INTERVJU SA VUKOSAVOM DELIBAŠIĆEM, KNjIŽEVNIKOM IZ NIKŠIĆA
Da bi Vas naši čitaoci bolje upoznali, molimo Vas kažite nam nešto o sebi?
Rođen sam, takoreći neposredno poslije Drugog svjetskog rata, 18. septembra 1947. godine. Dakle za tri mjeseca punim 77 god, što i nije baš malo. Najstariji od petoro djece oca Milivoja – Miga i majke Mare, u jednom ruralnom selu, Trepča, udaljenom dvadesetak kilometra od Nikšića. Sa suprugom Dragicom sam izrodio, podigao i do fakulteta školovao tri sina, koji su danas veoma uspješni i cijenjeni ljudi, a moja posebna radost i inspiracija za pisanje su unučad Maša i Andrija, odlični đaci osnovne škole „OKTOIH“ iz Podgorice. Osmogodišnju školu sam završio u rodnim Trepčima, kao đak pješak, pa su uz ostalo i te okolnosti uticale, kao i moj prvi učitelj, koji nimalo nije bio pedagog, da se ne mogu pohvaliti da sam bio posebno dobar đak. Kasnije sam se „sabrao“, pa sam uspješno, na Cetinju završio srednju medicinsku školu, tada veoma renomiranu i jedinu u Crnoj Gori, u kojoj su osposobljavane generacije dobrih i savjesnih zdravstvenih radnika. Već tada profesorka, tadašnjeg Srpskohrvatskog jezika, divna dama, Senka Latković me je upućivala da se bavim pisanjem, pa je to posebno naglasila, pred svima i poslednjeg dana kada su se dijelile diplome. Danas u Crnoj Gori postoje tri medicinske škole a na Cetinju je zatvorena. I danas mi je žao što ne mogu doći do matursog pismenog zadatka, koji je ocijenjen peticom, kao jedan odličan esej. Po tom dolazi vojska, pa zaposlenje u Opštoj bolnici u Nikšiću, gdje sam radni vijek proveo na odjeljenju za mentalne bolesti.
Kažete da ste radni vijek proveli, radeći na psihijatriji, koliko je bilo teško tamo raditi i da li Vam je to koristilo u kasnijem književnom stvaralaštvu?
-Istina je da u takvim ustanovama nije lako raditi, ali meni nije bilo ni teško, zato što sam volio svoj posao i umio sam ga raditi, jer osim čitanja literature iz psihologije i psihijatrije iz svakodnevne saradnji i druženja sa psihijatrima i psiholozima naučio sam puno, a čini mi se da imam neku urođenu sposobnost, ili sam je vremenom stekao, da brzo i lako prepoznam mentalni sklop ličnosti, pa sam tako umio pravilno i pacijentima pristupiti. Pored toga mišljenja sam da na psihijatriji mogu raditi samo mentalno zdrave i uravnotežene osobe, jer samo onaj ko se dobro osjeća može pomoći bolesnome, dok onaj ko je u vlastitim problemima, zarobnjen u kojekakvim bespotrebnim mislima ne može pomoći nikome drugome kad nije u stanju da razriješi svoje, a još manje onaj ko nije svjestan koliko je razgovor spasonosan za rješavanje konflikta i nesuglasica među ljudima. Razgovor je jedino pravo sredstvo koje nas izvodi iz svijeta nasilja u svijet slobode, iz tamne mučnine na blagodetnu svjetlost, jer mnogi su stigli tamo zato što nijesu bili u stanju razgovarati i podijeliti svoje patnje i probleme sa drugima, ili stvarno nijesu imali validna sagovornika koji bi ih saslušao i razumio, pa ako i ovdje ne nađu onoga ko ih može saslušati i umije razgovarati, onda izgube povjerenje u ljude i nadu u izlječenje. I poslije toliko godina, danas kada sam već odavno u penziji ponavlja se jedno te isto, ono nesuvislo pitanje, koje ne vrijeđa mene i niti iritira moju sujetu. Vrijeđa me to što znam zašto primitivci pitaju: „Kako nijesi poludio, na nervnom?“ Pitao sam se odakle daju sebi za pravo da vrijeđaju stotine časnih ljudi sa manjim ili većim zdravstvenim problemima. Niko sebi ne bira bolest i neka niko ne misli da će vječito biti zdrav ili da je siguran da se od neke određene bolesti ne može razboljeti. Zato postoje zdravstvene ustanove određenih specijalnosti u kojima se bolesni liječe, a ja sam u jednoj takvoj radio, kao zdravstveni radnik, ne da bih „poludio” ili pričao šta sam tamo radio. Volio sam da pomognem onome kome je pomoć potrebna. Radio sam časno, posao za koji sam bio osposobljen, nikada površno i polovično i nikada da bih zadovoljio potrebe šefova, nego potrebe pacijenata. Dakle, radio sam sa osobama koje su se sticajem niza okolnosti povukle u samoću. Povukle su se u svoj kutak, zato što su izgubile povjerenje u ljude, a time i samopouzdanje, pa su na karaju shvatile da je to najsigurnije i jedino mjesto, gdje im se može pružiti adekvatna stručna pomoć kako bi povezali neke pokidane niti i ponovo pronašli ljubav i mir u svojoj ranjivoj duši. Nijesam poludio zato što sam znao da je jedna od uzvišenih ljudskih vrlina pošteno i marljivo raditi na svom radnom mjestu, njegovati zdravo drugarstvo i solidarnost nepodavajući se negativnoj ograničenosti, koju su neradnici i sujetni pojedinci uporno pokušavali da mi nametnu, a to im nikada nijesam dozvoljavao, zapravo stalno sam se borio za što bolje osposobljavanje mladih kolega uz neprekidno unapređivanje svojih radnih sposobnosti. Ne može od rada na svom radnom mjestu poluđeti čovjek koji je odgovoran i koji slijedi osjećanje odgovornosti, ne ponašajući se suprotno od glasa svoje savjesti, a sve to, skupa, je doprinijelo da je u mojim romanima, kako i sami književni kritičari kažu, potpuno „uokvirena“ psihološka slika likova.
Iako ste se kasno počeli baviti pisanjem, postigli ste dosta. Napisali ste tri romana, dvije knjige priča i dvije knjige poezije, od kojih je jedna u Haku – japanskoj formi? Šta nam možete reći o tome?
-Kroz djetinjstvo pamćenja su se nizala… Lijepa i ružna. Ali kakava god da su, ona su doživljaji koji su ostavljali trag na životnom putu, kroz odrastanje… Kroz djetinjstvo, mladost i punu životnu zrelost, stiglo se u ove pozne godine. Moj počivši otac govoraše: „Čoek u starosti pođetinji.“ Nijesam ga razumio, a sada mislim: Moguće je… Što sam stariji život mi sve više miriše na djetinjstvo, na ono vrijeme kada sam samo znao za plavo nebo iznad sebe. Tri planine su okruživale to parče neba na kome su se, ljeti kada se pokrenu prvi pramenovi oblaka u njima mijenjale figure. Rano sam počeo zapažti dok se na nebu gomila i proširuje, kako se jedan isti oblak pretvara iz konjanika u medvjeda, neku drugu životinju ili prepoznatljivi predmet. Čini mi se da sam tada zavidio orlovima koji su ponekad na vazdušnim strujama gore visko na nebu nepomično lebdili i bezbrižno posmatrali zemlju. Tada sam zamišljao kako je lijepo biti pilot i letjeti nebeskim prostranstvima. No životne puteve opredijele razne okolnosti na koje čovjek ne može uticati ili može samo djelimično… Kako bilo da bilo vrijeme najbolje osvijetli čovjeka, a to vrijeme su godine i godine nevidljivog i nemjerljivog rada koji sam ostavio iza sebe. Svaki dan u mome životu je osmišljen i ispunjen radom tako da nemam vremena za razmišljanje, je li mi teško ili mi je lako, pa tako ne razmišljam ni o starenju, kao ni o velikim planovima za daleku budućnosti, jer kada čovjek radi, nekako sve to dolazi samo po sebi i kockice se poslože. Ne treba godine dodavati životu, bolje je život ispuniti energijom, koju ja crpim iz osjećanja: ljubavi prema porodici, osjećanja korisnosti i mogućnosti za rad, pa sam tako nakon završetka radnog vijeka odlučio da se, u penzinerskim danima, posvetim onome što sam oduvijek priželjkivao i opredijelio sam se za intezivno pisanje, jer za pisanje, posebno romana, treba vremena, kojega ranije, zbog posla, zbog kućenja, zbog podizanja i školovanja djece nijesam imao na pretek. Istina, dok sam radno bio aktivan pisao sam seminarske i stručne radove, koji su objavljivani u medicinskom časopisu MEDICAL.cg.
Znači, pišete prozu i poeziju, hoćete li nam ukratko predstaviti Vaše književno stvaralaštvo?
-Kada sam počeo pisati, ipak se trebalo ohrabriti i negdje to objaviti, a ja tada nijesam bio upućen u književne grupe i zajednice, anonimac, potražio sam na internetu gdje da pokušam objaviti nešto od toga što pišem i pronašao sam Portal za kulturu i književnost Avlija.me iz Rožaja, koji su mi izašli u susret, prihvatili moje rukopise i na kraju mi dali prostor u rubrci kolumne, koje sam tamo dugo objavljivao, u stvari sve dok sam počeo pisati knjige. Ohrabrili su me da moje pisanje vrijedi i na tome im dugujem veliku zahvalnost.
“Nekazano” – Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika, iz Bara, koje vodi i uređuje vrsni pjesnik i stvaralac Labud Lončar, prije sedam-osam godina, raspisalo je konkurs za prvi Haiku časopis u Crnoj Gori. Ja sam malo protragao i proučio haiku. Dopalo mi se i poslao sam pet pjesama. Goran Radičević takođe vrsni pjesnik i haiđin, urednik toga časopisa, objavio je četiri, peta nije bila dobra, ali on je osjetio da mogu pisati haiku i dobro se potrudio da me uputi u sve tajne toga pisanja. Potom sam poslao haiku na konkurs koji je raspisao HORSE RIDER POETRY/PROSE/HAIKU iz Gornjeg Milanovca, gdje sam osvojio nagradu sa haiku pjesmom:
maglinom snova
otac kosi dolove~
a njega nema
Potom sam napisao knjigu „U MOMENTU – haiku i druge vrste japanske poezije“, koju je takođe uredio i recenziju napisao Goran Radičević, a objavljena je u izdanju „NEKAZANOG” iz Bara kao i autobiografski roman „U VRTLOGU VREMNA“ u kojem se govori o raspadu jednog velikog, zajedničkog sistema, prilikom kojeg se stvara haos i beznađe iz kojeg nastaju mali, nezavisni segmenti privatnog vlasništva, nečasni skorojevići, tranzicione i recesione hijene, alave u bezobzirnoj otimačini, pljački, u kojem su žrtve, samo kolateralna šteta jednog procesa koji se odvijao pred našim očima a kojem nijesmo bili dorasli, za šta nijesmo ni pripremani, niti imali adekvatan odgovor takvoj pošasti koja nas je zadesila tih ranih devedesetih godina.
Treća po redu knjiga, a drugi roman „POVRATAK IZ PAKLA“ govori o čovjeku povratniku sa Golog otoka, koji sam u metaforičkom značenju uporedio sa paklom. U romanu se ne zadržavam na opisu prostora i ljudi koji naseljavaju logor, nego fokus selim na glavnog književnog junaka, kojem izlazak iz logora ne donosi izbavljenje, već ga pritiska kao usud, čaja je tragičanost najviše u tome što nema suštinsku moć izbora, nego mu je nametnuto da slijedi, a potom naglo odbačeni stav obogotvorenog komunističkog autoriteta – Partije, što ga je učinilo otpadnikom koji istorijske i političke prilike ne sagledava iz interesne, već isključivo iz idejne perspektive. Vojinova neprilagođenost iskazana je kao vidljivi znak njegove časne prirode i nepokolebljivog stava. Odan utopiji sovjetskog komunističkog raja, junak romana rizikuje ne samo gubitak vlastitog života, nego i propast cijele porodice, ali na kraju ipak nalazi spas u vjernosti, razumijevanju i ljubavi suproge Mirjane, koja je i sama trpjela maltretiranje i zatvaranje, zbog njegovih političkih stavova. Na konkursu Društva književnika i književnih prevodilaca grada Niša 2022. godine, rukopis ovog romana je od 117 prispjelih rukopisa, biran kao najbolji i osvojio je nagradu grada Niša, koja nosi ime kultnog pisca iz toga grada „Slaviša Nikolin Živković“, koja se sastojala od besplatnog štampanje knjige u 700 primjeraka i plakete.
Zatim na redu dolazi zbirka poezije „TRAG“ koju je finansiralo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore. Umjesto objašnjavanja ove zbirke, pošto je poezija raznolika kazaću Vam pjesmu:
PREDVORJE BUDUĆNOSTI
Narod smo koji se lako odriče
bez razmišljanja i malo kajanja
svog imena i svog postojanja.
Iz svijesti brišemo naše priče
i naše pamćenje iz prazne duše,
tako se temelji predaka ruše.
Odričemo se prošlijeh vremena,
zaboravljamo na bitke predaka
krenuli smo ka vratima nestanka.
Mi postajemo biljka bez korijena,
pričamo ne živi se od prošlosti,
a ona je predvorje budućnosti.
Naša sudbina mukom uvijena,
vjerovali smo u sve što nam kažu,
a oni nas obmanjuju i lažu.
Tek, kada nam je snaga iscrpljena
lažne prijatelje tada pročitamo,
pa se uzalud kasno koprcamo.
I evo prošle godine, na KONKURSU SEDMIH DRINSKIH KNjIŽEVNIH SUSRETA, poslao sam svoju petu knjigu, a treći roman „ROBINjE – između legende i stvarnosti“, koji je pohvanjen od strane stručnog žirija i štampan u saizdavaštvu Udruženja književnika Crne Gore i Asoglasi Izdavaštvo iz Zvornika, na čemu sam veoma zahvalan, kao i žiriju koji je zapazio da ovaj rukopis vrijedi, a posebnu zahvalnost dugujem gospođici Neveni Milosavljević, iz Zvečana sa Kosmeta, na stručnoj analizi i obrazloženju zašto je roman pohvaljen. Ona je po meni nova Kosovka djevojka koja svojim oštrim perom i svojom poezijom liječi rane kosovskih junaka i mučenika. Moram naglasiti, a to sam i u knjizi naglasio da sam ovaj podnaslov „između legende i stvarnost“ pozajmio od nje , a to sam i u knjizi naglasio na prikladnom i vidnom mjestu . Ustvari to je naslov njene recenzije.
Recite nam nešto ukratko o romanu „ROBINjE“ koji je pohvaljen i štampan u našoj izdavačkoj kući?
Radnja romana „ROBINjE – između legende i stvarnosti“ se odvija na kraju 18. i u prvoj polovini 19. vijeka. Smještena je u Bosni; na raskršću tri carstva – otomanskog, austrijskog i ruskog, pod stalnom prismotrom Mlečana, a tu je neizbježna i malena Crna Gora koja, uz stalne pobune Hercegovačke raje, Osmanlijama mrsi račune. U romanu su dotaknuti mnogi događaji i likovi iz toga vremena, a svi su u službi osnovne teme i imaju zadatak da osvijetle položaj žene – supruge, i kao glavne figure majke gdje se kroz majčinsku brigu vješto prikazuje lik, njenog sina osmanliskog veleposjednika, Smail-age Čengića, jer se sva dešavanja, uglavnom, sabiraju na njegovoj kuli u Lipniku, gdje on priča majci i drugim agama kroz šta je prolazio od školovanja u Istambolu, preko raznih pohoda i bojeva po Srbiji, pa do njegove pogibije u Drobnjaku 1840. godine.
Opredijelili ste se da uz ovaj roman u izdavaštvu ASoglasa, štampate i dvije knjige priča: „Ukus kamena“ i drugu naslovljenu „U hodu ~ 101 stranica /101 priča“. Interesantni naslovi. Recite ukratko šta one nude čitaocima?
Opredijelio sam sa da i dvije preostale knjige štampa u ASoglasi Izdavaštvu, zato što sam se, prilikom dogovaranja o štampanju nagrađenog romana, praćenjem vaših sajtova i portala uvjerio da se radi o renomiranoj izdavačkoj kući i odgovornim vlasnicima štamparije ASoglas d.o.o Zvornik
„UKUS KAMENA“ je knjiga dužih i kraćih priča podijeljena u tri poglavla:
Prvo poglavlje, NA IZVORIŠTU ŽIVOTA je uglavnom autobiografsko – ustvari moje pamćenje iz prvih sedam godna života, to je vrijeme radoznalosti, djeteta, kada ono sve mora dodirnuti opipati, pa i jezikom liznuti, ali taj kamen je bio čistiji i zdraviji od današnjih plastičnih igračaka kojima se djeca igraju.
Drugo poglavlje, ISTINA JE U VREMENU, glavni junak priče je ĐED MATO – narodni mudrac i pamtiša, sa kojim se zla sudbina žestoko poigrala.
Treće su SATIRE – šaljive priče iz raznih života, neke istinite, druge anegdote…
Za uređivanje ove knjige i recenziju, veoma sam zahvalan mome Nikšićaninu vrsnom književnom kritičaru mr Miloradu Durutoviću
„U HODU- 101 stranica/101 priča“ su veoma kratke priče, u stvari neki zapisi povremeno bilježeni i na kraju malo uređeni. U stvari knjiga je nastajala u hodu, pa je i naslov takav ostao. Priče su ograničene na jednoj stranici forma A5, slične su japanskoj haibun formi, a uglavnom većina zadovoljavaju sve kriterijume te forme… Za ovu knjigu nijesam tražio ni lektora, ni urednika, pa ni recenzenta. Priče su tople, iskrene, sažete, ali i sadržajne, pružajući nam mogućnost da se pogledamo u ogledalu sopstvenih iskustava i razmislimo o svijetu u kojem živimo.
Šta Vama znači pisanje? Kolko ste duboko za njega vezani i na čemu sada radite?
-Tek kada sam počeo pisati shvatio sam kolko pisanje oplemenjuje ličnost. Kroz pisanje se duboko ponire u svoju i u dušu i osjećanja drugih osoba. Dublje se analizira život, promišljaju društvene i prirodne pojave, proučava sve ono sa čime je čovjek u kontaktu i povećava se interesovanje za nedokučivim. Jednostavno čovjek otkriva sam sebe i svoje sposobnosti kojih do tada nije bio ni svjestan. Posebno zbog toga žalim što se nijesam potrudio da ranije pišem, ali ipak mislim da nikad nije kasno, ako postoji imalo talenta, bez toga uzaludni su svi napori, a nije da i godine nemaju svoju prednost u sakupljenom životnom iskustvu. Što se tiče trenutnog pisanja, pa ništa konkretno, pošto sam radio na sređivanju ovih rukopisa. Znam da imam bogatu knjigu haiku poezije, koja je još razbacana u raznim folderima. Vjerovatno ću nju prvo srediti, a po tom dalje koliko bude zdravlje dozvoljavalo. Inače ne se volim unaprijed velikim poduhvatima hvaliti, a kasnije ih ne ostvariti.
Kako vidite savremenu književnu scenu?
-U svom prvom romanu naslovljenom „U vrtlogu vremena“ napisao sam da devedesetih nijesmo iskoristili blagodet koja nas je povezivala, jedinstveni jezik sa nekolike varijanite, na kojemu su se političari mogli sporazumjeti bez prevodioca. Umjesto traženja sličnosti u jeziku koje bi nas zbližile stalno se insistiralo na razlikama, izmišljanjem novih riječi, pa i slova. Tako je i književnost doživjela izvjesnu subverziju, kako na prostoru velike bivše države, tako i u Crnoj Gori. U književnosti kao i u ostalim sferama umjetnosti, umjesto duhovnih vrijednosti u prvi plan su izbile materijalne, pa su šund i kič preuzeli dominantnu ulogu. Uz sve to nijesam baš siguran da je dobro za našu književnost truditi se po svaku cijenu da se dopadnemo zapadnim kritičarima. Bardovi naše književnosti, da ih ne nabrajam, nijesu tragali za pomodarstvom, nego su stvarali sasvim originalna i dobra književna djela. Nesporno je da na ovim prostorima ima mnogo dobrih književnih stvaralaca, ali nažalost i oni se dijele po političkoj, nacionalnoj, ili vjerskoj pripadnosti, što je za književnost kao umjetnost poražavajuće. No bez obzira na sve nepovoljne okolnosti koje su se pojavile na razmeđu dva zadnja vijeka dobra knjiga će izdržati ispit vremena, a sve ostalo će pasti u zaborav
I na kraju, Vaša preporuka za čitanje? Imate li uzora u književnosti?
-Rado čitam ruske klasike, ali mom razmišljanju, u ovim godinama, život balkanskog čovjeka i ono što je meni veoma blisko najbolje opisuju i sliku do savršenstva dovode Andrić, Komanin, Lalić. Posebno sam opčinjen djelom Meše Selimovića i njegovim umjećem pripovijedanja. Svaku njegovu rečenicu koja nosi jasnu životnu poruku doživljavam kao mudrost starih latina. Iz sopstvenog iskustva mladima bih poručio da ne sumnjaju u svoje sposobnosti, da ne dozvoljavaju zlonamjernim da ih sputavaju. Ako već posjeduju neki talenat, koji zahtijeva posebnu vještinu, neka pokušaju da ga iskoriste: „I nema budale koja nema svoj zvezdani trenutak. Zato držite oči i uši otvorene, nemojte slušati samo sebe, učite se najpre životu i misliti, a pisanje će doći samo po sebi.“ -riječi su našeg nobelovca Iva Andrića.
Intervjuisao ???
