R E C E N Z I J A
Neumorni, Rajko Bošković, ili kako to naš narod reče, „ne da mu đavo mira”“ ne zaustavi se na dosadašnjoj obimnoj pisaniji, nego odluči ( naravno uz saglasnost svog komandanta) napisati knjigu o Bošku Đričiću, komandantu Taktičke grupe, Osmaci, koja bila u sasatvu Prve Birčanske brigade. Imajući u vidu da je osmački dio ratišta bio na glavnom udarnom pravcu jedinica Tuzlanskog korpusa tzv Armije BiH, Komandant Prve Birčanske brigade, formira Taktičku grupu, Osmaci mješovitog sastava. Obradova se dolasku potpukovnika, Boška Đuričića, komšije po rođenju i uspješnog komandanta u jedinicama JNA. Time obezbjedi sebi manje brige, a srpskom narodu Gornje Spreče sigurnost da će sa svojim borcima uz stručno rukovođenje i komandovanje sačuvati svoja ognjišta i živote svojih porodica.
Pisati knjigu o ratnoj legendi, obuhvatajući njegov život od rođenja do završetka otadžbinsko – odbrambenog rata, nije nimalo lako iz više razloga, ali ni napisati kvalitetnu recenziju za knjigu tog žanra. No, izazovi su podstrek života, jer se tako sprečava zaborav, ne izbrišu se sjećanja na značajne događaje i ličnosti u sudbonosnom trenutku i oni se sačuvaju za buduća pokoljenja.
Čvrsta volja i odlučnost srpskog naroda Gornje Spreče da očuva pradjedovska ognjišta i po cijenu vlastitih života, zaustavili su sve pokušaje muslimanskih oružanih formacija da probiju liniju odbrane.
U borbama su zajedno bili očevi i sinovi, braća, rođaci, kumovi, komšije, prijaljtelji, …, štiteći jedan drugoga, čime je obezbjeđeno sadejstvo svih boraca. Time se otklonila svaka mogućnost za nekakva trajna odstupanja, i prepuštanja rodne grude neprijatelju.
Imajući sve ovo u vidu bilo je neophodno da se stručnim, odlučnim i blagovremenim planiranjem, organizovanjem i adekvatnim učvršćivanjem položaja i rasporeda boraca na prvoj borbenoj liniji, ostvari sigurna odbrana, bez, ili uz najmanju mogući broj poginulih boraca.
191
Sve što je trebalo u stručnom pogledu i komandnoj blagovremenoj odlučnosti komandanta, dobijeno je dolaskom na čelo Taktičke grupe, Osmaci, potpukovnika, Boška Đuričića.
No, pisac je smatrao da knjiga mora da obuhvati izrastanje, školovanje, službovanje u JNA i ratu, kako bi na taj način mogao sagledati cijeli dosadašnji život ličnosti kojoj je posvećena ova knjiga. Imajući, ne isto, ali slično djetinjstvo sa svim obavezama, pisac je veoma slikovito opisao Boškovo djetinjstvo, kao i djetinjstvo njegove braće. Najveći teret je svakako nosio, Boško, jer je bio najstariji od braće, i glavni oslonac samohranoj majci. Ustajati se moralo rano da bi se napasla stoka. Buđenja nisu bila laka, ali je majka bila uporna. „Što me budiš majko? – Hajde, ljubi te majka, ustani, moraju se goveda napasti. Evo, svanjiva! – Joj, uvijek moram, ja! – Ja, ko će, ljubi te, majka? Ti si majkin sin i majka u tebe ima najviše povjerenja. Najstariji si. Hajde, ustani! Polako da ne probudiš Sretka i Jovana!“
Pisac prati Boškovo ustajanje, spremanje za čobaniju, ali i stavljanje knjige u torbu koju mu je dala učiteljica. Ne propušta pisac ni sokoljenje Boška od strane njegove majke pune ljubavi prema svojim sinovima, koji su iako mali, bili oslonac u njenom životu.
Boško, ostavši rano sa sestrama, majkom i braćom, poče shvatati sve izove i tegobe života, kao i teret života koji imade njegova samohrana majka. Ona uvijek budno prati sva dešavanja, ali ponajprije sve oko Boška kao najstarijeg sina. Interesovala se čak i šta to, Boško, čita. „ Hajde, hajde! Kako ti se zove knjiga? – Što me pitaš? – Misliš ako je majka nepismena da ne zna ništa! – Nije to, nego do sada me nisi pitala ništa“? I uputstva koje je davala Bošku bila su prožeta sa puno ljubavi. „ Dobro, ljubi te majka, samo se čuvaj“!
Igre i nestašluci koji su bili svojstveni djeci čuvajući stoku, nisu mimoišli ni Boška. Pisac to slikoviti opisuje i prati životni put Boška po završetku četvrtog razreda osnovne škole, te prelazak u Stare Banovce.
192
Mukotrpan život dječaka od dvanaestak godina, kao i kasnije, Boško je veoma dobro podnosio, jer mu je želja za školovanjem pomogla da sve teškoće stoički podnosi.
Prateći sve probleme s kojima se dječak suočava, pisac nam daje do znanja da je bilo i dosta humanih ljudi poput učiteljice Lele, djeda koji je Boška primio kod sebe, i drugih koji su Boška takoreći prigrlili, razumijevajući njegovu tešku situaciju, pomogli mu da lakše prebrodi probleme.
Ne samo da je, Boško sebi obezbjedio uslove za školovanje, već je i brata Sretka doveo kod sebe u Stare Banovce, čime je majci olakšao život. Majkinu brigu ublažavao je optimizmom govoreći joj, „ Ne brini, doći ćete kod mene Jovan i ti. Škola nije daleko, a tu je i učiteljiac, Lela. Pomoći će nam. Pričao sam ti o njoj više puta. Ona mi je tebe zamijenila. Vodi brigu o meni, a vodiće i o Sretku. I, djed je tu, pomoći će i on.
Dolaskom majke i Jovana u Stare Banovce, uspjeli su da ispeku ciglu i ozidaju kuću, sa građom za krov iz rodnog Vrela, te da se usele u nju prije Boškovog odlaska u Vojnu akademiju.
Po završetku Vojne akademije, Boško službovaše u Rumi, a potom u Bačkoj Topoli. Krenu raspad Jugoslavije, i rat. Na sastanku u Komandi korpusa, Komandant je informisao starješine, koji su inače bili donekle informisani, šta se događa u otcijepljenim republikama, ističući da će ponovo stradati srpski narod. Zbog toga je Generalštab JNA donio odluku da svim starješinama koji su rodom iz otcijepljenih republika da odriješene ruke, i ostavi im mogućnost izbora, odnosno da mogu da se vrate u rodni kraj i stave na raspolaganje novim vlastima, ili da ostanu gdje i jesu, napominjući da niko zbog toga od njih neće snositi nikakve posledice, bez obzira na njihovu odluku. Boško se nije dvoumio, ali obzirom da je na Vojnu akademiju došao iz Srbije, nije mogao koristiti što i drugi. Zato je prećutno dobio otkomandu u Loznicu, kako bi lakše mogao doći u rodni kraj i dati svoj doprinos u odbrani rodne grude. Znao je da će imati veliku obavezu da jedinice kojima će komandovati organizuje u skaldu sa vojnim pravilima, ali i da uspostavi vojničku
193
disciplinu, sve u cilju pobošanja sposobnosti jedinica za učvršćivanje odbrane srpskog područja, bez, ili sa što manje žrtava vojnika i civilnog stanovništva.
Na pitanje pisca o prvim utiscima kada je došao u Osmake, odgovrio je: „ Znaš, Petre, oficir sam i naučio sam na disciplinu, dobru organizovanost, poslušnost vojnika i odgovornost svih za postavljene zadatke. Došao sam i našao mnogo toga što je odudaralo od mojih iskustava i onoga kako je trebalo biti. No, znao sam šta me čeka, i morao sam, kao bi to neko rekao, zavrnuti rukave. Došao sam, i kako znaš, zavrnuo sam ih“.
Obilazeći borbene linije sa pratnjom, upoznavao se sa ljudima u rovovima, razgovarao sa njima i davao im savjete, prije svega o uređenju rovova, zbog njihovih bezbjedonosnih razloga, jer je uređenje odbrambene linije, odnosno rovova za zaštitu, bilo šaroliko. U Breziku zateče borce kako se izležavajuu šljiviku u hladovini od od zaštite od junskog sunca bez ikakvog zaklona, sa tenkom koji je bio na vidnom mjestu, i praktično nezaštićen. Nije prihvatio obrazloženje da nemaju alata sa kojim bi iskopali zaklon, jer su bili pored kuća,te im je ljutito rekao: „ Pune su kuće alata, a ako ga nema ukopavajte se kašikama, i sklanjajte taj tenk iza borbene linije! Ne igrajte se svojim glavama, imate samo jednu“! Kada su bili u Hemlijašima počeše dolijetati minobacačke granate iz pravca Brda, sa muslimanskih položaja. Na sreću, tu su borci uredili borbeni položaj, te su dejstvujući po neprijateljskim borcima koji su bili krenuli u napad, uspješno osujetili njihovu namjeru. Dodajući tome i uspješno dejstvo srpske artiljerije kojom je stručno komandova major, Bogunović, napad je uspješno zaustavljen. Kasniji susret potpukovnika, Boška i majora Bogunovića u prostorijama osnovne škole u Osmacima, bio je srdačan. Naravno, kao što to dobrom domaćinu priliči, major ponudi potpukovnika čašicom domaće, osmačke, šljive, a kafu donese dežurni vojnik – borac. Interesovao se major, Bogunović za razlog Boškovog dolaska na ratište u rodni kraj, ostavljajući sve blagodeti koje je imao u vojsci, u Bačkoj Topoli. A, kada mu, Boško nabroja razloge, od brda gdje je rođen, te rođaka Mije, Ace, Save, Milana, …, i njegovog
194
djetinjstva, te na kraju da je tu njegov narod i da se mora braniti rodni kraj i otadžbina, čast i obaveza svih, major shvati. Sutradan krenu u obilazak položaja od Spasovnice do Visa, pri tome dajući savjete ili izdavajući naređenja o uređenju rovova za odbranu. Na Visu zatekne svoje komšije, njemu dobre znance koji su čuvali Vis, strateški važnu kotu za odbranu lijeve obale Spreče, odnosno, Gornje Spreče.
Na pitanje pisca ove knjige šta je potpukovnik uočio i šta je preduzeo u cilju jačanja borbene sposobnosti naših jedinica koje su pripadale, tada bataljonu, a kasnije Taktičkoj grupi, Osmaci, potpukovnik navede sve svoje odluke, od promjena u Komandi, do promjena komandira četa i vodova. Takođe, pohvalno je bilo i to što je uspostavio dobar odnos sa civilnim vlastima, što je pomoglo realizaciji zacrtanih ciljeva.
Zanimljiv je opis Laze Riđošića, zvanog, „Riba“, kojeg je pisac dočarao baš onako kakav i jeste, spreman svakog da „ujede“, pa i na vulgaran način, što je za njega bila normalna komunikacija, ali i njegovu spremnost da mu se na isti način uzvrati bez ljutnje. U suštini, taj „narodni“ jezik je služio za opuštanje i raspoloženje, što je bilo veoma važno u uslovima u kojima su se nalazili. Da bude još ljepše, Lazo je po naredbi tražio Rajka, „ Jazavca“, takođe „šeprtlju“ i zanovjetala, najstarijeg borca Taktičke grupe, Osmaci. On je Lazin komšija i ne propuštaju šansu da jedan drugom „ podmetnu nogu“. Nije se „Jazavac“ plašio Komandanta, ali ga je ipak kopkalo zašto ga traži. Iako je znao da je Komandant više volio da ga pozdravljaju sa „dobar dan, druže, Komandante“, on ga pozdravi sa „pomože Bog, gospodine komandante“, pri tome zauzimajući stav, mirno. Pošto mu Komandant naredi da sjedne i objasni da ga je zvao da ga nagradi kao najstarijeg borca, laknu mu. Po prijemu poštolja kao nagrade, pustio je i suzu, poljubio pištolj i uz Komandantovo odobrenje, i njega.. Nakon razgovora, uslijedilo je i malo druženje u opuštenoj atmosferi. Po opisu „Ribe“ i „Jazavca“, jasno se da zaključiti da ih je pisac obojicu veoma dobro poznavao.
Ovo je samo jedna epizoda iz rata, a da se ne odnosi na borbena dejstva. Njih je za gotovo četiri godine bilo mnogo, i ne mogu se opisati.
195
Sposobnost Komandanta u navođenju artiljerijskog oruđa se uvijek dokazala, ali posebno u junu 1995. godine kada su specijalne jedinice Tuzlanskog i drugih korpusa, takozvane Armije BiH, pokušale razbiti front na Visu i spojiti se sa jedinicama 28. divizije Nasera Orića u Srebrenici. Svoj pokušaj platili su velikim gubicima, prije svega zahvaljujući artiljeriji, kojom je komandovao potpukovnik, Đuričić. Blagovemenim uputama i naređenjima uspješno su izbjegnute i žrtve prilikom bombardovanja položaja na Visu od strane NATO.
U svojoj knjizi, autor je iznio samo malo detalja o Komandantu, Bošku, ali je iznio ono najvažnije, a to je: stručnost, principijelnost, isti zahtjevi prema svim borcima, ali i poštovanje i uvažavanje svih boraca uz isticanje onih koji su najviše doprinijeli da odbrana položaja bude bolja, jača i sigurnija.
Kao što je pisac napisao, Boško je došao kao potpukovnik, a vratio su u svoju predratnu jedinicu kao potpukovnik, u istim kolima kojima je i došao, samo amortizovanijim, ili, kako to narod kaže „poderanijim“. Ono što mu nije adekvatno vrednovano u ratu, nadoknađeno je u Vojsci Srbije. No, ipak, poredeći ga sa drugim, njemu sličnim, po meni je u penziju trebao otići u činu generala, što on i jeste u očima mnogih.
Pisac, Rajko Bošković je ovom knjigom dao doprinos, da se iznošenjem samo djelića životne priče Boška Đuričića kroz njegovu ličnost otrgne od zaborava jedan period borbe srpskog naroda za opstanak na svojim vjekovnim ognjištima, uz mnogo manje stradanja nego u periodu 1941 – 1945. godine. No, da se narod nije organizovao uz pomoć stručnih oficira poput Boška, stradanja bi bilo daleko više.
Hvala, Rajku Boškoviću na trudu koji je uložio da ova knjiga ugleda svjetlost dana
Diko Stjepanović, profesor
