Intervju sa Jankom Samoukovićem čiji je rukopis romana ”Priča o nikome i ničemu” pohvaljen od strane žirija na V DRINSKIM KNjIŽEVNIM SUSRETIMA
ASinfo: Možete li na samom početku reći nešto više o sebi:
Moje kršteno ime je Jankica Samouković, neki me iz ”praktičnih” razloga zovu Janko, a možda mi tako samo tepaju. Ne pitajte me zašto bi neko sinu dao ime Jankica, to je jednostavno želja mojih roditelja sa kojom sam se davno i lako pomirio, a i navikao da to ime dosljedno nosim, pa na kraju mislim da mi čak i pristaje. Rođen sam 1968. godine u Sarajevu i do početka rata živio sam u Pazariću, nedaleko od Sarajeva. Osnovnu školu sam pohađao u Pazariću, a srednju u Sarajevu. Rat me zatiče kao 23-godišnjaka, i na samom njegovom početku iskusio sam logor u koji su zatvarani Srbi od strane Armije BiH, iz kojeg sam nekim srećnim okolnostima izvukao živu glavu, a rat nastavio u uniformi VRS. Uglavnom taj prostor i taj period jeste inicijalna kapisla za moj roman. Planina Bjelašnica koja krasi moj zavičaj i ratni logor ”Silos” Tarčin koji ga isto toliko kvari, su temelj romana, tj. osjećaji i to oni bjelašnički, najdivniji i siloski, najokrutniji, koje su ta dva objekta pojedinačno izazvali u mojoj duši. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, preselio sam se u Višegrad, gdje i danas živim.
ASinfo: Koliko dugo ste pisali ovaj roman i da li on ima elemente autobiografskog?
– Roman u cijelosti jeste autobiografski, ali ako sam se negdje u predgovoru izjasnio da povremeno iskačem iz te forme, to je zato što je pisan u prvom licu, gdje ponekad za potrebe neke predstave idealizujem stvari, a ja naravno nisam idealan.
Prvobitni sadržaj zabilježio sam u vrlo kratkom vremenskom periodu, u pitanju su možda samo mjeseci. Negdje u predgovoru sam takođe napisao da prvobitno nisam ni bio svjestan niti planirao da pišem priču ili roman koji će biti dostupan javnosti. Više sam pisao iz puke potrebe i da udovoljim duši. Tako sirovo štivo, prvobitno sam prilično stidljivo podijelio nekim bliskim osobama, pa se tako proširilo do još nekih ljudi, od kojih kreće ideja, ali koji su me i ohrabrili da pokušam da ga publikujem. Za njega sam bukvalno na poklon dobio i recenziju od dr Rade Vučičevića. U čekanju realizacije štampe romana koja još uvijek traje, taj tekst je pretrpio neke manje-više blage, mjestimično i znatne korekcije, pa sve to ukupno traje već nekoliko godina, što je i moj konačni odgovor na vaše pitanje.
Naravno za sve to vrijeme pišem još mnogo toga što se ne nalazi u romanu, neke osvrte na aktuelne teme u formi bloga a u fazi sam pisanja drugog romana.
ASinfo: Roman je podijeljen u sedam cjelina, da li su one tematski vezane?
– Itekako sam svjestan da je forma ovog romana prilično nesvakidašnja i neobična, ali mislim da je po klasifikaciji ipak prvenstveno roman. Ja kao autor ne bih pristao niti jedan njegov dio predstaviti pojedinačno jer bi on tako ostao oštećen za sve one rečenice koje se prepliću sa svim drugim dijelovima, koje ih povezuju praveći cjelinu. Dakle, definitivno poruka romana je sadržana tek u njegovoj cjelini a ne u pojedinačnim djelovima. Svaki dio romana u stvari je jedan duševno proživljeni period mog života i ono što ga je ponajviše obilježilo. Da li su to neka razmišljanja, životna kolebanja uslovljena ratnim dešavanjima, ili uspomene na neke drage ljude koji zbog njih nisu više među nama. Možda je meni, koji sam pisao sve to, mnogo shvatljivije i logičnije nego čitaocu, ali pažljivim čitanjem svakome je lako doći do toga zaključka. Dokaz za to je moja tvrdnja da je svemu tamo opisanom izvor samo jedan. Karakteristično za roman je i to što sam više od opširnih opisa događaja, želio da prikažem duševna stanja koje takvi i slični događaji prouzrokuju kod čovjeka, pa kao što rekoh osnovna tema romana nisu opisani događaji, nego osjećaji i stavovi koji su proistekli iz tih događaja, pa je radnja u neku ruku i opis moga dugogodišnjeg sazrijevanja u ono šta sam postao.
ASinfo: Dotakli ste se mnogih tema u romanu, odnos kosmičke i ljudske pravde, kako vidite taj odnos i uopšte ljudsku sudbinu ovdje na zemlji, da li postoji neka formula, ravnoteža…?
– Svaka tema koje sam se dotakao u romanu direktna je posljedica svega onoga šta sam u određenom periodu fizički doživio i dušom osjetio. Bez tog proživljenog, nikada o tim temama sigurno ne bih razmišljao na tamo opisan način. Taj osjećaj, kao direktna posljedica događaja koje pominjem u romanu, me je nagnao da pišem o svim tim temama i on je taj koji najviše povezuje sve njegove dijelove i daje mu kontinuitet. Sve tamo opisano me se itekako ticalo, jer se odigralo direktno u meni i neposredno oko mene. Što se tiče dijela pitanja o kosmičkoj i ljudskoj pravdi, one svakako postoje. Čovjek je koliko fizičko toliko i duhovno biće i pravdu mora potražiti i u jednom i drugom obliku. Uspjeh jednog čovjeka koji zbog ličnih životnih okolnosti izgubi povjerenje u pravdu, zavisi koliko će svojim zalaganjem uspjeti izbalansirati i utopiti te dvije pravde u samo jednu opštu pravdu.
ASinfo: Kako gledate na položaj umjetnika u društvu koji se često bore na svoj način da balansiraju pritisak stvarnosti na njihova čula, nekad tako bezazleno kao što kaže stih pjesme ”Kao ruža sa dva smješna trna ili snom”…da li je uzaludna ta borba ili ipak nije?
– Ako u ovom pitanju aludirate da vam na njega odgovorim iz pozicije umjetnika, onda vas moram upozoriti da bi bilo pretenciozno sa moje strane da sebe na osnovu jednog napisanog romana, za koji nisam siguran ni koju vrijednost ima u umjetničkom smislu, smatram umjetnikom. Mogao bih se kompromisno složiti da sam stvaralac nečega što još nije prošlo filter kroz koji se umjetnost odvaja od ostalog sadržaja. Sve šta me je dovelo u ovu poziciju, da odgovaram na vaša pitanja, je to što je po mom mišljenju najgori način trošenja svoga vremena, traćiti ga bez ikakve emocije, bez misli, bez stava i sl., pa na osnovu toga ja ga jednostavno trošim na nešto po meni ”korisno”, u ovom slučaju da bih nešto zapisao, ovjekovječio i na taj način bar pokušao ostaviti nešto iza sebe. Sve šta je čovjeku potrebno da bi napisao jedan roman jesu upravo te tri stvari. Moja korist u svemu tome je ta što zahvaljujući mojim sklonostima, meni nikada nije dosadno, pa mi ponekada i nedostaje vremena da bih se kušao u još nekim meni zanimljivim vidovima izražavanja. Još jedna važna stvar je da mi u svemu tome nije važan rezultat, koliko pokušaj. Pokušaj u stvari i jeste ono šta me ispunjava, a eventualni uspjeh bi došao samo kao kitnja tom ispunjenju. Umjetnički ili ne, svaki pokušaj se isplati i negdje nađe svoje mjesto, neki manje a neki više. Ponekad se čovjek ubode na bar jedan od ona dva ružina trna, a nekada i zaživi san. Na kraju krajeva i sam čin stvaranja kao i napor u njega uložen, takođeje sladak.
Iz pozicije konzumenta umjetnosti, smatram da generalno umjetnost pamti i bolja vremena, ali ne želim da kritikujem današnji način življenja i sve ono čime gušimo, degradiramo i zapostavljamo umjetnost, jer se često pozitivno iznenadim koliko ona ipak živi u srcima određenog broja ljudi, samo je potrebno naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu. Mislim da su umjetnost i osjećaj koji ona izaziva kod ljudi neuništivi i da se umjetnički izražaj kad-tad isplati. Neki umjetnici čija su djela danas neprocjenjive vrijednosti, umrli su u bijedi, ali uprkos tome, složićete se sa mnom, da im se ipak svaki trud isplatio.
ASinfo: Recenziju za ovu knjigu napisao je dr Rade Vučićević, književni kritičar i teoretičar književnosti , da li ste zadovoljni njegovim viđenjem djela?
– Tačno je da je gospodin Rade Vučičević napisao recenziju za moju knjigu i to još za onaj još prilično sirovi tekst, šta je za mene u to vrijeme bilo nešto nevjerovatno, jer me je iznenadilo da od jednog takvog, čovjeka struke, dobijem toliko riječi hvale, koje na pojedinim mjestima prevazilaze i ono šta bih ja smio samo i pomisliti o sebi i svom pisanju. O tome da li je on, po rečenom u recenziji, doživio knjigu na meni prihvatljiv način, nisam ni razmišljao, jer svakom čitaocu ostaje pravo da na neki samo svoj način doživi štivo i shvati poruku sa još nekim svojim detaljima, ali koja je u suštini nedvosmislena i jedinstvena. Sve je do ukusa. Sa ovim mojim rasporedom moždanih vijuga, koje ni same ne vole kada je nešto posve jasno i precizno, što mi svojom formom unaprijed onemogućava da gradim neko samo moje viđenje, volio bi da i ovaj roman pored nedvosmislenih stvari u sebi ostavlja dovoljno prostora za maštu.
ASinfo: Vaša poruka čitaocima i svijet uopšte…
– Pa moja poruka čitaocima je svakako, da nekako dođu do moje knjige, naravno nakon njene štampe, da se naoružaju strpljenjem (trebaće im) i pročitaju je od početka do kraja, a tamo ih čeka poruka koju bih im ovdje vrlo rado prepričao u samo jednoj rečenici, ali bojim se da nešto ne pokvarim. Poruka moje knjige svakako je i poruka svijetu. Ponajviše svijetu!!!
Umjesto toga reći ću samo; Ljudi čitajte i volite se!!!
Janko Samouković
Razgovor vodio : Dejan Spasojević, glavni urednik
