ASinfo: Pored toga što ste nagrađivani za svoje stvaralaštvo, možete li reći nešto više o sebi, svojim afinitetima i dostignućima? Negdje smo pročitali da najviše volite književnost i medicinu.
Vesna Radović: Od malena naklonjena jeziku i književnosti, koji su obilježili moje odrastanje u gradu sunca, cvijeća i zelenila, mom rodnom Herceg Novom. Recitator, uređivač školskog lista, neko ko je izašao ispred Tita, ko se vraćao od škole do kuće pjevajući, na neki način bio mala školska zvijezdica, u vremenu kada su se cijenile prave vrijednosti i kada je budućnost izgledala obećavajuće. Nešto kasnije, u srednjoj školi, probudila se i produbila moja humanistička crta, koje me odvela na staze humanističkih nauka. Zapravo, htjela sam postati pedijatar ili psihijatar, ali život je odlučio nešto drugačije. Umjesto pedijatrije, postala sam pisac za djecu i, hvala Bogu, majka jedne prekrasne djevojčice, a misaona crta, itekako, mi je pomogla u pisanju poezije i proze za odrasle. Život je složen mozaik u kome svaka kockica ima svoje mjesto. Zapravo, ja sam samo nastavila ono što su pre mene započeli Jovan Jovanović Zmaj, Laza Lazarević, Miodrag Pavlović, Čehov i mnogi drugi. Hvala Gospodu, na tolikim darovima!
ASinfo: Čestitamo na nagradi koju ste osvojili na Drinskim književnim susretima, visoko drugo mjesto u kategoriji za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama. S obzirom na konkurenciju od preko 100 rukopisa to je odličan plasman. Koliko dugo je nastajala pomenuta zbirka i šta je dominantna tematika pjesama?
Vesna Radović: Zbirka pjesama “Milost velike kiše”, razlikuje se od predhodnih. Rekla bih da je u pitanji misaono-deskriptivna poezija, u kojoj je dominantna nit upravo jedno duboko promišljanje i moji razgovori sa prirodom i Bogom. Knjiga je, ujedno i zavičajna, na neki način, moj dug prema rodnoj Boki, iz koje sam odavno fizički otišla, ali ne i duhovno. Onoliko ili bar približno, koliko Rusi imaju snijega, toliko Bokelji imaju kiše. Činjenica je, da upravo u Boki padne najviše kiše po metru kubnom u toku godine. Čuvena primorska “fjaka” i dobovanje kišnih kapi po olucima kuća, na neki način, obilježe čovjeka. Dan-danas čujem tu kišu moga djetinjstva. Za mene je kiša mnogo više od prirodne pojave.
ASinfo: Vi ste rodom iz Herceg Novog, pretpostavljam da ste tamo odrasli. Možete li nam reći nešto više o tom periodu vašeg života?
Vesna Radović: Imala sam sreću da se rodim, odrastem i vodim porijeklo iz Boke. Taj magični trougao između Kotora, Trebinja i Dubrovnika mjesto je mojih predaka. Moji preci su graničari, ja sam rođena na tromeđi. Sa jedne strane Jovan Dučić, sa druge Ivan Gundulić, u blizini Njegoš, pa kako da ne propjevaš, hajde, recite mi!?
Ja sam ponosna na svoje prezime, u čijem korijenu je riječ – raditi. I sama sam se dosta naradila u životu, ako Bog da, još ću… Jednom prilikom mi je blaženopočivši Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije rekao da smo mi, morački Radovići – jedno. Uostalom, tako su zabilježile, i knjige. Pa sad, vidite…
ASinfo: Posle nagrade na Drinskim književnim susretima usledila je ubrzo i nagrada “Izvor” i nagrada “Momčilo Tešić” za najbolju pjesničku knjigu za decu u 2020. godini. Možete li reći nešto više na tu temu?
Vesna Radović: Ja se nekako uvijek začudim, kada mi jave da sam nagrađena. Bilo je nagrada u mom životu, nije da nije. To mi vrati vjeru u ljude, da nije sve izgubljeno, da se nešto na ovim prostorima može “čestito zaraditi.“ Svi smo se nagledali i naslušali svega i svačega. A, onda kao duga nakon kiše, jave ti, neki daleki, nepoznati ljudi da su, baš tebe izabrali. Po prirodi sam skromna osoba, ne treba mi puno, imam ja svoj bogati unutrašnji svijet, svoje carstvo i dvore. Dovoljno za jedan kratki vijek. Sve mi to vraća vjeru u pobjedu dobra nad zlom i podsjeća me da treba slijediti svoju zvijezdu i slušati svoje srce.
ASinfo: Ko su vaši književni uzori? Koja književna dela su ostavila utiske na Vas?
Vesna Radović: Ja sam se školovana u SFRJ Jugoslaviji, kada je škola bila škola, ma šta ko mislio. Odrasla sam čitajući klasike. Zapravo, gutala sam knjige, što obaveznu školsku lektiru, što odabrane. Bliski su mi ruski pjesnici, drugujem sa nekim njihovim savremenicima. Nedavno sam poslala pjesniku Jevgeniju Čigrinu njegove odabrane pjesme, koje je objavio časopis “Trag” u R. Srbiji. Volim da čitam pojedine latino-američke pisce, cenim Halida Džubrana…
Postavlja se pitanje, koliko su kod nas zastupljeni i prevedeni, pojedini kvalitetni savremenici? Koliko se mi, zapravo poznajemo, a živimo i stvaramo na istom kontinentu? Za dalje, da ne govorim… Odmah osetim i prepoznam, šta je dobro, ko je darovit, nevezano za nagrade, tiraže i sl. Kao što su rijetki biseri, rijetki su, i veliki talenti u svim oblastima. Raduje me što na ovim našim prostorima prepoznajem kvalitetne stvaraoce. Posebno me raduje par darovitih žena koje stvaraju u regionu, a sjajne su. Samo kad bi još to neko cijenio!
ASinfo: Da li izdvajate neko od Vaših djela kao omiljeno? Pamtite li neku promociju kao najupečtaljiviju ili neko poznanstvo sa književnim stvaraocima našeg podneblja?
Vesna Radović: Volim svojih 14 knjiga, kao svojih 14-oro djece. Možda “Na čaju kod Ljilje Brik” ili knjige za djecu… Lično poznajem sve značajne savremenike u regionu, sa nekima drugujem preko 20 godina, neki više nisu sa nama… U toku sam stvaralaštva na prostorima bivše Jugoslavije. Žao mi je, što sam slabije upućena u savremenu slovenačku književnost.
ASinfo: Možemo li uskoro očekivati objavljivanje ove zbirke “Milost velike kiše” i Vaše gostovanje u Zvorniku na nekim od narednih Drinskih susreta ili možda povodom Vaše promocije?
Vesna Radović: Kada se malo smiri ovo zlo koje nas je globalno zadesilo, eto mene, preko Drine! Nigdje se gosti ljepše ne dočekuju, nego preko Drine!
ASinfo: Koja je Vaša poruka za kraj ovog razgovora?
Vesna Radović: Možda, stih iz jedne moje pjesme:
Prođe život u čežnji,
U čekanju boljitka;
I nekoj stalnoj težnji
Da se dobije bitka.
Na putu do samoće –
Pesma vezenog stiha,
S jeseni setna i tiha
Od vekovne gluvoće.
Ako me čuješ, videćeš,
Mi zidamo stoleće;
Zato, nemoj da drhćeš,
Opet će doći proleće!
