Slovo o knjizi Na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje. – P. P. Njegoš U prelomnom istorijskom trenutku rađa se delo otporno na vreme, delo koje pripoveda o stvarnim ljudima, istorijskim događajima, realnim geografskim područjima, istinskim golgotama jednog naroda, što je sa rođenjem poneo svoj krst. Delo u kojem se sudbinski spaja prostorno i vremensko, da bi taj horizont predstavljao književno nasleđe od kog nastaje dokument obogaćen moralnim vrednostima, onim što je arhetipsko ‒ žila kucavica pravoslavlja u Crnoj Gori, a to je plemenski indetitet. Preko protagonista priče i njihovog retrospektivnog narativa, autorka kreće u potragu za slobodom koja je bila večiti san njenih predaka, nikad dosanjana istina, a ipak neprolazna i besmrtna. Autorka Neda Đukić Borojević, u domenu velikih domaćih i svetskih imena u književnosti, svojim istorijskim logosom podseća naslednike na stradalnu prošlost, opominje ih šta se dešava ako se ogluše o zavet predaka, kali ih za borbu, jer je neminovna, a precima omogućava da počivaju u miru. Knjiga ,,Bog nam je svjedok“ jeste svedočanstvo samog Gospoda, kakva je sudbina onog ko za Bogom krene, jer Bog nije obećao da će taj put biti lak, ali je obećao da će konačište biti večni mir ‒ Vaskrsenje. Neka vaskrsne istina u reč! Nevena Milosavljević, profesor srpske književnosti i jezika
PUTOKAZI SMISLA
Gdje počinje život? Gdje se čuje prvi damar, možda i onaj najbitniji, koji ukazuje da je život nastao, da se razvija, sazrijeva, stari, ali i umire? I može li život umrijeti, ima li pravo život da umre? Može li život početi, trajati i nestati i reći da je to život? Ukoliko je život, on mora biti život, pored njega ne može stajati ravnopravno smrt i biti njegova tačka. I ima li pravo život da ima tačku? Ima li smisla da čovjek nema smisla, može li čovjek bez smisla biti čovjek, može li ljudsko biće biti biće, ako nosi u sebi nebiće? I ima li smisla da život poklekne pred besmislom i kakav je to život ukoliko dozvoli da umre? I zašto bi život umirao, ukoliko je život i ima li pravo da život umre ukoliko je život?
Sve su to pitanja koja su mi se vrzmala po glavi dok sam čitao roman „Bog nam je svjedok“ autorke Nede Đukić. I nemam odgovora na ta pitanja, ali negdje na njenim stranicama kao da su postavljeni putokazi do odgovora. I tako sam i doživio njen roman. Kao putokaz života do smisla života. I ne znam da li je taj putokaz života baš pravi pravac do života, ali čini mi se da se na njenim stranicama može slijediti logika života, dopunjavati sa njegovim suprotnostima kako bi se došlo do njegovog smisla. Ta igra života i njegovog smisla isplela je ovaj roman, utemeljila na doživljaju svijeta kao jednog zanosnog, razgoropađenog i slobodnog opredjeljenja da život može biti život samo ukoliko ima smisla. A tek kada se život prikaže u svoj svojoj smislenosti negdje sa onoga svijeta, u njegove odaje silazi onaj iz kojega je sve nastalo i u kojeg se vraća. Tek tada Bog nam je svjedok da postoji samo život i njegov smisao i da onda životu ne treba nijedna druga utjeha, osim one koju mu Bog daje. I tu sam negdje prepoznao toga Boga kojeg Neda priziva u ovom romanu, kleči pred Njim, postavlja pitanja i u njegovom prisustvu sama dolazi do odgovora. A kome bi Neda postavila pitanja nego svom narodu i u njegovom krilu pokušala da nađe odgovore i pozove Boga za svjedoka? Gdje bi mogla da potraži smisao svoga i života srpskoga naroda nego u njegovoj istorijskoj sudbini, u njegovom rvanju sa nemanima ovoga svijeta kroz vjekove? Neda je roman smjestila u period od pet godina, ali to su zapravo pet vjekova bitisanja Srba na Balkanu, pet vjekova njegove borbe da bude što jeste i kada mu kažu da nije, pet vjekova želje da bude ono što od njega zahtijeva onaj koji ga je stvorio, a ne oni koji dijele vidljivu pravdu i nepravdu na ovom svijetu. I baš zbog toga Srbi su na takvom stratištu, gdje skoro svaki dan treba da pokažu da jesu, jer nijesu oni tu samo zbog sebe, nego zbog onoga ko je ih stvorio i postavio na ovom balkanskom raskršću civilizacija i sukoba raznih vjera. Lako je drugima da se busaju u grudi, jer samo grudi imaju, ali kako da se u grudi busaju Srbi, jer oni u tim grudima imaju dušu skovanu od nevidljivih niti kosovskog zavjeta. Možda drugi narodi imaju obavezu prema ovome svijetu, ali Srbi imaju obaveza i prema onome svijetu i zbog toga im se i dešava sve što im se dešava, odnosno postaju meta skoro svih bjelosvjetskih moćnika koji su prolazili Balkanom.
Kod Srba kolektivna obaveza prema onom svijetu postala je obaveza svakog Srbina. I mislim da je to Neda shvatila i dobro naslutila. Ne priča ona o Srbima iz neke pozicije van Srba, nego pokušava da o Srbima priča srpski, odnosno kroz pripadnike njenog roda sazrelog u okolini Dervente. Iako naizgled daleko od Srba iz Vasojevića Nedino Majdanište, Aleksa i Miloje i ostali njeni junaci, kao i da ne postoje bez svoga sjećanja na Vasojeviće, Srbe iz okoline Lijeve Rijeke, Đukiće koji su se odlučili da život odžive van Lijeve Rijeke, u Majdaništu, ali oni nijesu tamo otišli da bi zaboravili, nego tamo postoje jer se sjećaju i pamte svoje porijeklo. To porijeklo nije geografski pojam, ono je jedan putokaz da jeste ono što jeste i da ne možete biti nešto drugačije. Kako Vasojević može biti Vasojević, a da nije Srbin, kako može biti Vasojević a da nema krsnu slavu, svoju srpsku crkvu, svoja imena i običaje, svoju dušu i duh, svoje junake i prajunake, svoju poeziju i svoj jezik. Kako Vasojević može biti Vasov potomak, a da nije Srbin i ima li to ikakvog smisla?
Neda je kroz 400 strana čitaoca provela kroz razne staze i srpske bogaze, kroz srpske deobe, omraze i sva gonjenja. Neda zna da Srbi nikada težeg protivnika i neprijatelja nijesu imali do Srba i specifičnih srpskih podjela i bratoubilaštva. Valjda smo tako obilježeni da najviše ratujemo sami sa sobom, a valjda se tako pripremamo za onaj svijet, pa onaj koji sve to pregura preko glave mirno sačeka sudnji dan i ode kod onoga kod koga svi idu i svi će otići.
Bole Nedu, kao i svakog Srbina, srpske muke i srpske bruke. Bratske su to rane, duboke, nikako da zarastu, nego kao da ih svaka generacija na svoj način obnavlja i po njima posipa so. Zbog toga one tako bole, peku do suza, prevrću na leđa, prekidaju dah i oduzimaju tlo pod nogama. I baš takve su Nedine priče koje pričaju Aleksa i Miloje, peku, režu kao nož po živom mesu, zarivaju se duboko u srce i pamte za života i do Sudnjega dana. I ukoliko se ne ispričaju one bole i prate svakog Srbina i ne daju mu da bude neko drugi, nego samo Srbin i samo Srbin. Zna Neda da to nije lako, pa priča srpsku priču od Vasojevića, preko Osmanlija, pa do Prvog i Drugog svjetskog rata i zadnjeg krvoprolića devedesetih godina prošloga vijeka. Sve su to mučne priče, priče stradanja i noža, tanke oštrice brijača i sjekire, ali baš što su takve one su duboke, zapisane negdje u dubinama malog i velikog mozga i srčanih komora i predkomora. Kada god se neka neman okomi na Srbe, te priče same od sebe počnu da izlaze iz skrivenih skrovišta srpske duše i pričaju svoju staru priču u kojoj su novi samo stari neprijatelji. I te priče su Nedin putokaz kako do njene, tako i duše njenih srodnika, Đukića iz Majdaništa i ostalih sela Bosne. I baš zato što su takve one su i naša intimna prepiska, odnosno onih Vasojevića koji su Srbi jer nemaju izbora da budu nešto drugo.
Jezik Nede Đukić je opet priča za sebe. Kao da je tu zbog sebe i sopstvenog razumijevanja, kao da je tu zbog samo svojih slova, zapeta i tačaka. Sve one grade jednu intimnu jezičku konstrukciju svoga autora, prepliću se sa otkucajima njenog srca i čini mi se da njeno bilo kuca u ritmu ćiriličnih slova, a, b, v, g, d, i tako dalje do š. Neda kroz Miloja i Aleksu kao da priča priču radi priče, njenih slova i ostale interpunkcije. U nekim dijalozima ponekad taj jezik kao da se pretvara u neku ćiriličnu muziku sa ćiriličnim notama i pjeva svoju pjesmu radi same pjesme. Kao da se slova otmu redu u riječima i rečenicama i zaplešu samo sebi neku poznatu igru i ples gdje b pleše sa š, a sa dž, v sa ć, l sa č, itd… Čitajući neke Nedine dijaloge nijesam shvatio njihovu sadržinu, ali sam čuo neku muziku. Hvala Nedi što sam u nekim momentima slova doživio kao note, a njene dijaloge kao neke muzičke sonate za klavir, flautu i simfonijski orkestar. I ne znam ili nijesam obavješten, da li neki drugi jezik može da bude tako lijepa muzika?
Nijesam sve shvatio u Nedinom romanu, ali ono što jesam dovoljno je da preporučim njeno štivo za čitanje. Ono je osvježenje u poplavi obezbožene savremene proze, ateiziranog bogoborstva i u skladu sa time mučenja čovjeka da bude ono što nije, a to je usamljeni i tjelesno okovani pojedinac bačen na nemirno more ljudskih strasti, poroka i zla. Neda zna da je ljudski, a posebno srpski, glavni vođa i duhovni učitelj sam Bog i to ne neki apstraktni, bez lica, osmjeha i ljubavi, nego naš tvorac Bogočovjek, Isus Hristos, Bog ljubavi i tajne bez kojeg život nema smisla. A nema ni Nedinog romana!
O Vidovdanu 2020. u Podgorici
Ivan Milošević, profesor filosofije i novinar
