ROMAN O LjUDIMA I KNjIGAMA
(Recenzija roman Piši, dobri moj Nektarije, Marijane Petronić)
Knjiga je dinamičan, brzo mijenjajući medij, koji transformiše i uobličava našu percepciju stvarnosti. Knjiga posreduje između epoha, spaja ljude i događaje, i to u širem, nadistorijskom kontekstu. Marijana Petronić, iskusna književnica i bibliotekar, iznova apstrahuje civilizacijsku suštinu knjige, kao i njen uticaj na svije(s)t ljudi. Petronićkina posmatračka „loga”, odakle sozercava, ne samo suštinu knjige, već i suštinu ljudskog postojanja, jeste književni diskurs. Ona se, zapravo, oglašava u formi romana, putem kojeg nas smjelo i otvoreno uvodi u carstvo sopstvenih refleksija. Birajući ovu opširnu proznu vrstu, Marijana Petronić pokazuje izrazito strpljenje i volju da detaljno zaroni u naznačenu problematiku. Njen najnoviji roman, nazvan Piši, dobri moj Nektarije, formalno obuhvata osamnaest poglavlja (Sofokle i Eshil u Aleksandriji, Upoznajte Saru i Nektarija, Vitusovo sjećanje na djetinjstvo, Tajantveni susret u pustinji, Noć skarabeja, Posjeta radionici, Fotijev nestanak, Knjiga srca, U potrazi za Fotijem, Zenon iz Samotreke, Epifanije priča o dolasku Sina Božijeg, Pinakes i papirus, Papirus nestaje, Davidov, Mojsijev i Solomonov povratak u Biblioteku, Pustinjska lisica i Hekamon, Set i Hekamon gube bitku, Sarin samrtni hropac i Prepisivanje je počelo).
Ovo posve autentično umjetničko djelo sagrađeno je na temelju istoriografije. No, naša spisateljica domišljato razigrava istorijske fakte i pretače ih u formu narativne fikcije. Marijana Petronić lansira svoje književno pero u drevni Egipat, tj. Aleksandriju, sa Ptolomejem III (246‒222) na čelu. Imenovanog vladara zatičemo u epohalnoj političko-kulturološkoj misiji, koja se ogleda u popunjavanju fonda Aleksandrijske biblioteke. Prema pisanju Lajonela Kasona (Biblioteke starog sveta, Beograd, Clio, 2004), Ptolomej III „je toliko čvrsto odlučio da se dokopa službenih atinskih verzija Eshilovih, Sofoklovih i Euripidovih drama da je, ne samo bio voljan da položi ogromnu sumu novca, nego i da u tom poslu pribegne podvali”. Zamolio je Atinjane da mu pozajme dragocjene svitke kako bi njegovi pisari napravili prepise. U svojstvu zaloga, položio je petnaest talenata. Kopije su napravljene i dostavljene u Atinu, dok su originali pripojeni Aleksandrijskoj biblioteci. Tom prilikom, Atinjani su, praktično, bili prinuđeni da zadrže pozamašnu kauciju, luksuzne prepise i, povrh svega, povrijeđenu čast. Ptolomej je vjerovatno smatrao da najveća biblioteka onovremenog svijeta polaže neopozivo pravo na posjedovanje i čuvanje neprocjenjivih književnih dragocjenosti. Ova pretpostavka djeluje provokativno, ali sasvim sigurno otvara mnoga pitanja koja se tiču, i danas itekako aktuelnog, fenomena zvanog „svjetska kulturna baština”.
Zahvaljujući višegodišnjem bibliotekarskom iskustvu, Marijana Petronić je proniknula u samu srž bibliokosmosa. U liku bibliotekara Fotija i Vitusa, ovaploćen je profil posvećenog bibliofila i erudite bez premca. Pri tom, oni su izuzetno moralne i časne osobe, i kao takvi, zasijaće više puta u ovom djelu. Vidjećemo, naime, da bibliotekari nisu puki „ljudski resurs“, kako ih nerijetko prepoznaje savremena teorija menadžmenta, već stvarni ljudi, od krvi i mesa, izrazito intelektualni i osjećajni. Fotije je pasionirani proučavalac grčke istorije i književnosti. Posebno cijeni Eshila, pa će upravo Orestijom započeti projekat prepisivanja preuzetih atinskih djela.
Pažljivim iščitavanjem romana Piši, dobri moj Nektarije, uočavamo da smo duboko uronjeni u kosmos knjige poznijeg antičkog doba, koji objedinjuje najuticajnije rukopise egipatske, grčke i jevrejske civilizacije. Mimo grčkih klasika, pominje se i Knjiga mrtvih, kao reprezentativno djelo staroegipatskog duhovnog nasljeđa. Posebno se izdvaja egipatski papirus Knjiga srca, čija se sudbina čudesno prepliće sa Septuagintom (prevod Starog zavjeta sa jevrejskog na grčki jezik). Motiv otmice (tijesno povezane sa tajnom razmjenom spomenutih knjiga između Luksora i Aleksandrijske biblioteke), žanrovski preobražava dati roman, koji potom prerasta u pravu pravcatu misteriju.
Marijana Petronić jeste istinska umjetnica. Stvaralačko nadahnuće organski ističe iz njenog bića, oblikujući unikatne literarne plodove. U romanu Piši, dobri moj Nektarije, Petronićka elegantno razastire svoje zavidno poznavanje opšte istorije svijeta. Naročito se zadubljuje u ličnost čovjeka prethrišćanske ere, ali ne zapostavlja ni savremene izazove homo sapijensa. Ona znalački barata jezikom simbola. Metafora, alegorija i aluzija predstavljaju suptilan alat, kojim brusi vlastitu viziju sveukupne društvene stvarnosti. Veoma slikovito oživljava prirodni ambijent gdje su nastanjeni njeni književni junaci i krajnje precizno rekonstruiše životnu praksu označenog razdoblja. Međutim, ipak su najekspresivnija autorkina poniranja u misaoni i emocionalni svijet prezentovanih junaka. Tamo je sklupčan čitav teatar bola i radosti, protkan žudnjom i nadanjima. Izuzetno je raščitan intimni svijet glavnog junaka Nektarija i njegove voljene Sare, Jevrejke koja je ličila na egipatsku boginju Bastet, „uvijek tiha poput mačke ali na neki način dominantna svojom pojavom”. U poglavlju Tajantveni susret u pustinji zabilježeno je njihovo duhovno i tjelesno sjedinjavanje. Ono je, poput tzv. efekta leptira, odjeknulo vasionom, usput iščašivši svjetove bogova i ljudi. Noć skliznuća Sarine haljine, prikazuje se šarmantno i duhovito. Počujmo:
Nektarije otkači Sarinu haljinu. Za tili čas popadaše u vodu otac i majka, braća i sestre, preci, podaviše se faraoni, rimski senat, pjesnici, naučnici, filozofi, bibliotekari, poneki astronom, neuki svijet, jednogrbe kamile u trku pobjegoše, Afroditi se otkotrlja zlatna jabuka, stade rika jelena, Atlasu zemlja zadrhta na plećima, Posejdonu iz ruke ispade trozubac, Had i Persefona se sakriše u najtamniji kutak podzemlja, Mjesec se uplaši, Helije sjede u ognjene kočije i ošinu krilate konje, zapališe se nebesa, Amonu pade kruna s glave, Totu se pomiješaše slova i brojevi, Atrej namignu Tijestu i sunce krenu sa Zapada prema Istoku, a rogati Pan zamišljeno upita:
„Jesu li to bogovi i njihove sluge ponovo zaratili?!ˮ
U tom trenutku mali Amor zaleprša krilcima, zakikota se, nateže luk i odape strelicu… a Nektarije ugrize Saru. Kapljica krvi se pojavi na sredini njene donje usne. On je dohvati jezikom, a onda isisa s takvom žestinom da mu ona morade uzvratiti istom mjerom svim onim slatkim stvarima o kojima se ne priča…
Potkraj romana Sara i Nektarije proživljavaju ekstremnu traumu, poslije čega se neminovno (pre)ispituju kao ličnosti, razmatrajući ujedno i svrhu čovjekovog bitisanja. Saru siluje kožar Hekamon, koji je potpuno oličenje bestijalnosti: „Hekamon je bio smrdljiv kao i njegova radionica, i pokvaren kao tri pseta odjednom”. Njegov nadimak i osobeni znamen jeste Dijabolos. Dijabolična „mesarkaˮ Heksada, markirana kao Pustinjska lisica, javlja se u ulozi vračare i Hekamonove saučesnice u zločinu. Ona je zlonamjerna i nadasve ambiciozna, što narator otvoreno naglašava: „Jednom je Sara samo čula kako Heksada nekome govori: ,Rizikovaću da uđem u istorijuʼ. A istorijom se vuklo i mrcinalo kojekakvih protuva, zlikovaca, polusvijeta – da ti pamet stane”.
Komentarom „da ti pamet stane” ponajbolje se može sažeti zvjerski prizor spomenutog silovanja. Data scena je do krajnjih granica ekspresivna i vrlo uznemirujuća. Ona kulminira u trenutku kada Nektarije zubima čupa Hekamonov grkljan. I ovdje se, na naše zaprepaštenje, naglo zatamnjuje ugodno romaneskno krstarenje drevnim Egiptom, te cijela priča prerasta u ozbiljnu psihološku i filozofsku studiju. „Jebem ti civilizaciju koja nije u stanju ni jednom nogom da izađe iz krvave istorije, ojađeno izusti Nektarije”. A ojađeni smo i mi sami, jer posredstvom istaknutog romana zalazimo u najmračnije kutke ljudskog bića. Narečena granična situacija, propraćena je na sljedeći način: „Ni za tri hiljade godina se ništa neće promijeniti. Zlo je u ljudskoj prirodi bez obzira na sve. Niko neće prekinuti silovanja, ratove, laži, zvjerstva. Definitivno, u čovjeku postoji neko zlo koje je izvan svih zakona i koje ništa ne može zaustaviti”. Uprkos ovakvoj (posve očekivanoj) refleksiji (kojoj najčešće pribjegavamo u afektu, ili u stanju velike povrijeđenosti i uznemirenosti), napominjemo da se iz romana Piši, dobri moj Nektarije izlazi u svjetlosti vjere, ljubavi i nade. Pretposljednje poglavlje (Sarin samrtni hropac) prožeto je motivima Knjige Postanja, čime se sugeriše i najavljuje zora nove istorije svijeta. O tome je Sara podrobno obavještavana u sinagogi, gdje je, kako sama kaže, slušala i čuvenu „Pjesmu nad pjesmama”. Pojedini fragmenti ovog poetskog djela „bijahu joj čvrst oslonac u teškim trenucima”.
Pretenciozno je čak i zamišljati da su Sara i Nektarije u mogućnosti da mentalno prevaziđu proživljenu traumu. U najboljem slučaju, oni štedro otvaraju svoje srce novonajavljenoj religiji (ili barem u njoj traže logiku i istinski smisao, poput sumnjičavog Fotija), a utjehu pronalaze u radu i u nadolazećem bračnom zajedništvu. Praćen suzama i/ili radošću, život se, svejedno, nastavlja. „I bi dobro, reče Sarin Bog”.
Roman se završava tako što Fotije ushićeno izgovara: „Piši, dobri moj Nektarije”. I dok Nektarije, koji je u međuvremenu napredovao u zvanje pisara, prilježno bilježi početne stihove Agamemnona (prvi dio Eshilove tetralogije Orestija), sa druge strane pak, veseli Atinjani ni ne slute silinu tragikomedije koju im potajno priprema Ptolomej III. The rest is history!
Ljubiteljima književnosti, istorije knjige i kulture drevnih civilizacija, toplo preporučujemo ovaj odlični roman, a samoj autorki želimo još mnogo uspješnih literarnih ostvarenja.
prof. dr Radoslavka Sudarušić
U Palama, juna 2024. godine nove ere
