ASinfo: Na samom početku ovog razgovora recite čitaocima nešto više o sebi, ko je Đorđije Bojanić,odakle je, od kada piše?
ĐORĐIJE: Svako od nas živi dva života ili ima dvije (auto)biografije, jedan život je onaj spoljašnji koji mogu da vide svi i drugi je onaj unutrašnji koji živimo u sebi, duboko intimni i ličan. Govoreći administrativnim jezikom osnovnih biografskih podataka rođen sam 1968 godine(meni posebno značajna godina zbog studentskih nemira širom Evrope i vjerujem da odatle dolazi neki bunt u meni) u Nikšiću, gradu koji je po mnogo čemu specifičan, nekada grad piva, čelika, dobre muzike i velikih umjetnika a na nivou Crne Gore bio je i ostao jedna vrsta avangarde u usvajanju svjetskih trendova u umjetnosti i u načinu života. Po zanimanju sam istoričar mada je književnost bila i ostala moja prva i jedina ljubav i tu ljubav i danas živim i posvećen sam joj do kraja. Pišem ili preciznije rečeno stvaram otkako sam naučio slova jer i samo čitanje je stvaralački čin koji čitalac živi u svojoj mašti i u svom doživljaju onoga što je pročitao a već kad je riječ konkretno o pisanju prvi neki pokušaji da izrazim i iznesem svoju intimu u stihu dogodili su se još u osnovnoj školi, sa nekim ozbiljnijim pokušajima krenuo sam u srednjoj da bi nastao jedan period duže stagnacije da bih nakon toga krenuo ponovo sa pisanjem intuitivno osjećajući da je nakon određenog životnog iskustva i duhovne zrelosti došao trenutak kad bih mogao ponovo da se latim pera. Ali svo to pisanje svodilo se na ono već poznato “pisanje za svoju dušu” i to je sve nekako ostajalo razbacano u rukopisima da bih kasnije, u raznim književnim grupama, “Klasicima književnosti”, “Amikusima” i “Mesečevoj grupi”, odlučio se da od toga nešto i objavim i pozitivne reakcije na koje sam naišao dale su mu dodatno ohrabrenje da krenem dalje. Sljedeći korak, na koji je presudno uticala moja bolja i ljepša polovina, njoj je ova moja knjiga posvećena, bio je da se uključim u razne regionalne književne konkurse i sa tim korakom koji je lično za mene bio presudan došle su i nagrade i priznanja.
ASinfo: Na konkursu za 7.Drinske književne susrete dobili ste nagradu za pomenuti rukopis koji u samomnazivu već upućuje čitaoca dase zamisli,da se zapita o čemu to autor piše i zašto baš taj naziv i recite utiske sa održanih susreta?
ĐORĐIJE : Veliki sam zaljubljenik u prirodu koju doživljavam na panteistički način jer Bog je prisutan u svakom segmentu svoje tvorevine. Istina da mi još od Adama živimo u jednom palom svijetu a do tada je postojala punoća i cjelovitost bića i da je sama bogočežnjivost koju čovjek nosi u sebi želja i vapaj da se u susretu sa Bogom ta cjelovitost i punoća bića vrati. Zanimljivo, to naglašava i filosof Bela Hamvaš, da sve civilizacije i duhovna učenja govore o toj jednoj palosti koja je nastala nakon jednog duhovnog rascvata i življenja u punoći svog bića. Niče se divio presokratovskim filosofima smatrajući da su oni nosili cjelovitost svog bića u spoju apolonskog i dionizijskog i da dekadencija i nazadovanje grčkog duha nastaje od Sokrata koji je odvojio razum od strasti. Kako god, ja sam naslovom “Ispisan krugom rijeke i ptice nalazim prasliku svoje duše “, koji mi je opet sugerisala moja bolja i ljepša polovina, htio da iznesem jednu lijepu pjesničku sliku, svoj doživljaj povratka u duhu one Rusoove maksime “natrag prirodi “, jedan duboko intimni doživljaj svijeta prije pada, onako kako ga je Bog stvorio i svaki dan svog stvaranja propratio riječima “i bi dobro”, na kraju, vjerujući i vodeći se onom maksimom koju je Dostojevski izrekao kroz lik Mitje Karamazova da će ljepota spasiti svijet. Utisci sa susreta su izvanredni, to je jedno dragocjeno i umjetničko i životno iskustvo i najljepša i najradosniji potvrda i afirmacija onoga što radim i čime se bavim.
ASinfo: Da li je ovo vaša prva zbirka i koliko je dugo nastajala?
ĐORĐIJE : Ovo je moja prva knjiga i ona je nastajala cijelog mog života. Svo moje životno iskustvo, sav moj duhovni opit, sva moja duševna previranja i lomovi, sve moje zapitanosti i sumnje, na kraju, sva moja vjera, našli su mjesto i izraz u ovoj mojoj knjizi.
ASinfo: Recenzent za ovu zbirku je u jednom dijelu rekla da ”Umjetnik može napisati smojednu knjigu koja je knjiga njegovog života” ,da li je ovo knjiga vašeg života i šta je čini tako posebnom?
ĐORĐIJE:Svaka knjiga je jedna vrsta testamenta, zavještanje koje umjetnik ostavlja iza sebe, labudova pjesma i veliki Branko Miljković to je najbolje izrazio stihom “isto je pevati i umirati”. Da li će ovo biti knjiga mog života to ne znam, ovo je moja prva knjiga u kojoj je utkan i artikulisan kroz pjesnički jezik sav moj život i zato mi ova knjiga posebno znači i isto tako mi je posebno draga.
ASinfo: U ”Crnoj pesmi” kažete jedom stihu
”Svijet odavno vene, za cvjetanje je potrebna snažna vera i jasna vizija”,
da li čovjek zagnjuren i otuđen u probleme savremenog živoga može doći do tog stanja kada život ima smisao i kada cvjeta?
ĐORĐIJE: Nikada nije bilo lako živjeti i svako vrijeme i svaka generacija tražili su svoje mjesto u određenom poretku stvari koje je kao lice boga Janusa nosilo dvojstvo i nepomirljivost i podijeljenost. Iako danas svijet djeluje umorniji i dekadentniji i apsurdniji to ne znači da je ovo definitivno izgubljeni svijet, jednostavno ovo je svijet u kome je problem isključive individualizacije i potpune otuđenosti uzeo više maha, postao akutniji i radikalniji i da čovjek i kao individua ili pojedinac i kao član kolektiva ili zajednice, mora da krene, kako bi rekao Viktor Frankl, “da se liječi smislom”, da nađe smisao svom životu, svom postojanju, jedino tako i na taj način čovjek postaje ličnost i njegov život ima vrijednost.
ASinfo: Recite nešto više o vašem pjesničkom jeziku,stilu kom pribjegavate, rekao bih da imate bogat pjesnički jezik ali očigledno izbjegavate ustaljene forme izražavanja, strogu podjelu na slobodnu formu i vezan stih…kako biste to objasnili prosječnom čitaocu, vama je suština očigledno iznad forme a forma opet vaša?
ĐORĐIJE:Teško je objasniti bilo koju umjetničku formu, naročito pjesnički jezik, koji je najosobeniji i najličniji umjetnički način izražavanja. U tom nekom magnovenju, u tom nekom poniranju u nesvjesno, u jednoj vrsti transcedencije i sozercavanja spontano se rađa i misao i pjesnička slika pa i sama forma i na kraju ono što za samog umjetnika postaje važno kako i u kojoj mjeri je uspio da izrazi sebe, kako i u kojoj mjeri je uspio da artikuliše i prevede na pjesnički jezik te svoje silne unutrašnje impulse.
ASinfo: U pjesmi ’’IPAK” kroz stihove
”Noćas moj um ćuti potonuo u srce”
zvučite na trenutak duhovno, svetootački poučno, da li ona naznačuje bogolikost praslike duše kojom završavate pjesmu ili je pjesnik slika i nagovještava nešto drugo?
ĐORĐIJE: Sami Gospod naš Isus Hristos u svojoj propovjedi je naglasio ono najvažnije “budite savršeni kao što je vaš Otac nebeski “. To znači da čovjek uvijek treba da teži i da radi na tome da bude bolji. Ljudska duša je nešto neprocjenjivo i najdragocjenije i samim tim ona je pozvana da bude bogolika a pomenutim stihom i pjesničkom slikom htio sam da tu izabranost i pozvanje naglasim i učinim slikovitijim.
ASinfo: Da li postoji nešto u ovoj knjizi što je za vas možda najbitnije da bi se istaklo budućim čitaocima, neki motiv ili pjesma ili stih ili nešto što vas je nagnalo da napišete knjigu?
ĐORĐIJE: Teško da mogu da izdvojim nešto što bi bilo najbitnije, neku osnovnu poruku koju bih mogao i morao da izdvojim, u tom slučaju računam na saradnju čitaoca, na njihovu pomoć, u nadi da će oni u svim tim fragmentima naći nešto svoje i to je nešto što bi me istinski obradovalo. Isto tako teško je objasniti i potrebu za pisanjem, ono dolazi spontano i živi po nekim svojim samo sebi znanim pravilima ako se to može tako nazvati.Jedino što umijem da kažem u svoju odbranu, da se malo poslužim Dekartom, pišem kao što postojim, postojim jer pišem.
ASinfo: smatrate li da hipersenzibilni ljudi , umetnici uopšte na neki način govoreći kroz djela brane od surove stvarnosti , ja sam to u jednom razgovru nazvao ”umjetnost iz samoodbrane” tj reakcija misaono duhovnog bića na spoljašni svijet, koji je često grub i surov, da li je jezik na kom umjetik govori previše suptilan i mekan, i da će tek
ĐORĐIJE:Pisanje jeste jedna vrsta samoodbrane, odbrana svog bića, ne samo od surove stvarnosti već i u ostvarenju što potpunije slobode i širenja prostora i granica svom bitisanju i postojanju. Povodom toga Viljem Blejk napisao je svoj čuveni aforizam: “Da drugi nijesu bili ludi bili bismo mi”. Činjenica je da su pjesnici senzibilniji ljudi i samim tim pjesnički jezik i jeste i suptilan i mek kao najdublji izliv duše i najviši izraz duhe i u tome je njegova posebnost i ljepota i bez obzira na brojne umjetničke pravce i ekspirementisanja u ličnom umjetničkom izrazu i traganju za novim on ne treba i ne smije da bude drugačiji.
ASinfo: Ponekad Borini stihovi ” o nečemu lepom, pevao sam slepom i sve svoje istne spevao sam gluvom” zvuče strašno ali umjetnici me očaravaju jer ne posustaju da daju od sebe ono najbolje bez obzira na to koliko svijet oko njih bio grub za njihova čula i senzibilitet.Kako vi vidite odnos svijet-umjetnik , da li su društven okolnosti bitne za inspiraciju tj nastanak nekog umjetničkog djela? Tj da li bi umjetnici više stvarali kada bi imali veću podršku i kada bi njihov status bio na zavidnijem nivou?
Društvene okolnosti mogu da imaju određenu ulogu ali one nijesu presudne. Potreba za stvaranjem postojala je uvijek i u svakom vremenu a društvene okolnosti mogle su da diktiraju neke potrebe, zahtjeve i očekivanja, diktiraju svoj ukus ali istinski umjetnik, kao autonomno i slobodno biće, ostaje svoj i privržen svojoj umjetnosti, bez obzira na sve.
ASinfo: Neka vaša poruka čitaocima i svijetu uopšte?
ĐORĐIJE: Budite svoji i budite u sebi slobodni i ne dozvolite da bilo ko diktira i upravlja vašim životom. Svako od nas je jedinstven i na svoj način poseban i to je ono bogatstvo koje treba prvo da njegujemo u sebi a onda da ga unosimo kao svoj lični dar u opštoj razmjeni darova sa drugima. Ali da bi se to ostvarilo na pravi način potrebno je da u sebi nosimo ljubav jer, kako kaže apostol Pavle u svojoj poslanici Korinćanima “ako nemam ljubavi ništa sam”. Vjerujem i živim za svijet slobodnih i srećnih ljudi, svijet u kome će ne interes već ljubav da bude temelj svakog međuljudskog odnosa.
Razgovor vodio
Dejan Spasojević
