OBILjE NA TRPEZI SAŽETOSTI
(Nad zbirkom kratkih priča Dan je mogao da počne
Željke Avrić)
U posljednje vrijeme kratka priča – ili, kako je sve češće nazivaju, kratka kratka priča – doživljava procvat i u srpskoj književnosti. Zanimljivo je da joj se sve više okreću i pjesnici, svjesni opasnosti, bolje rečeno izazova, da se ispisivanjem „čeda boginje sažetosti“, kako je opisuje jedan od najznačajnijih savremenih srpskih pripovjedača Milisav Savić, iz ove forme lako može kliznuti u neki oblik pjesme u prozi, što piscu ne bi oprostili ni čitaoci ni književni kritičari, pa ni on sam sebi.
Ovom izazovu nije odoljela ni dokazana pjesnikinja Željka Avrić. Poslije desetak visoko ocijenjenih pje- sničkih knjiga evo javlja se zanimljivom zbirkom kratkih priča Dan je mogao da počne u kojoj nešto više od četrdeset, vještim i smislenim sažimanjem ispriča- nih prizora iz grotla života – da se još jednom poslužimo „instrumentarijem“ M. Savića – naprosto „lete na krilima lakoće“, jer „na književnoj trpezi kratka priča je poslastica, iznosi se u malim količinama, i za probrane sladokusce“, „ne voli mirne vode već brzake koji se obrušavaju u vodopade“. Nakon pažljivog iščitavanja stiče se utisak da je svaka od ovih njenih proznih tvorevina, sa smislom za pravu mjeru protkanih lirskim impulsima, mogla da se rasprostre u pripovijetku ili neku drugu dužu proznu formu, prvenstveno zato što ima jasno uspostavljenu narativnu nit s mogućnošću njenog razgranjavanja, precizno naznačene likove, najčešće s dubokim, katkad mističnim duševnim ponorima u sebi, zatim ovlašno naznačen vremenski okvir i društveni ambijent u kome se odvija radnja, najsličnija kratkom bljesku munje koji ostavlja dubok trag u onome koga zasjeni. Ali, autorka nije podlegla izazovu opširnijeg pripovijednog zamaha. Ostala je dosljedna u namjeri da u nekoliko rečenica smjesti fabulu, čak i onu koja bi mogla da ispuni stranice romana. I, treba to odmah naglasiti, uspjela je u toj svojoj nakani.
Široka je motivska i tematska bašta u kojoj Željka Avrić, poput monahinje koja u manastirskom metohu traži i ubire najljekovitije bilje, nalazi u tajanstvo uronjene bisere, da ih objelodani u priči gdje će se njihov prituljeni sjaj razgorjeti u plamen. A ta bašta obilja nosi upečatljiva obilježja spisateljičinog životnog iskustva i njene imaginacije koja je uvijek u čvrstom zagrljaju sa stvarnim svijetom. U izboru predložaka za priču, sasvim svejedno da li svjesno ili nesvjesno, drži se one, često navođene Andrićeve misli da čitaoca treba iznenaditi nečim poznatim, dakle oneobičavanjem svakodnevnog, što će tek u književnoj obradi pred čitaocem otvoriti svoju tajanstvenost. Na ove proze mogao bi se primijeniti i stav Davida Albaharija koji piše da na kratku priču gleda „kao na fragment izvu- čen iz života onih koji se pojavljuju u priči i to fragment koji je bitan u njihovim životima“. Neće se pogriješiti ako se kaže da će knjiga Dan je mogao da počne podstaći čitaoca da i sam traži fragmente koji su bitno obilježili njegov život, pa će tako na volšeban način postati koautor pripovijedanja zanimljivih zbitija ili, možda, neki sporedni lik, poput Kočićevog „onog iza kace“ koji nije u centru događanja, ali jeste tu da zapita, dometne, podstakne i priču učini dinamičnijom, zanimljivijom.
Kratke priče Željke Avrić će, u tom smislu, podstaći čitaoca da, dok ih čita i poslije o njima razmišlja, razgovara sam sa sobom i da pokuša da makar slabašnim snopom svjetla osvijetli one kutke sopstvene intime u koje rijetko (i nerado) zaviruje. Primjera radi, jednostavno kazivanje u priči „Suočavanje“ neosjetno prelazi u kratku ali vrlo preciznu i vrlo studioznu psihološku analizu. Neimenovana junakinja, prikupivši hrabrost i držeći se za nadu, silazi u sebe, u svoje djetinjstvo. Kada je djevojčicu u kojoj je prepoznala sebe izvela na svjetlost i zagledala se u zjenice njenih očiju… U njima je videla sve čega se, do tada, bojala da zna. U kratkoj priči sve se brzo događa, nema suviših riječi i opisa, pa tako i u ovoj. Junakinja otvara oči i…strahova sa kojima je živela godinama, više nije bilo.
Mnogi junaci ovih priča su ljudi koji se osjećaju od- bačenim, skrajnutim, suvišnim, „božjacima“. Nadaju se nečemu, a ne znaju čemu, malo ili ništa ne čine da im se te nade ostvare. Neki su od svojih strahova i nečinjenja izgradili čelične kaveze, zaključali se u njih i bacili ključeve. Tako će kapetan iz priče „Iznevereno očekivanje“, umjesto ukaza o unapređenju o kome godinama sanja, dobiti rješenje o prijevremenom penzionisanju. Mada prikazano u drugom planu, kroz svakodnevne postupke junaka, opisane tek u naznakama, u jasnim ob- risama dato je njegovo „presvlačenje maske“. Dok je kod kuće, po mišljenju susjeda, bio papučar, kad bi, utegnut u čistu i uvijek popeglanu uniformu, krenuo na posao, počinjao je da se nadima, raste, a kad bi ga u kasarni, prije susreta sa nadređenima, potčinjeni počeli po- zdravljati, činilo mu se da će s njegove sve tješnje odje će pootpadati dugmad. Kada je kapetanu Đorđu Đorđeviću general tutnuo u ruke rješenje o penzionisanju, njega više nigde nije bilo, istopio se, nestao. Avrićeva i krokijem jasnih linija uspijeva da uvjerljivo izvaja likove svojih priča. Pri tome često opisom karaktera i ponašanjem junaka, kao u pričama „Ukradeni identitet“ i „Svakome po zasluzi“, na primjer, drama us- komešanih misli koja prerasta u buru u dušama aktera, oblikuje lelujav okvir u koji će sam čitalac da do- misli i dopriča priču. Psihološka previranja, čak i onda kada su prikrivena u vrlo funkcionalnu metaforu, iznose na površinu suštastvo čovjekovog promi- šljanja svijeta u kome živi, ali i njegovo nesnalaženje u lavirintu egzistencijalnih fenomena što nerijetko može odvesti i u životni ćorsokak. Potvrdu ovakvom razmišljanju nalazimo i u zaključnoj rečenici priče
„Pogrešan izbor“: U brizi za formu, izmakla joj je suština.
Krećući se stalno, takoreći na vrhovima prstiju, iz- među stvarosti i privida, Željka Avrić aktere svojih kratkih priča često iz somnabulnih situacija izvodi na stvarnosnu životnu scenu, ili obrnuto, iz sanjarenja ih vraća u životnu zbilju, pa u tom sudaru suprotstavljenih svjetova teško nalaze izlaz iz okova zapita- nosti, samoranjavanja, samoće ili životnih nedaća na koje ne mogu uticati. Tako će (u priči „Dubine“) poznati slikar, koji se u starosti, poslije suprugine smrti, osamio u kući pored mora, gdje su mu društvo čini- li samo vjetar, talasi, mjesečina i sjećanja, krenuti za ženskim glasom koji ga (da li samo u noćima punog mjeseca?) poziva u vrtloge uspomena i morske dubine, da bi ga, kako je napisano u kratkoj vijesti u lokalnim novinama, sutradan ujutro našli na morskoj obali gdje je zatečen u neobičnom položaju, ispruženih ruku i sa osmehom na licu. Sudbinu sličnu njegovoj doživio je i starac koji je u staračkom domu, pozivajući stalno sina da nađe vremena i dođe mu iz inostranstva u posjetu, prestao da jede, a niko nije mogao da shvati da on nije osjećao glad za hranom, nego za susretima sa bliskima („Glad“).
Dogodi se da priča od desetak redova zazvuči kao svojevrsna sociološka studija. To će nam pokazati primjer priče „Samo vetar“ u kojoj se tri desetogodišnjaka iz iste ulice svakodnevno u isto vrijeme sastaju i razgo- varaju o svemu što interesuje djecu tog životnog doba. Dotle njihovi roditelji trče za zaradom, idu na fitnes, druže se u svojim društvenim klubovima. Bake onih dječaka poslije ručka izlaze na ulicu i ćaskaju, a kad se vrate u kuću ulica ostaje prazna. Kao i igrališta, uostalom. Jer… Dečaci sede u svojim sobama, za kompju- terima. Zajedničke igre u ulici, basket na obližnjem terenu, razmenu sličica i crtaća, zamenio je skajp.
Kako je već rečeno, širok je spektar tema kojima se bavi zbirka Dan je mogao da počne. Ovdje još treba reći da se stiče utisak da spisateljica, negdje između ispisanih redova, razgovara sa pričom koju piše, kao i sa knjigom koju čita. U pričama koje nam nudi naslućujemo taj di- jalog koji vodi sa književnim djelom, stvaraocem koji počinje osjećati stvaralačku nemoć, književnim kriti- čarem, pa i sa samom sobom. Nailazimo i na žestoku ra- spravu između knjige pjesama i romana na bibliotečkoj polici koja neosjetno prelazi u ukrštanje pera pje- snika i proznog pisca, da bi se sve na kraju slilo na dijalog čitaoca i knjige koji do kosti razgolićuje či- taočeve nedoumice. U tom sukobljavanju misli u imagi- narnoj raspravi posredno saznajemo da sve može da se pretoči u priču (pjesmu, roman, dramu), samo je za to potrebna jasna misao i sigurna ruka, što, bez ikakve sumnje, posjeduje Željka Avrić i potvrđuje ovom knji- gom.
Zanimljiv je njen postupak građenja priče. Zahvaljujući jezgrovitom kazivanju, spisateljica nam nešto bitno, što bi možda moglo ispuniti desetine stranica, stu- diozno saopštava u pet-šest redova. Tako u priči
„Zgrada broj pet“ iz nekoliko rečenica stičemo uvjerljivu sliku o arhitektonskim osobinama jedne građe- vine i precizan sociološki pogled na one koji u njoj žive: Četvorospratnica broj pet, bez lifta, sive fasade, čije su balkone u jatima opsedali golubovi, bila je, danju, istovetna desetinama iz neimarstva šezde- setih. Osvetljenih prozora noću, ličila je na lutkarsko pozorište. Iza zavesa su poigravale marionete, kojima je bezimeni reditelj davao ljudski izgled, po- krete, osobine. I sudbine. Slijedi opis stanara po spratovima, sa životnim prtljagom koji im pritiska pleća i istovremeno čitaocu dočarava tragove koje je na njima proticanje vremena ostavilo, da bi na kraju uslijedio kontrastan i vrlo efektan obrt: Na poslednjem spratu, za najboljim gejmerskim računarom, sedi izda- nak Z generacije i kroz VR naočari upravlja više- dimenzionalnom realnošću, brišući granice nedostižnog, nepovredivog, nemogućeg. Da li je on reditelj u naznačenom lutkarskom teatru? Autorica priču osta- vlja nezavršenom, omogućava čitaocu da prije spuštanja zavjese po završetku noćne predstave pogasi reflektore i domisli ono što, po njemu, nije rečeno, a trebalo bi (ako bi uopšte trebalo još nešto reći).
Kratka „Nezavršena priča“ zaslužuje da u cjelini bude navedena:
Stajao je na ivici. Iznad njega, nebo je imalo boju obećanja.
Ispod je mamio bezdan.
Iza, jedan dragi glas ga je dozivao da se vrati. Zatvorio je oči i čekao vetar.
Harmsovska neobičnost i nedorečenost otvara široke mogućnosti naslućivanja, pri čemu nije isključeno i stapanje čitaoca s onim vjetrom iz priče.
Rečenica u Avrićkinim pričama je kratka, prohodna, zbijena do rasprsnuća. Glagoli su, gdje god je to moguće, izostavljeni, ponekad ih čak nadomještavaju znaci interpunkcije, funkcionalno upotrijebljena zapeta, na primjer. Na pravi način i na pravom mjestu upotrijebljeni simboli uspješno zamjenjuju druge stilske figure. Tako, na primjer (u priči „Snaga“), kad kosa raste iz srca, ona može biti ogledalo duše, zapravo cijelo biće osobe kojoj pripada, a u njoj se korijeni i neka posebna vrsta suspregnutog erotskog naboja. Vrh olovke čeka da razdjeviči čist papir („Kritičar i istina“), dok vuk može biti dobar a lovac progonitelj, u dijaloškoj priči „Crvenkapa na zrnu graška“ koja nagovještava autorkine mogućnosti istraživanja i traženja novog oblika iskazivanja (kvazi)bajkolikih situacija.
Svedeni i po mnogo čemu originalni opisi u kratkim pričama Željke Avrić zahtijevali bi više prostora i navođenja većeg broja zanimljivih primjera, ali ne- ka to ovdje ilustruju samo dva. U priči „Potraga za smislom“, u kojoj se opisuje povratak čovjeka na pra- djedovsko ognjište na području negdašnje vojne kraji- ne poslije „olujnih“ vremena, slikovito je dat prikaz svega opljačkanog skršenog i istrulilog, da bi se to- me dodalo: Nisu bili odneti samo pod od naboja i ko- madići neba koji su virili kroz urušen krov. Zidovi su teško disali; još su ih bolele rane od gelera. Taj bol zidova se usijeca i u čitaočevo srce i tijelo. Taj isti čitalac osjetiće šta znači suština sažimanja u književnom postupku kada u priči „Ukazanje“ naiđe na ovaj opis: Most je bio delo neimara zanimanjem i umetnika po vokaciji.
Mnogo toga bi se još moglo reći o zbirci Dan je mo- gao da počne, ali prepustimo velemajstoru kratke priče, ne samo u savremenoj hispanoameričkoj knji- ževnosti, Huliju Kortasaru, da u zaključku ovog pri- kaza pomogne svojom definicijom žanra u kome se, evo, ogledala i Željka Avrić: „Kratka priča mora biti uredna, potpuna, dovršena. U njoj sve mora biti savršeno, i zbog toga je nju teže pisati. Pisanje ro- mana je puka vještina, nešto što se može naučiti, ali za pisanje kratkih priča čovjek mora da se rodi.”
Tome dodajemo samo da se pjesnikinja Ž. Avrić u svom prvom proznom ostvarenju držala baš takvih preporuka, što njenu knjigu preporučuje izdavaču i čitaocu.
Banja Luka, 28. 6. 2023.
Ranko Pavlović
