ASinfo: Na samom početu ovog razgovora možete li reći nešto više o sebi…
-Prvo, moram da Vam se zahvalim na izdvojenom vremenu i interesovanju za moje pisanje. A što se tiče vašeg pitanja, nema tu šta mnogo da se priča o jednom običnom čovjeku, u jednom običnom životu i u jednom, doduše, neobičnom vremenu. Oženjen sam, otac dvoje djece i živim sa porodicom ovdje u Zvorniku. Čitav svoj radni vijek radim kao profesionalno vojno lice. Trenutno sam, kako to mi vojnici kažemo, na službi u Sarajevu i tu sam već zadnjih dvanaest godina. Vojno putešestvije započeo sam još trusne devedesete, prošlog vijeka, čak i prošlog milenijuma (eto namjestilo se), kada sam kao petnaestogodišnjak počeo pohađati vojnu školu u Zagrebu. Ratni vihor koji je počeo u Hrvatskoj, istisnuo me je odatle i premjestio u Kruševac, gdje sam i završio školu. Taj isti ratni vihor me je sačekao i u Bosni devedeset četvrte kao mladog podoficira. Hvala Bogu, preživio sam i od tada mijenjam gradove i uniforme. I evo, u vojničkim čizmama sam pune trideset tri godine. Jedna od dobrih stvari ovog vojničkog poziva je ta što sam kroz moj posao upoznao zaista mnogo ljudi i mislim da skoro nema grada u bivšoj Jugoslaviji, pogotovo u BiH, a da u njemu nemam makar jednog prijatelja, druga ili bar poznanika kome mogu u svakom trenutku da se javim. Vojna uniforma i vojni poziv su specifični jer među ljudima razvijaju zaista poseban odnos i stvaraju čvrste i neraskidive veze. Pored bavljenja vojskom, uživam u prirodi i kad god uhvatim slobodnog vremena, sa suprugom hodam po ovim prelijepim zvorničkim brdima. Trčanje obožavam i to mi je postao način života. I na kraju, naravno, dobra knjiga je kruna svega toga. Obožavam da čitam i koristim svaku priliku za to. U poslednje vrijeme veliko interesovanje pokazujem za ovaj naš komadić podneblja, za naš zavičaj. Često razmišljam o tome i, tu i tamo, po nešto stavim i na papir. Zanima me naš mali obični čovjek u velikim događajima.
ASinfo: Od kada se bavite pisanjem i da li je roman ’’Međa’ koji ovih dana izlazi iz štampe Vaša prva objavljena knjiga?
-Kao što rekoh, rado čitam i to zbilja neprekidno radim, kada god uhvatim makar i tren slobodnog vremena. Pored toga volim razgovore sa starijim ljudima koji su okusili nekog drugačijeg vremena a koje je već podaleko iza nas. U tim razgovorima čujem mnogo toga i rastuži me kada shvatim da je, to što čujem, već počeo da prekriva zaborav. Čujem mnoge stare zaboravljene riječi koje nemaju mjesto u današnjem digitalnom dobu a ono šta te riječi označavaju, već odavno nema svoju primjenu. E, baš ti razgovori su me inspirisali da ponešto i zapišem. Najčešće sam materijal „krao“ prilikom običnih porodičnih razgovora sa roditeljima, jer su i oni dio tog poluzaboravljenog vremena a ujedno i spona sa jednim drugim skoro potpuno zaboravljenim. Bilo je mnogo materijala i „uspaničio“ sam se. Ako nešto ne preduzmem, prijeti opasnost da sve to zaboravim. Logično – starim. To je počelo prije, otprilike, dvije do tri godine, kada sam, više za sebe, da eto ne zaboravim, povremeno počeo da bilježim poneku pričicu, bez ikakve ozbiljne namjere da sa tim uradim nešto konkretno i nešto više. A onda sam došao na ideju da te pričice složim u jedan niz, u jednu cjelinu, i da to pretočim u knjigu pa kakva god žanrovski ona bila. „Međa“ je rezultat toga. I biće to moja prva, nadam se ne i posljednja, objavljena knjiga. Jer, (Vama mogu to i da kažem) evo i druga je već, vojničkim rječnikom rečeno, u marševskom položaju, što znači da je već završena, samo slijedi dugo i strpljivo dotjerivanje.
ASinfo: Šta je tema, tj šta je ono što vas je motivisalo, o čemu pišete u romanu?
-Već sam rekao da me interesuje sudbina malog, običnog čovjeka u velikim događajima. Naš zavičaj je veoma interesantan i kroz prošlost, bližu i dalju, u njemu se nagomilalo isto tako dosta interesantnih događaja. Tako da naše mikrookruženje obiluje mnogim pričama koje čekaju da budu ispričane. Mene posebno zanima istorija, ustvari ja bih to prije nazvao prošlost, ovih naših krajeva viđena okom i ispričana ustima već pomenutog običnom malog čovjeka preko čijih leđa je ta istorija i pretutnjala. Oni koji su to najviše osjetili bili su seljaci. Upravo je jedno selo predmet ove knjige, viđeno kroz jedan dogaj koji se odigrao u prošlosti a koji sam upotpunio tako što sam na tu osnovu „nalijepio“ još nekoliko interesantnih priča. U djelu su obrađena dva vrlo aktuelna i zanimljiva motiva, od kojih je jedan i u samom naslovu a drugi je nestajanje naših sela. Pored toga doticao sam se još nekih stvari koje su pritiskale društvo, posebno seljaka, u periodu na koji se priča odnosi ali to ću prepustiti čitaocima da sami otkriju.
ASinfo: Andrićeva misao koju ste naveli na početku knjige ’’Ja se ne bojim ljudi, već onog neljudskog u njima’’je dosta aktuelna, da li će dobrota spasiti svijet tj da li u vrtlogu zla može opstati slamka dobra i nada da ćemo kao društvo prezdraviti sve ovo što nas danas muči?
-Ovu Andrićevu misao sam izabrao da, kao putokaz čitaocu, na početku knjige bude naka vrsta najave u kom će se pravcu radnja odvijati. Naravno da nadu nikada ne treba gubiti i da, dokle god postoji i tračak svjetla, moramo za njim ići. Samo, ne znam da li sam ja taj koji bi bio u stanju dati objektivan odgovor, jer ja, izgleda, nisam čovjek za dvadeset prvi vijek. Mislim da je društvo previše inficirano i da nam je baš dvadeset prvi vijek prebrzo donio nekih „virusa“ za koje nismo bili spremni i za koje još uvijek nemamo „lijek“. Našu djecu su, a bogami i veliki broj odraslih, već preuzele društvene mreže, te za dobre stvari, kao naprimjer, za dobru knjigu nemaju vremena. Sumnjam da ćemo izbjeći ovaj požar koji nam dolazi, izgleda sa „zapadnim vjetrom“, tako da ta, kako rekoste „slamka dobra“, čini mi se, nema velike šanse i da će kad-tad sagoreti.
ASinfo: S obzirom na to da knjigu objavljujete u saradnji sa ASoglas izdavaštvom da li je planirana promocija u Zvorniku ili možda još nekom gradu?
-Prva promocija planirana je u Zvorniku u saradnji sa Vašom kućom i to će se desiti uskoro, nadam se uz obostrano zadovoljstvo. Naravno da bi mi bila velika želja da promociju „Međe“ realizujem u još par susjednih komšijskih gradova i nadam se da je to realnost. Svakako bi mi bila čast i veliki vjetar u leđa da i ASoglasi budu uz mene.
ASinfo: Hvala na razgovoru i nadamo se uspješnoj saradnji…
-Hvala i vama što ste upriličili ovaj razgovor, takođe.
