Tvorenje neimarski na poetskim monumentima života
(Boban Miletić; „Žubor bitisanja”)
Događa se da čovjek poklekne pod teretom nekih nepoznatih emocija, koje ga počnu gušiti i obarati u nešto novo, nepredvidivo i podaničko, a vremenom, što će postati nasušna potreba, kao izlječenje dizanja ličnosti u nikada odlučniji stav da nastavi neimarski da trpi, kleše i zida monumentalne građevine sopstvenog života.
Pred nama je knjiga „Žubor bitisanja“ autora Bobana Miletića, mladog čovjeka koji do sada nije objavljivao knjige, ali i bez toga možemo reći da je bio i da jeste pjesnik. Pjesnik se rađa, pa tek onda kroz život uči i nadograđuje da bi bio kvalitetniji, a nikako ne postaje htjenjem i namjerom. Dogodilo se da ga obuzmu emocije, da ga guše i obaraju, a on je stojički sve izdržao i počeo da sanja, bilježi, zapisuje i uzdiže, i danas ga evo sa prvom knjigom i zvanjem pjesnika kojem će, vjerujem, ostati da robuje do kraja života!
„Žubor bitisanja“ je skup od četrdeset i jedne pjesme (41) podijeljenih u tri dijela sa podnaslovima „Dah sivila“, „Jecaj ljubavi“ i „Otadžbini” smještenih kao cjelina u prvom krštenju pjesničkog stihovanja.
Na prvu, uočavamo da je Miletić u ovoj knjizi darivao socijalnu, ljubavnu, ali i rodoljubivu poeziju i da je to skup pjesama gdje zainteresovani čitalac može zasigurno da pronađe nešto za svoj ukus.
„Dah sivila“ je poglavlje sa dvadeset dvije (22) pjesme i personifikuje unutrašnju borbu ličnosti, pisane u prvom licu jednine koja često tone u razmišljanja, presuđuje i zbraja svoje muke, svoju tugu, preispituje sudbinu, ali drhti pred zlobnim časom. Koliko god bilo imaginacije i mašte kod mladog pjesnika, ipak negdje taji i dodiruje realnost ovozemaljskog života, jer život jeste njegova ponajčešća tema u ovom dijelu tvorenja.
Okreni se, idi, i proživi snove!
Odavno ne plovim oblacima mekim.
Ja sam onaj što se ubijenim zove,
a ti si me, srećo, zam’jenila s nekim!
(Mrtav čovjek živi)
„Jecaj ljubavi“ je poglavlje sa šesnaest (16) pjesama ljubavnog karaktera. Ljubav je osnovni pokretač svakog čovjeka, ali posebnost ljubavi može da iskaže samo pjesnik na uzvišen i veličanstven način, onu ljubav koja se začinje između dvoje mladih ljudi- muškarca i žene. Zato nije neobično šgo je pjesnik razapet između dvije vatre strastvenih želja, što na njegovom licu može da se pročita ime njegove voljene dok plivaju skupa slatkijem mukama…
Bez zadrške i straha, bez duboke ćutnje otvaraju se nebesa i zare vidici novim rujom ljubavne lirike s dostojanstvenim pjevanjem o ženi, pa i kada ta ljubav boli to nije bol tragedije, to je izazov spoznaje. Ljubav se rađa kao praskozorje istokom svijetli, struji krvotokom i srce razigrava. Veliki Dučić je pjevao o ženi znajući da ništa ljepše, a opet bolnije ne postoji od žene i njene ljubavi.
Ti cijepaš nebo glasom umiljatim
i gromove vežeš mekanim rukama,
pa sam zaželio vjetar da uhvatim-
plivajući s tobom po slatkim mukama.
(Iza sedam gora)
„Otadžbini“ naslov je trećeg poglavlja koje ima u sadržaju tri pjesme, ali sasvim dovoljno da uočimo da je pjesnik rječit u iskazivanju svoga patriotizma, zavičajnosti, duhovnosti, žala i brige za svim ovim predjelima gdje je rođen, gdje je stasao i gdje danas živi i bitiše. Njegovo sjećanje i pamćenje je katalog nezaborava velikih ljudi: svetitelja, junaka, pisaca, božanstvenih geografskih predjela, rijeka, planina i događaja. On se brine za svaki grumen zemlje, za svaki pedalj otadžbine, za svaku bogomolju, brazdu i plug, za rijeku i bistrinu nasušne kapi života.
Boban Miletić baštini tradicionalni način pisanja poezije, sa rimom i to obično radi prvi-treći i drugi-četvrti stih, mada mu nije nepoznato rimovanje prvi-četvrti, drugi-treći takozvanim obgrljenim načinom rime. Obično stvara u dvanaestercu, desetercu, ponešto i u osmercu. Ne praktikuje slogovnu jednakost, (što mu nije obaveza), ali bilo bi dobro jer bi na taj način stihovi bili melodičniji i zvučniji, a pjesnik zrelije ispoljavao disciplinu u formi pisanja.
Jedna rijeka biser čista,
Ko junačka djela stara.
Kroz v’jekove osta ista.
Ne boji se nikog Tara!
(Jedna rijeka, biser čista)
Nikada nije ni rano ni kasno početi pisati ako ima neko određene afinitete za pisanjem, a pritom ima šta da kaže i zna da to kaže. Čovjek se nadograđuje i uči dok je živ. Vjerujem da Miletić ima više nego dovoljan razlog da nastavi nadograđivati svoje pisanje i uopšte da piše, vrijeme će to pokazati!
Kao što na početku rekoh; on je poklekao pod teretom neknh nepoznatih i nepredvidivih emocija, ali je sada spoznao te emocije i prihvatio ih kao nasušnu potrebu za izlječenjem i dizanjem svoje ličnosti, nesebično tvorenjem neimarski na poetskim monumentima svoga života!
Vlasenica. 29. mart. ljeta Gospodnjeg 2022.
Aćim Todorović, književnik
Pjesnički glas Bobana Miletića dolazi iz njegovog bića, iz života oko njega, iz doživljaja, dubokog i svjesnog, svijeta i ljudi, ali u poetskom smislu to je glas naslonjen na naše najbolje modernističke pjesnike – Dučića, Šantića i Rakića, najviše. Poetička srodnost sa njima tolika je da se neprekidno pitamo: da li se neka od Bobanovih pjesama zapravo otela njima, pa naknadno doletjela do našeg pjesnika, da li su njihove muze privremeno zaćutale i predale lire slobodnom stihu i drugačijem osjećaju života, tek da bi se ponovo prihvatile te iste lire sada u pjesništvu Bobana Miletića? Kao i naša savremena poezija u svojim najboljim časovima, Miletić je istovremeno senzualan i kontemplativan pjesnik. Njegovu pažnju privlače i pojave u njegovom umu i srcu, ehoi traženja sebe i stradanja. To ne znači da nema i izvjesne inovacije: „(mi smo) interpunkcija“, recimo, svjedoči Miletićevu sposobnost da i u naizgled neinspirativnim aspektima pismena nađe životnu simboliku a tako i smisao. Ni svojevrstan dah Crnjanskog neće izostati iz Miletićeve poezije, osjetljiv najviše u pjesmi „Karma“. Ljubavna lirika, opet, vodi nas u svijet nebivalih ljubavi koje dotiču u pjesniku i nama pitanje o nebivalom i uzrocima neostvarivosti ljubavi na raskršću naših slabosti i životnih usuda. Kao i svi veliki pjesnici, Miletić je religiozan, ali ne tako što pjeva religioznu poeziju (koje ovdje svakako ima) već tako što je za njega Hristova žrtva – perspektiva života. Ne slučajno preporučujem Bobanovu zbirku poezije završavajući ovih nekoliko rečenica u toku Strasne sedmice, napominjući samo jedan odlomak iz nje:
Laže te utisak, sve li sam, sem čvrst.
Kad zagrebeš dublje ugledaćeš starca,
koga su nemoći raspele na krst,
kao sužnja ćesar okrenutog palca.
Hiljadu je koplja probilo mi grudi.
Svaki će ožiljak svjedočiti priču:
Nisam ti ja čovjek k’o svi drugi ljudi,
već sam prazna ljuska u životnom kiču
Foča, 22. april, 2022. god.
prof. dr Darko R. Đogo
