iz 2001. godine, pod naslovom Nebo ima crnu traku. Sve te tri verzija razlikuju se međusobno po stilskim izmjenama, s tim što je druga verzija nešto modifikovani oblik druge strofe prve verzije. Bilo koja od te tri verzije, što se tiče njene ljepote, mogla je biti uvrštena u Antologiju. Urednik je, međutim, u Antologiju uvrstio drugu verziju, u nizu koji ima zajednički naslov Pisma, zbog toga što je bila više u saglasnosti sa vremenom u kome je objavljena, jer u odnosu sa drugim pjesmama tog niza (jer kao samostalna pjesma) odbacuje, indirektno, rat koji je onemogućio da pjesnik i objekat kome se on obraća, (a to može biti svaki čovjek), izgrade svijet ljubavi i dobrote. Iako rat u pjesmi nije ni pomenut, pjesnik je uspio, kao što to uvijek biva kod svih lijepih pjesama, da čitalac najsnažnije doživi upravo to što direktno nije ni rečeno: da je rat zlo i da su ljudi krivi što su omogućili da to zlo u njihov svijet naseli mržnju i razaranje. (U prvoj i drugoj verziji, međutim, pjesnik u jednom metafizičkom svijetu traga za svojim objektom sa kojim je mogao ostvariti vrijednosti ljubavi i dobrote, koje bi, na kraju, završile, ipak, na zavičajnom groblju. Ovdje je ljudska sudbina data izvan konkretnog vremena, što se nije uklapalo u urednikovu zamisao da ovom Antologijom pokaže kako su srpski pjesnici u ratnom dobu, u konkretnom svijetu, u Hercegovini, branili ljubav i dobrotu. Zato je tako i postupio).

Navodeći ovaj primjer, urednik je želio da pokaže sa koliko je pažnje odabirao pojedine pjesme za ovu Antologiju