AS info: Kao uvod u ovaj razgovor, zamolio bih Vas da kažete čitaocima nešto više o sebi?
Branimir: Rođen sam u Foči, 1963. godine. Tu sam završio osnovnu i srednju školu – gimnaziju. Slijedeći očeve stope, upisao sam i završio Pravni fakultet u Sarajevu.
Oženjen sam, porodičan; imam suprugu Daru i dvije kćerke, Sofiju i Katarinu.
Zaposlen sam u Opštinskoj upravi Opštine Foča, gdje trenutno obavljam dužnost sekretara Skupštine Opštine Foča.
Dok sam bio mlađi, bio sam pravi „sportski manijak“. Ta strast me ni sada nije napustila. Pratim skoro sve sportove, a pogovoto one s loptom. Izuzetak se odnosi na ragbi, američki fudbal i kriket, koje nisam stigao da razumijem, a sada mi to neznanje nije više ni važno.
Priču o hobiju je teško zamisliti bez muzike. Bio sam veliki poklonik rok muzike, sakupljao ploče, kasete, CD albume. Sada kada je rok muzike sve manje i nema ko da je svira, mogu da vidim koliku su važnost i trag u beskraju ostavili: Pink Floyd, J.J. Cale, Prince, The Doors, Mike Oldfield, Santana, Joe Satriani… ili bendovi na „domaćoj“ sceni: Azra, Leb i sol, Smak, Atomsko sklonište… Ni sada se nisam mnogo promijenio, osim što muziku pratim sa manje strasti. Ipak, uvijek je uključena neka instrumentalna muzika, neki džez.
Moglo bi se reći da sam bio i neki kolekcionar i hroničar. Kao dječak, sakupljao sam sličice fudbalera, košarkaša i razne druge albume. Kao da sam bio svjestan prolaznosti vremena pa sam želio da u njemu ostavim neki svoj trag. Imao sam svoju foto-laboratoriju za izradu fotografija. A još kao osnovac u petom razredu počeo sam da vodim dnevnik. Pa iako to nije imalo nikakvu vrijednost, tu nalazim korijene za sklonost pisanju.
Počeo sam da „pišem“ tek 2016. godine, kada sam napisao prvu pjesmu i odvažio se da izađem u javnost. Pišem istovremeno i prozu i poeziju. Do sada sam objavio šest knjiga: poemu „Zoran“ (2017), pjesme „Igle“ (2017), roman „Trag“ (2018), sonete „Ona“ (2019), roman „Rasuti biseri“ (2021) i poemu „Žbir“ (2023).
U pripremi je prvonagrađena zbirka pjesama „Čvor“.
Član sam Udruženja književnika Republike Srpske od maja 2023. godine.
AS info: Recite mi Vaše utiske sa 7. Drinskih književnih susreta. Osvojili ste prvu nagradu za neobjavljeni poetski rukopis, da čujemo Vaše utiske.
Branimir: Veoma mi imponuje to što je zbirka pjesama „Čvor“ osvojila prvu nagradu za neobjavljenu knjigu poezije na Sedmim Drinskim književnim susretima 2023. godine, u Zvorniku. Taj osjećaj je još jači nakon što sam mogao da sagledam i sredim utiske sa te književne manifestacije.
Bez namjere da bilo kome podilazim, želim da uputim čestitke i pohvale organizatoru na ovom veoma ambicioznom projektu koji objedinjuje razne kategorije književnog stvaralaštva, kao i svim drugim ljudima koji su bili angažovani u realizaciji te manifestacije. „Drinski književni susreti“ su postavili visoke zahtjeve, tražeći rad, sredstva, vrijeme, zalaganje i odricanje od mnogo čega, kao i entuzijazam svih angažovanih, bez koga se ova manifestacija ne bi mogla iznijeti. Ona, očigledno, prevazilazi regionalne i državne okvire i objedinjuje književne stvaraoce iz raznih država. Dobro je što se na ovaj način njeguje i čuva srpski jezik i ćirilično pismo. Meni je bilo zadovoljstvo da budem sudionik na ovim književnim susretima, a pogotovo da „sjedim u prvom redu“.
Nadam se da će ova manifestacija trajati i razvijati se, jer ona nema kud nazad, kao i da će biti prepoznata od strane Vlade Republike Srpske i Ministarstva prosvjete i kulture kao važna za Drinu i Republiku Srpsku. Takođe, nadam se da ću i narednih godina biti sudionik ove književne manifestacije na kojoj ću imati prilike da predstavim svoje radove, bez obzira u kojem redu sjedio.
AS info: Koliko se zbirka „Čvor“ razlikuje od Vaših ranijih pjesničkih rukopisa i šta je poslužilo kao inspiracija za ove pobjedničke stihove?
Branimir: Ja sam se u poeziji obreo, zaista, sasvim slučajno. Uvijek sam nešto pisao, ali baš nikada nisam pisao pjesme. Već sam radio na romanu „Trag“, te 2016. godine, kada sam, 22. maja, napisao prvu pjesmu. A taj datum lako pamtim jer je to dan Prenosa moštiju Svetog Nikole – Slava Opštine Foča i našeg hrama u Foči. Nakon povratka s te proslave, u posebnom raspoloženju, bio sam „primoran“ da, kao u nekoj šali, napišem naručenu pjesmu. I napisao sam pjesmu „Riječ“, za desetak minuta. Ljubavnu. Učinilo mi se to interesantno i zabavno, pa sam odmah napisao još jednu, ovaj put za moju dušu, a zvala se „Čežnja“. Već sam se bio pomamio, pa sam započeo i treću pjesmu, a završio je sutradan – „Rebus“.
I tako je to počelo. Više mi nije bilo spasa. Pisao sam gotovo svakodnevno. Za to pola godine, do kraja 2016. napisao sam dvije poeme, „Zoran“ i „Žbir“ i zbirku pjesama „Igle“. Moglo bi izgledati prepotentno da se neko prvi put nađe u poeziji i napiše tri – četiri pjesme, a zatim poemu, malo jednu nego dvije, i to veoma obimne. Ja nisam o tome vodio računa, već sam, bez ikakvih ambicija, ne znajući ni šta ću s tim pjesmama, iz čistog zadovoljstva, nastavio da pratim osjećaj koji me vodio.
Pjesme sam započinjao uvijek u drugoj formi. Tako su sve pjesme iz zbirke „Igle“ veoma raznolike, sa dosta eksperimentisanja u strukturi stiha, ali jedinstvene u pogledu kompozicije, metrike i rime. Potpuno sam siguran da u tom pogledu neću ništa promijeniti i da ću nastaviti da pišem poeziju ostajući dosljedan starom stilu, koji je za mnoge savremene pjesnike krut i prevaziđen, jer, kako kažu, sputava i ograničava pjesničku slobodu. Svejedno, ja sam napisao samo jednu pjesmu sa jednostrukom rimom u strofi („Rebus“) i vjerovatno će na tome i ostati. Sve ostale pjesme imaju dvostruku ili trostruku, ukrštenu rimu, zavisno od broja stihova u strofi.
U pogledu pjesničke forme nemam svoje favorite, pa su mi sve forme jednako drage, pazim da nekoj ne ostanem dužan.
Pokušavam da zbirka pjesama bude raznolika i po svojim temama i po pjesničkoj formi, uz prethodno utvrđene standarde koji su nepromjenjivi, a tiču se metrike i rime. Tako je bilo i u „Iglama“, pa su i pjesme iz zbirke „Čvor“ razvrstane u više blokova koji obrađuju različite teme: ljubav i čežnju, zavičaj, psihološke doživljaje, sociološke motive, vrijeme i godišnja doba, a prvi put sam na političke motive o globalnom svijetu uvrstio i elemente satire, kao i sonetni vijenac sa posvetom ocu.
Ono što je još karakteristično za moju poeziju je to da koristim punu interpunkciju. Pored ličnog osjećaja da ta disciplinovanost u poeziji, koliko god nekome bila bespotrebna i nerazumna, treba da ukaže i na pismenost autora i literarnu korektnost jednog rada, ona se koristi i za pravilan doživljaj pjesme, na isti način kao za tekst u prozi.
„Čvor“ je moja tek druga zbirka pjesama (prethodne tri knjige poezije, dvije poeme i soneti, bile su tematski predodređene), u koju sam unio stečeno iskustvo. Inspiracije nije nedostajalo, a „pobjednički stihovi“ su došli sami. Vjerujem da je sonetni vijenac tome dao poseban doprinos i utisak jer je, vjerovatno, imao određenu težinu. Ipak, nisam nijednom pomislio da bi ti stihovi mogli biti pobjednički.
Interesantno je navesti da je zbirka pjesama „Čvor“ nekako u isto vrijeme osvojila prvu nagradu i za neobjavljenu knjigu poezije za „Lirsku krunu 5.“ za 2023. godinu u organizaciji izdavačke kuće „Umetnički horizont“ Kragujevac.
AS info: Koliko tradicija, i narodna i poetska, ima uticaja na ono što pišete i da li bi ona trebalo da bude bitan faktoru u poeziji?
Branimir: Ne znam da li bi ona trebalo da bude bitan faktor, jer se vremena mijenjaju i uspostavljaju se novi trendovi i standardi. Ali ja sam, definitivno, tradicionalista. I nisam nimalo povodljiv, jer ne tražim da mi u tome bilo ko pravi društvo, mogu i sam. Ja sam se već opredijelio za onaj stari stil u poeziji, s metrikom u stihu, višestrukom rimom u strofi, interpunkcijom, i to će, zasigurno, ostati osnovna prepoznatljiva karakteristika moje poezije.
I motive za pjesme nalazim u narodnoj tradiciji i običnom čovjeku.
Nisam siguran da sve što je novo ima i svoje opravdanje i donosi progres.
Uvijek govorim svojim kćerkama da će prije biti primijećene u društvu ako ne nose poderane farmerice na koljenima, koliko god to bilo moderno. I one me, zasad, slušaju, vjerujem i iz nekog obzira.
U globalnom svijetu postoji trend obračuna sa starim i konzervativnim shvatanjima. U pomodarskim glavama taj poziv se manifestuje čak i otvorenim prezrenjem. Da, treba imati i snage i karaktera i rvati se s tim đavolom.
Smatram da i „stari“ i „novi“ svijet nude širok spektar motiva za poeziju, pri čemu u ovom prvom možemo naći provjerene vrijednosti, a u ovom drugom motive za humor i sarkazam. I ja ih nalazim.
AS info: Na koji način treba čitati „Čvor“ da bi čitalac imao najbolji uvid u ono što ste htjeli prenijeti rimama.
Branimir: Obično volim da kažem, a to i mislim, da je pjesma uspjela ako natjera čitaoca da je ponovo pročita. Pjesma ne bi trebalo da bude za jednokratnu upotrebu, da zadovolji potrebu, momentalno pruži užitak i ispuni vrijeme, a zatim se odloži u arhivu ili zaborav. Po tome se pjesme i pjesnici međusobno razlikuju, jer poeziju, zaista, svi pišu.
Pjesnici imaju komociju da pristupe nekoj temi na poseban i inspirativan način koji nije svakome ili nije odmah prepoznatljiv. To nije slučaj sa proznim književnicima koji se ne mogu tako lako sakriti od prve misli.
Ja sam imao nekoliko pjesama iz zbirke „Igle“ kod kojih je samo jedna riječ obrazloženja bila presudna za čitaoca da se ona bolje i lakše shvati i prihvati.
Pjesme iz zbirke „Čvor“ su i po svojim temama i po strukturi složenije od prethodnih. To samo pokazuje moju potrebu da se svakoj pjesmi i opjevanoj temi pristupi analitički, tako da ona uvijek sadrži neku pouku ili poruku.
Primijetio sam da ljudi ne vole dugu pjesmu, ne drži im pažnju, osim ukoliko nisu posebno motivisani da idu s njom do kraja. Naravno, ta pažnja mora se zaslužiti. A eto, ja pišem poeme, napisao sam dvije, a planiram još jednu.
Jedna koleginica s posla mi je rekla da moje pjesme nisu „obične pjesmice“ i da ih je morala dvaput pročitati. Volio bih da ima više takvih čitalaca, bez obzira čije se pjesme čitaju, jer se za takve pjesme može reći da su „uspjele u životu“.
AS info: Postoje mišljenja da sonetni vijenac, a Vašu zbirku „Čvor“ upravo otvara jedan takav, nije forma XXI vijeka. Koliko po Vama u tome ima istine i koliko jedan sonetni vijenac može da ukaže na majstorstvo autora.
Branimir: Sonet je pjesnička forma sa određenim zahtjevima u pogledu strukture, s dva katrena i dvije tercine, koje prati dinamična rima. Poseban zahtjev za sonetistu je što u tih 14 stihova mora unijeti sve što je potrebno da bi sonet imao smisla: uvod, radnju i poentu.
Ja sam počeo da pišem sonete na nagovor Saše Mićkovića, uglednog pjesnika iz Kragujevca. Nakon što sam napisao nekoliko ljubavnih soneta, odmah mi je palo na pamet da napišem knjigu soneta. No kako volim da komplikujem stvari i postavljam nove izazove, odlučio sam da u osnovi te knjige bude jedna priča koja ima svoju hronologiju događaja, koji su opjevani u sonetima. Tako je nastala knjiga soneta „Ona“, gdje je svaki sonet samostalan, ali i dio jedne cjelovite roman-priče.
Istina je da „nije svačije uz gusle pjevati“ i da je napisati sonet svojevrsno umijeće. Kada kažem „napisati“, ne mislim na obično zadovoljavanje uslova koje traži ova pjesnička forma, već na cjelokupan utisak o sonetu.
S druge strane, „napisati“ sonetni vijenac tek predstavlja majstorstvo i umijeće, jer je, zaista, riječ o veoma zahtjevnoj pjesničkoj formi koja, pored neizostavnog pjesničkog dara, traži i veliki rad, vrijeme i strpljenje. Zato je bolje ne dangubiti i hvatati se u to kolo ako ne znaš da igraš, da ne bi ispao smiješan. E, sad, koliko sam ja uspio u tome i jesam li znao da igram, neka sude drugi.
Ne znam kako bih vam odgovorio na postavljeno pitanje o budućnosti sonetnog vijenca. Potpuno sam indiferentan na aktuelne pjesničke forme i trendove u 21. vijeku, gotovo jednako kao i na modu poderanih farmerica na koljenima. I savršeno mi je svejedno da li će me neko svrstati u „in“ ili „aut“ pjesnike, ako neko uopšte ima ambiciju da pjesnike razvrstava na takav način.
Smatram da svaki pjesnik treba da se nađe u nekom svom afinitetu kroz koji može da izrazi pjesnički dar.
Ako 21. vijek nosi nešto novo i postavlja nove standarde u poeziji, ja ću biti zadovoljan da budem onaj tradicionalista i konzervativac koji ukazuje na davnašnju i pomalo već „prevaziđenu“ poeziju, na isti način kao što su, svojevremeno, hrabri pjesnici ukazivali na nove poetske forme i pravce.
Za mene će pjesnici koji pišu sonete i sonetne vijence uvijek biti posebno uvaženi, pod uslovom, naravno, da sveukupnim utiskom pjesme prevaziđu formu koja se traži.
Siguran sam da ovaj moj sonetni vijenac neće biti posljednji i da ću se odvažiti da ih pišem i dalje.
AS info: U poetskom smislu, šta nas od Branimira Radovića čeka nakon „Čvora“, odnosno u kom pravcu će u budućnosti ići Vaša poezija?
Branimir: U književnom smislu, nastaviću da pišem romane i poeziju, uporedo. Bože zdravlja.
U pogledu proze, trenutno radim na ažuriranju konačnog teksta trećeg romana, koji se zove „Led“.
Imam namjeru da napišem još jedan roman, za koji već imam nešto urađenog materijala i koji je već dobio svoj naslov – „Dolina mira“.
U poetskom smislu, planiram da napišem još jednu poemu. I ona je već dobila svoj naziv – „Katun“.
Nastaviću da pišem i sonetne vijence, kao i pjesme po različitim motivima i temama, koje će dolaziti same.
Ja sam po prirodi komformista. Pisanje prihvatam kao ugođaj, kojem treba ugoditi, pa ne započinjem pisati ako nemam tih uslova – ugodan ambijent i tišinu.
Svoju literarnu aktivnost odredio sam prema godišnjim dobima. Romane pišem isključivo u sobnoj varijanti, kada nema uslova za boravak vani. Za poeziju sam namijenio prvenstveno vedrija godišnja doba i mjesece, uz kafu, vino, samoću i tišinu.
Ja sam od onih pjesnika koji se pjesmi vrati dva – tri puta, hladne glave, kad pjesma prenoći i sagledam da li me rima odvela u pravom smjeru, dok sam bio „vruć“.
Skoro sve moje pjesme imaju za temu proživljene motive i događaje čiji sam bio svjedok ili o njima imam neka saznanja. Kada naiđem na nešto interesantno, u životu, priči, filmu ili knjizi, ja to zapišem i nosim dok ne „porodim“ pjesmu.
Taj teret nekada zna biti veoma težak jer se često vežem za događaje i likove koji su opjevani u pjesmama. Istina je da neke svoje pjesme ne bih mogao s mirom da pročitam. Kasno je da se sada mijenjam.
Ipak, ne osjećam teret godina, koje ne priznajem, nikakav zamor ili zasićenje, mada, realno, ja nemam neki veliki staž u pisanju, pa nisam imao kada ni da se potrošim. U svakom slučaju, još uvijek mi pisanje predstalja potpuno zadovoljstvo.
U pisanju sam postavio neke svoje ciljeve, o kojim sam već govorio. Nadam se da ću imati snage da ih ostvarim i napišem ono što nosim i kao svoj teret, i kao zadovoljstvo.
A pjesama će biti, kao i dosad.
Razgovor vodio : Miladin Berić / Dejan Spasojević
