JASNOVID
Prelistavajući ovu knjigu, skoro odmah, među prvim njenim stranicama, shvatam da sam jedan mali delić čuda, ne ovog koji se tematski obrađuje među njenim koricama, nego smera kretanja od njenog „nastajanja“ do mojih ruku i očiju. Zaista, koliko je moguće da se sve ispreplete na ovom zemaljskom putu, da upravo ja imam tu čast napisati koju reč ovom delu autora Velibora Šipovca. Skoro nemoguće ali, čoveku. Gospodu uvek moguće. Onaj koji je čuda i sam doživljavao, piše o čudima a upravo je pročitao neko ko je nebrojeno puta u životu osetio ljubav Gospodnju i čuda Njegova. Šavovi su zakrpili sve ono što je bila otvorena rana, pre nego je knjiga pročitana.
Ne postoji lepše, prirodnije, prenesena misao u reči od one proživljene i one u koju duboko verujemo. Autor je na svakoj stranici knjige jednostavnim jezikom, koji nije kitnjast, proveo nas na svojevrsno duhovno putovanje sa kojeg se ne želimo vratiti tamo odakle smo se na njega uputili. Najopipljivijem, najnežnijem a najsnažnijem čulu čovekovom, Veri, autor tako nežno prilazi i uvodi nas pričom u jedan zaista, čoveku neobjašnjiv, događaj i sudbinu čovekovu.
Dok čitamo, bezuslovno mu verujemo, misaono prelistavamo ceo svoj život i dešavanja u njemu. Vežemo osećanja i sećanja, koliko i da li smo mogli u određenim trenucima prepoznati volju Njegovu, čuda Njegova i promisli Njegove. Držanje pažnje, stranicu po stranicu, podsvesno traži od nas da razmišljamo najdublje što možemo o onome u nama, o onome oko nas. Bez suvišnog i detaljnog opisivanja likova, autor uspeva stvoriti tako jasnu sliku o njima, ne samo ko su i kakvi su, već kako oni i fizički izgledaju. Tako i svaku državu, svaki grad i svaki pejzaž koji se pominje. Slikom obilazite te predele, učite neke detalje iz istorije koje možda do sada niste poznavali a sve to spoznajete bez navalentnosti autora i bez suvišnih reči.
On nas ne ubeđuje, on nam tako pitko prenosi suštinu čovekovog postojanja. Izabrana tema možda je jedna od nesvakidašnjih, nekomercijalnih i nedovoljno obrađivanih ali jedna od najvažnijih i autoru ovih redova je to veoma dobro pošlo za rukom. Najvernije moguće, uspeo je to da prenese na papir. Reči su pažljivo isklesane a priča nikako slučajno izabrana da bude ovekovečena. Izabrana je nekom nevidljivom niti koja je od autora tražila da bude pretvorena u reči a od čitaoca da se duboko zamisli o suštini bića.
Šavovi se svugde i svagda pojavljuju gde se krvari, gde je otvorena rana i gde mislimo da leka više nema. Šavovi koji nikada ne pucaju već čvrsto spajaju samo naizgled, nespojivo.
Dok sam čitala, skoro sam bila sigurna da je autor u dahu, bez stanke pisao, isto onako kako sam ja čitala. Neko je rekao da energiju onog koji piše oseća onaj koji čita i ja sam neko ko duboko veruje u to. I veruje i provereno zna. Tako potpuno i uverljivo kazuje nam ono što želi da nam kaže, prosto i jednostavno, shvatamo njegovu poruku koju je želeo poslati. Nema nejasnoća, pitanje ne rađa pitanje, tačno znamo šta nam poručuje. Čudo koje se prema dostupnim podacima desilo, poslužilo je da ga kroz književni izraz oživotvorim. – kaže autor i tačno je tako, oživotvorio je, lepše reči za ovaj osećaj od te oživotvoriti, ne postoji.
Dok priča teče svojim tokom, u nama se budi sve ono usnulo, nepravedno zapostavljeno a to je vera da kraj ne mora uvek da znači kraj. Da žalost zapravo može biti radost, da nikada ne smemo misliti da više ništa ne možemo da preduzmemo. Dok čitate upravo taj deo gde ćete možda pomisliti da je sve bilo uzaludno i da je sve izgubljeno, dobar deo vas će odmah znati da to ipak nije kraj. Sjajan način da proverimo čvrstinu onog u šta verujemo.
Kada čovjek dođe do tačke kada su svi putevi zatvoreni, tada se otvara jedan put, koji vodi prema nebu i svjetlosti. – rečenica je koja bi mogla najbolje, ukratko opisati poruku koju ova knjiga nosi. Na kraju puta je uvek svetlost. Uvek imamo izbora i uvek imamo šansu izabrati onaj pravi put da nikada ne zakasnimo. Za sve patnje na ovom svetu postoje radosti i za sve bolesti postoji lek. Potrebno je samo da nikada ne prestanemo ići prema svetlosti i da nikada ne prestanemo verovati. I upamtite, bez muke nema radosti i bez raspeća nema vaskrsenja! Radujte se današnjem danu i Gospodu u sve vijekove. Amin.
Šavovi su knjiga koju nećete pročitati samo jednom, već ćete se njoj vraćati uvek kada vas napusti nada, ako ne ponovnim čitanjem onda sigurno mislima. Ovo je jedna od priča koja je naš šav između Gospoda i nas. Neraskidiv, protkan ljubavlju, verom i snagom Svemogućeg. Ona trajno ostaje u našem biću i našem srcu. Nju ćemo uvek, iznova prepričavati drugima, vremenom je možda govoriti kao utešnu priču dok budemo prepričavali nekome ko je u mislenom padu. Ovi redovi su naša krila sa kojima letimo iznadi svih zala, iznad svake muke.
Ova knjiga svakako je dragocen dodatak dosadašnjim literarnim ostvarenjima autora i veliki doprinos srpskom književnom stvaralaštvu.
Neda Gavrić, književnik i novinar
Banja Luka,
Na dan Rođenja Presvete Bogorodice- Mala Gospojina
21.09.2022. Leta Gospodnjeg
/////////////////
Čudo kao način Božijeg djelovanja
Pred nama je još jedno djelo autora hadži Velibora Šipovca, a tema je čudo koje se desilo u Siriji. Prvu informaciju o ovome čudu smo dobili od blaženopočivšeg vladike Atanasija prije nekoliko godina. Prije nego što se osvrnemo na samo djelo, da definišemo šta je čudo. Postoje razne definicije čuda. Najtačnija definicija glasi: „Čudesa su događaji, ili niz događaja, koje Bog ostvaruje nekad prirodnim, nekad natprirodnim sredstvima, radi spasenja ljudi i radi ostvarenja Carstva Božijeg. Ili, najkraće: „Pravo čudo je svrsishodni natprirodni događaj koji može da potiče samo od Boga“.
Postoji i drugačija definicija od sholastičkih teologa. Ona glasi: „Čudo je činjenica i ujedno vidljivi znak koji Bog proizvodi u svijetu mimo načina djelovanja cjelokupne stvorene prirode („Miraculum est factum simulque signum sensibile a Deo productum in mundo praeter ordinem agendi totius naturae creatae“).
Dok se u prvoj defniciji čudom smatra i samo stvaranje svijeta, po drugoj sholastičkoj definiciji stvaranje svijeta nije čudo, već je čudo samo ono koje Bog proizvodi u svijetu od već postojeće materije.
Ako se uzme u obzir da je čudo djelo Božije, u kome Bog neposredno djeluje, i stvaranje svijeta je bez svake sumnje najneposrednije djelo Božije. Onda je stvaranje svijeta nejneposrednije čudo, djelo Božije, u kojem priroda ni na koji način nije učestvovala, jer nije prije toga ni postojala. Zato bi dokaz da je svijet stvoren bio ujedno i dokaz najvećeg čuda. Vaskrsenje mrtvih je svakako čudo Božije. A stvaranje ni iz čega je još veće čudo Božije.
Sveti Jovan Zlatousti upoređujući čudesnost vaskrsenja i stvaranja kaže: „Tebi je nepojmljivo kako će tvoje tijelo koje je negdje istrulilo postati netruležno. Pomisli koliko je stvari Bog stvorio ni iz čega, i u stvaranju ćeš naći zalog vaskrsenja. Stvaranje svijeta je još teže predstaviti nego vaskrsenje mrtvih. Ovdje je na kraju krajeva gotovo veštastvo, a tamo ni toga ne bješe“.
Ovo su bitne osobine čuda. Čudesa su srazmjerno vrlo rijetki događaji. Ali, ona su se dešavala u svim vremenima.
Da počnemo sa primjerima iz Starog zavjeta: Mojsije je gledao kupinu koja gori, a ne sagorijeva; Zatim, prelaz Izrailjskog naroda preko Crvenog mora. Evo kako nas Biblija izvještava: „A Gospod reče Mojsiju: Što vičeš k meni, kaži sinovima Izrailjevim, neka idu. A ti digni štap svoj i pruži ruku svoju na more i rascijepi ga, neka idu sinovi Izrailjevi posred mora suvim. I pruži Mojsije ruku svoju na more, a Gospod uzbi more vjetrom istočnim, koji jako duvaše cijelu noć, i osuši more i voda se rastupi. I pođoše sinovi Izrailjevi posred mora suvim, i voda im stajaše kao zid s desne i lijeve strane.“; Zatim, slučaj proroka Jone, koji je u utrobi kita bio tri dana.
Ovakvih primjera je mnogo u Starom zavjetu. Da pomenemo i nekoliko primjera iz Novog zavjeta: U vrijeme Spasiteljevog boravka na zemlji umrli su mnogi ljudi kojima je bilo ime Lazar, a Hristos je vaskrsao samo onoga iz Vitanije; Hristos je vaskrsao i sina Nainske udovice i Jairovu kćer; U Banji Vitezdi bilo je mnogo bolesnih koji su čekali izlječenja, a Hristos je iscijelio samo onoga koji je trideset i osam godina čekao ozdravljenje.
Da pomenemo i Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog, kod čijih se mošti događaju čuda. Ovdje bih istakao jedno čudo koje se dogodilo u manastiru Ostrogu, devedesetih godina, kada je počinjao rat na ovim prostorima. Radi se o jednoj porodici koja je došla iz Ženeve, a sin koji je imao sedam godina je bio sa štakama. Porodica je noćila u Gornjem manastiru i sin im je ujutro odbacio štake i sasvim normalno se kretao. Svjedoci ovog događaja su bili braća Čvoro, Branko i Ranko, koji su prisustvovali ovom događaju i čudu iscjeljenja djeteta.
I na kraju da pomenemo i ovo čudo koje se desilo u Siriji, a koje je tema ove knjige. Naime, bračni par, veoma imućan, nije imao poroda. Na preporuku poznanika otišli su u manastir pored Damaska, da se tu pomole Presvetoj Bogorodici, pošto su čuli da se tu dešavaju čuda. Njihovu iskrenu molitvu Bogorodica je nagradila i dobili su sina. Kasnije, arabijac je nastradao. Njegove posljednje riječi su bile: „Presveta Majko Bogorodice!“ Citiraću dio iz knjige: „U tom nekom stanju zasijala je neizreciva svjetlost, koja je obasjala sav prizor. Pogled mu se ustremio na nebo iznad. Odnekud je znao da je to istok, koji je blještao u sjaju, iz kojeg je izranjala jedna žena u plavoj odori. Vidio je njeno prelijepo lice, koje je sijalo, sa blagim pogledom očiju. Koračala je prema njemu. Odnekud se pojaviše vjetrovi koji su je ponekad nosili, ali nije osjećao njihove udare. Samo je vidio da se sve kreće od siline njihove. U huci koju su vjetrovi stvarali, čuo je riječi: „Ne brini. Spasiću te tvojom vjerom. Izmoliću Sina za tebe.““
I, zaista, Presveta Bogorodica je bila ta koja je iscijelila arabijca. Na mjestima gdje su se spajali udovi i glava vidjeli su se šavovi.
Ko ima uši da čuje, neka čuje!
Momčilo Pejičić, protojerej – stavrofor
Trebinje
