Iz štampe je izašla zbirka aforizama ”SMICALICE” autora Milana Pantića

O NEVREMENU OVOM

(nad zbirkom aforizama „Smicalice“ Milana Pantića)

Vremena se mijenjaju. Neki će reći na bolje a neki opet na gore. Promjene svega i svačega oko nas i u nama imale su svoju jasnu refleksiju i u književnosti. Naime, nekad je majstorstvo bilo u opisu, u danas je majstorstvo u kratkoći. Jer moderan konzument, ako takvih još uopšte ima, smatra da nema vremena za čitanje, ne samo romana nego i pjesama, pa i ne čita ili veoma malo vremena odvaja za čitanje. Tako da tom i takvom homo sapijensu treba servirati nešto kratko i eksplozivno, ali i da, iz ugla estetike, bude i magično. Tu magiju riječi, najčešće njih nekoliko, treba vješto znati upakovati u formu koja će biti smislena i imati poruku, a opet da bude i kratka i jasna. Ovo jasna upućeno je onima koji su još uvijek sposobni da shvate igru riječi, a takvih je sve manje.

Postoji jedna književna forma kojoj je, što je društvu gore, bolje. Jer samo loše može biti inspiracija za tu ozbiljno-neozbiljnu formu. Zato se smatra da smo mi Srbi, ako ne svjetski prvaci, onda smo sigurno u vrhu tog tipa stvaralaštva. Forma koja nikad ne piše o boljem, jer se o boljitku nema šta pisati. Kad osjetimo da je bolje, a takav osjećaj je kod nas raritet, svi ćutimo pa tako i aforističari.

Kažu da najveći životni standard imaju Skandinavci, zato kod njih nema aforističara ili su bar rijetki, kao što su rijetki i političari kojima je prevashodan interes nacije. Tek, da bi se nešto krstilo aforizmom mora da postoji kakav takav paradoks mada je aforizam sam po sebi paradoks. Naime, aforizam je forma koja se najlakše i najteže shvata jer je kvaka u tome da najčešće nije sve tako kako piše. Već naprotiv. A kod nas ima i bukvi i bukvalista i ne samo da ih ima već smo, po mišljenju i tuđem i našem za te centrala. Dok je takvih, i dok su većina, aforizam neće imati onu snagu koju je nekad imao mač, iako gađa, u svom najboljem izdanju, direktno u glavu. To znači, da kad je pravi aforističar u pitanju, kao što je slučaj recimo Milana Pantića, onda tu nema pošteđenih glava jer sve su glave iste ako su na krivom putu. Naime, vrhunski aforističar u svom jednom smislenom okupljanju, kao što je primjera radi, ovaj nazvan „Smicalice“ ne zapostavlja nikog. To dalje znači da je našem aforističaru jednako draga i politika, i muško ženski i muško muški odnosi, i oba pola i treći pol, i malograđanština i seljakluk, i religija i posustalo školstvo i filozofija i fizičko-hemijski proces. Ovo posljednje pogotovo jer je vrhunski satiričar vječno u nekakvom procesu. Bio Kafkin ili ne.

Pantićeve „Smicalice“ su zamišljene tako da se već od prvih aforizama može zaključiti da se radi o majstoru svog zanata koji zna jednakim darom da piše i u redovima, ali i između redova. Pokatkad, njegove aforističarske primjedbe mogu bukvalistima izgledati i savjetodavno, što je opet stvar prizme kroz koju se gleda („Prljave pare je najbolje ugraditi u asfalt, da se ne diže prašina.“) U njegovim aforizmima ima i humora, ali i gorčine, tvrdnji ali i zaključka („I u bliskoistočnom ratu pobijediće daleki zapad“). Zbog ovog i sličnih aforizama aforističari se pokatkad mogu posmatrati kao moderni nostradamusi čija se mračna predviđanja nažalost obestinjuju. Naravno u Pantićevim aforizmima, kao i aforizmnima naših drugih vodećih majstora paradoksa, ima ponajviše intiligencije. Intilegencija je osnovni preduslov da bi neko bio vrhunski aforističar. Ovo iz razloga što treba primjetiti neku devijaciju prije ostalih, i treba je u korijenu sasjeći. Ako ničim drugim onda bar riječima. To znači da aforističar treba da bude ispred svog vremena. Biti ispred svog vremena znači suočiti se sa opasnostima jer onaj koji je ispred svog vremena obično je trn u oku onima koji su iza svoga vremena, što može imati, kako primjećuje naš autor i posljedice („Ako ste ispred svog vremena, prerano će vas penzionisati). S druge strane, biti ispred svog vremena i to jasno pokazivati riječima predstavlja i svpojevrsnu borbu sa vjetrenjačama. Aforističari tu borbu vode riječima jer drugog oružja nemaju. Da bi riječi bile borba mora u tim Don Kihotima riječi da postoji onaj intelektulani predznak koji je stečen. Ne radi se tu o onoj vještačkoj intilegenciji za koju naš autor kaže da nema školskih drugova. Već je to ona naša inatska i vrcava intilegencija čiji upliv u riječi daleko nadmašuje bukvalno pročitano.

Milan Pantić je u svojim „smicalicama“ riješen da „napada“ pohlepu i ljudsku glupost i čini to na širokom prostoru. Jer kao što ljudska glupost nema granica tako i aforističar nije omeđen prostorom. Kada se pojavi nedostatak negativnosti kod nas, što je pojava u rangu pojave Halejeve komete, onda je dobra i kakva negativnost u okolini. Tu negativnost dalekovidno Pantićevo oko, koje najčešće poglediše prvo s jedne pa onda s druge strane krive Drine, lako uoči i u komšiluku koji je nekad bilo i naš dom, pa kad je zamijeti onda katkad laserski, a katkad snajperski, pogodi u sridu. Tako on, primjera radi, problem skuppog plaćanja plažnog izležavanja u najpoznatijoj ležačkoj državi podvodi pod logiku („Logično je da su u Crnoj Gori skupe ležaljke, kad vam ustupaju ono što im je najdraže“). Do ovakvih i sličnih smicalica Pantić nije došao preko noći. Da bi se izgradio prepoznatljiv aforističarski stil treba da prohuje godine koji se stiču znanjem a i mudrošću koja obično dalazi u kasnijim fazama života. Zato će naš autor reći: „Pripadam generaciji starijih, koje ubrajaju u mlađe aforističare.“ To znači da su naši najkvalitetniji aforističari ušli u godine kada se češće posjećuje doktorska ordinacija nego kafana. Zato Pantić piše da se: „Doktorima treba odužiti unaprijed“, ako dobro želite sebi.

Izdvojićemo na kraju ovog kratkog prikaza još nekolicinu veoma uspješnih aforizama iz više uglova zanimljivih „Smisalica“ („Na zdravstvene knjižice bi trebalo staviti fotografije da se vidi kako je pacijent izgledao prije liječenja“; „Oćelavio sam slušajući Bitse“, „Ni suzu nisam pustio za njim, samo malo pljuvačke“; „Imate potpunu slobodu kretanja, što se može vidjeti na snimcima naših nadzornih kamera“ Pobjegao sam od komšije iz sela, a on došao za mnom u grad“ „Tražimo od djece da biraju društvo, a onda se čudimo što su usamljena“). Naravno budući čitoci će u ovoj zbirci pronaći neke druge svoje favorite, jer je zbirka kompaktna i u njoj nema onog veoma čestog pada kvaliteta, kada su što idete prema kraju aforizmi sve manje uspješni.

Poseban specifikum ove zbirke su i poglavlja kojih ima šest i koja su nazvana po aforizmima: (1) Stao bih u kolonu za produženje vrste; (2) Loša satira ne dotiče vrh; (3) Papir briše sve; (4) Život je ono dok čekamo da prođe; (5) Od duhoklonuća se štitimo smjehotresom i (6) Kritikujemo djecu, a ona ništa nisu radila.

Zaključimo na kraju, toplo preporučujući ovu zbirku aforizama za štampu, da „Smicalice“ Milana Pantića zavređuje pažnju i s one i sa ove strane Drine, pažnju koju ovaj autor bez obzira na svoj izuzetno kvalitetan aforističarski opus nije do sada imao, ili je bar nije imao shodno svom talentu. Naravno konačan sud će dati čitaoci iz svih dijelova bivše nam države, pa i mnogo šire, jer žigosanje gluposti, koja nema granica, ni entitetskih ni državnih, kod većine građana, a to su oni koji su sve svoje stekli istinski poštenim radom, uvijek ima prođu.

Kao što će ova zbirka aforizama kod čitalaca imati prođu.

Satiričar Miladin Berić,