Željko Perović

BIOGRAFIJA

Željko Perović, rođen je 1952. godine u Sarajevu. Poeziju piše od osnovne škole, kada je zbog iskazane ljubavi prema pisanoj riječi, pored niza pohvala i priznanja, dobio nadimak Pjesnik, koji današnjim radovima potvrđuje. Nakon završenog školovanja svoju radnu karijeru započinje u kancelarijama sarajevskog Energoinvesta, gdje sa uspjehom rješava postavljene radne zadatke. Jedan dio radnog vijeka proveo je na izgradnji fabrika i postrojenja širom bivše Jugoslavije. U dugogodišnjoj karijeri radio je kao tehnolog, konstruk i rukovodioc gradilišta, a kasnije, po povratku u Sarajevo, na odgovornim radnim mjestima.

Spletom ratnih okolnosti 2002 godine odlazi na rad u Švedsku gde slobodno vreme

provodi u prostorijama Književnom klubu „Miloš Crnjanski”, čiji ubrzo i postaje član. Završetkom radne karijere vraća se ostavljenoj ljubavi – poeziji. Njegove pesme našle su mesto u mnogim elektronskim medijima za književnost i kulturu, kao i u raznim zbornicima. Napisao je knjigu Varošina Koje Više Nema. Član je Udruženja pjesnika Srbije!

1

ZIMSKI DANI

Zimski dugi i snježni dani

Lepršavim pahuljama prošarani,

Sa sobom poklone nose

Nježne dodire i poljupce sočne

Da hukom

Na oknima srca sačuvaju

I poglede na bjelinu sviknu.

Zimski dugi i snježni dani

Po olucima nanizani ledeni đerdani,

Sa sobom poklone nose

Zagrljaje tople i uzdahe mile,

Da vatrom

Iz kamina toplotu u goste pozovu,

Kroz dimnjak stud protjeraju!

Zimski dugi i snježni dani

Bijelim velom krunisani

Sa sobom poklone nose

Sjećanja draga i želje skrivene

Da igrom

Grudvama riječi zamjene,

A osmjele žudnje prikrivene!

Zimski dugi i snježni dani

Prerušeni, uklizani huligani

Sa sobom poklone nose

Sreću i oprez na grešne korake,

Da psovkom

Sakriju jauk i let na leđima bez kape dug

Starosti kikot, a mladosti rug!

2

RAT MIRU

U raskošnom sjaju uličnih svjetiljki

Grad se bestidno kupa.

S pločnika košmar u zidine se strpa,

A tajac na tren avet probudi

Da bijesna iskoči iz brloga svoga

I poput ranjene zveri zviždukom projuri.

A zvona budna ponovo prevaru slute.

Kroz odškrinuta vrata prošlosti davne

Zaleđena umovi ulaze da stvarnost kazne.

Rukama prijete svjetlima koja se gase,

Nered prave uz povike glasne;

“Izlazite napolje, napolje iz stana!”

Država se ruši, kida kanđama i slama.

A zvona budna ponovo prevaru slute.

Tišina hulija, ko’ krvnik za gušu steže,

Pogledom pratim otrgnute sjene

Što bezglavo jure, al’ pune sreće,

Mjesecu kliču i kroz zube reže.

A zvona budna ponovo prevaru slute.

Ne čekaj noći, životu se kraj bliži

Zavjesom niz okna klizni,

Da ne gledam ljude

Što u miru za nemir marširaju.

Udobnosti svojoj rat prizivaju

Srbstvo psuju i četništvom nazivaju.

A zvona budna ponovo prevaru slute!

3

POEZIJA

Poezija je svjedok i sudija strog,

Pogledu samku krišom se ponudi,

Da žubornom slikom um razbudi

I čeka na riječi da okrilate.

Jedna uz drugu i ko zna koju

Stihove slovnim vezom tka,

Kao što jesen lišću mijenja boju,

Poezija usnule budi iz sna.

Kroz krvotok milom putuje

Da tijelo toplinu pogleda osjeti,

U srcu poetsko gnijezdo svije

I čeka na riječi da okrilate.

Jedna uz drugu i ko zna koju

Stihove slovnim vezom tka,

Kao što jesen lišću mijenja boju,

Poezija usnule budi iz sna.

Rimom stihove i strofe ukrasi

Da društvo u pjesmi pronađu,

Suzama dešavanja pokvasi

I čeka na riječ da okrilate.

Jedna uz drugu i ko zna koju

Stihove slovnim vezom tka,

Kao što jesen lišću mijenja boju,

Poezija usnule budi iz sna!

4

NESTANAK

Nestalo je jutarnjeg buđenja,

Sa prozora

Komšinskog časkanja

I veselog uličnog pozdravljanja

Koja su glasnim povicima

Plašila ptice sa grana.

Nestalo je udaraca dvorišnih kapija

Sa tavana

Tihi koraka i škripe podnih dasaka,

Iz kamina crvenih jezika

Koji su rugom hladne zime plašili,

Na oknima pahulje klizom topili.

Nestalo je veseli dana i pogleda

Sa praga

Na opalo lišće različitih boja,

Pomješano ljubavnim mirisima

Sa kojim se vjetar poigrava

I vragolasto dvorištem raznosi.

Ostala je bolna duša u besanoj sobi

Sa kreveta

Tužnog pogleda ka bijeloj zavjesi

I tamnoj noći

Da čeka zadnji otkucaj srca

Jačoj smrti ruga i prkosi!

5

PREKRETNICA

Svakog dana

Naselje se ubrzano mjenjalo,

Kao mlada širilo,

Sa raskršća i ulica

Nestala su bosonoga derišta.

Zamazanih usana

I rasječenih koljena

Što su vriskom plašila

Ptice sa krovova i grana.

Kao vretena okretna,

Namršteni ratnici,

Do zuba htjenjem naoružani,

Od starijih jurušima

Slobodu su otimali.

Preko noći

Postali su zreli klipci,

Orahovim uljem kose zalizani,

Odjeveni u trapez farmerice,

Bijele majice i tenisice,

Mijenjali se i oni i ulice.

Kao vretena okretna,

Namršteni ratnici,

Do zuba htjenjem naoružani,

Od starijih jurušima

Slobodu su otimali.

Iz časa u čas,

Sa nakupljenim godinama

Mjenjali su i glas i stas,

Prva i sledeća stepenica,

Uspon, krvina i raskrsnica

Život je stalna prekretnica,

Nekad pobjeda zlata vrijedna,

A nekad poraz i stramputica!

Autor: Željko Perović