Izdavač za Srbiju: Udruženje književnika Srbije (za izdavača Miloš Janković)
Izdavač za Republiku Srpsku: ASoglas (za izdavača Dejan Spasojević)
Recenzenti: Prof. dr Radana Lukajić, dr Aleksandra Pavićević i književnik Blagoje Baković
Lektor i korektor: Zorica Salijević
Dizajn korica: Vladimir Sivcevič Volođa
Prelom i priprema : Davor Keča Fotografija: Zoran Jovanović Jus
Štamparija: ASoglas d.o.o. Zvornik
Blagoje Baković, književnik: Plodovi traganja
U nezagrljaju, osionosti, grotesci i galami jednog užasnog veka i vremena, gde tišinom vrište nemisli iz blatnjave jame, pesnikinja Gordana Vlajić, svojom novom pesničkom knjigom “Sud”, u sedamdeset i sedam kazivanja, peva lepotu, krotost i oprost.
Duboko svesna da je reč sa početka, pre tvorevine bila nosilac projekta, bila klica Tvorčevog promisla i skica, naša pesnikinja i otvara knjigu tom idejom. Tom većom logosnošću, služeći i svedočeći, po meri svoga dara, počinje od samog početka. Od slova, od reči, od pesme, od tog praiskona same izviriskre, kreće da stavlja na sud, a sud u ovom slučaju treba razumeti, sa jedne strane, kao prosuđivanje, sozercanje, i sa druge strane, kao suđenje. Suđenje i prosuđivanje istovremeno.
U tom suđenju, u sedamdeset sedam suđenja, Gordana Vlajić u svojim pesmama, mada ne i formalno, poput Desanke Maksimović, traži pomilovanje za ovaj i ovakav otpali i posrnuli svet. Pozivajući i prizivajući veću logosnost, sa početka sveta i veka, kao jednu i jedinu porotnu i prečistu silu, ona donosi svoj zemaljski, pesnički sud, u čijem sudskom postupku donosi zrele i krupne plodove svih traganja za dubokim magnetima svog pesničkog iskaza, i našeg jezika srpskoga.
POROTA IMA REČ:
Prof. dr Radana Lukajić: – Svjetlo koje će odagnati strah od kazivanja istine
Zbirka poezije Sud Gordane Vlajić zaintrigiraće potencijalnog čitaoca, sasvim izvjesno, već samim odabirom naslova koji se namah može učiniti ponešto tendencioznim, odveć kafkinskim. Pa ipak, većina onih koji poznaju pjesnikinju kao autorku Izložbe reči i Usuda – između ostalog – krenuće, pretpostavljam, u poduhvat suživljavanja sa živom pjesničkom riječi bez imalo zazora ili strepnje od bilo kakvog „procesa”, u očekivanju, manje ili više, one suptilne, samosvojne ljubavne poezije prethodnih zbirki koje su pokatkad definisane i kao „erotske“. Bilo bi uputno da se odmah ratosiljamo ovog a priori iščekivanja: Gordanu Vlajić iz Izložbe i Usuda pronaćićete tek po prepoznatljivom stilu, njenoj vještini da stvara analogije tamo gdje ih ne-pjesnik nikada ne bi našao, po njenim kovanicama, novorođenim iz neke dimenzije stvarnosti odakle postaje i opstaje svekolika umjetnost, u sašaptavanju boli i tuge iza smjele rablezijanske retorike, u formama koje ne robuju nikakvom krutom obrascu – od slobodnog stiha, preko kratkih formi koje podsjećaju na haiku poeziju, do tradicionalnog pjesničkog izraza sa srokom i pravilnim metrom, te prije svega u odsustvu tabua, ma kakvi oni bili, formalni, tematski ili verbalni.
Uprkos formalnoj ekvivalentnosti ovih zbirki, po pitanju sadržaja, čitalac zbirke Sud možda će, nakon nekoliko prvih pjesama, da zaklopi knjigu, ponovo da pogleda ime na hrbatu i da, sumnjičav, potraži biografiju ne bi li se uvjerio da je to „ona ista Gordana Vlajić“. Namjerno preuveličavam ovakvu anticipaciju, jer zaista, od Izložbe, preko Usuda do Suda – ostala je samo, a to je više nego dovoljno, Pjesnikinja sa svojom Rječju. Ona ista, ali i neka ina. Da li je riječ o transformaciji jedne u drugu? Ne, nikako. Mnogo podobnija, mnogo slojevitija jeste riječ preumljenje, a Suda ne bi bilo da nije bilo Usuda, kao ni drugih tekstova. Prirodno, paralela između ovih zbirki nameće se nekako sama po sebi, što zbog hronologije, što zbog dijametralno suprotnih osnovnih tematika koje ih drže na okupu. Koliko su prethodne zbirke okrenute ka konkretno proživljenom iskustvu žene-ljubavnice, žene-sanjalice, žene-plakalice koja stihovima vida svoje rane, ili ih, već nesvjesno pripremljena za Sud, tjera da krvare još jače, u drugoj zbirci ja je tek efemerni entitet, prozračan, ponekad sasvim nedorečen, pretvoren u ljušturu u kojoj se nakupila sva ljudskost svijeta, jedinka okrenuta, zagledana i poetski jedino ostvarena samo u odnosu na apsolut. Taj apsolut nije zaodjenut nikakvim plaštom neodređenosti, ne pluta u limbu sopstvenih zamisli Idealnog – on ima svoju ličnost, nepromjenljivu, uvijek istu, nepojmljivo pojmljivu: to je Bog, hrišćanski, novozavjetni i starozavjetni. Da li je on Sudija u Sudu? Nikako. Da li je Pjesnikinja onda Sudija, ako ne On? Bezmalo da jeste. Ali ne sasvim. Ako se ikome sudi, sudi se sopstvenom survavanju prije spoznanja apsoluta, ali se sudi i sveprisutnoj ljudskoj beslovesnosti, taštini, gordosti, sebičnosti, zabludjelosti. Ako je ton pokatkad nedvosmisleno moralizatorski (nazivi pesama su u potpunosti larošfukoovski), on je proistekao iz unutrašnje osvještenosti pada čovjeka u čovjeku i nadasve iz potrebe da čovjek Bogom oživi. Podsjetimo ipak na sljedeće: kao u francuskom klasicimu koji je nakon antičkih moralista dao svoj najveći doprinos moralističkoj literaturi u posljednjih nekoliko stoljeća, termin judicium ne znači samo sud ili osudu, već i prosudu, promišljanje. U antičkoj retorici on je bio neodvojiv od ingenium-a. Stoga, stvaralaštvo po definiciji iziskuje prosudu, procjenu, ocjenu našeg habitusa i fenomena kojima smo okruženi.
Aktuelne projave moralnog profila čovjekovog na koje Gordana Vlajić nedvosmisleno i hrabro ukazuje – ratovi skori ili malo manje skori, moralni otklon čovjekov, „pelcovanja“, „lokdauni“, legitimnost ambivalentnih seksualnih identiteta, zaborav tradicije, oskvrnutost religioznosti u njenoj suštini a ne u formi – prepliću se s manje angažovanim stihovima (jer angažmana ima, u sartrovskom značenju riječi, mada ne suviše intencionalnog) u kojima se miješaju vremena i perspektive, satnice i meridijani, opsjene i stvarnosti, prolaznosti i neprolaznosti, pomeni velikim umjetnicima kao oličenjima onog božanskog u njima što se ovaplotilo kroz Umjetnost.
Okrenutost ka hrišćanskom Bogu kao jedinom aršinu za judicium moglo bi dati povoda, sasvim izvjesno, da se poezija Suda označi kao religiozna. Pa ipak, Gordana Vlajić ne pjeva himne niti ode Najvećem: ona o Bogu piše kroz antiteze, često kroz sve ono u čemu on nije prisutan. Otuda ćete se često žacnuti od Gordanine ironije, pa čak i sarkazma čija meta često jeste jedno ja koje je istovremeno jedno mi koje zna da zabludi u prostore u kojima Bog, živ i životodavan, ne obitava.
Sud nije sudnica. Sud je prije svega čin pokajanja i poziv na pokajanje. Sud su i vrata, kako to kaže Klarisa Pinkola Estes: „Ako imate dubok ožiljak, to su vrata, ako imate staru, staru priču, i to su vrata”. Gordana je u Sudu, rekla bih, pronašla vrata koja je vode u pročišćene, tamjanomirisne odaje, kandilom osvjetljene kutke sebe gdje, kako sama kaže, „[r]eči nisu instrumenti za izražavanje misli, već pretpostavka da se iste u čovekolikost slože“ („O Reči“).
Na koncu, dozvolila bih sebi još jednu slobodu po pitanju tumačenja naslova zbirke, fascinirana mogućnostima koje višeznačnost riječi nudi: Sud je i čarobni alambik satkan od poezije iz kojeg možete izaći neki stari-novi, na nekakvoj vjetrometini samih sebe odakle se posmatrati možete sa distance, jer sve što je preblizu prijeti da postane iluzija („O iluziji“). Od Izložbe i Usuda, pa do ogledala što Sud takođe može da bude, svidjeli nam se mnogi odrazi koje Gordana fiksira svojim stihovima ili ne, pređeni put zaista je golem. Pozivam vas na prolaz kroz ove poetske meandre u kojima se zrcali čitav svijet ovakav kakav jeste, ali i blista najviše Svjetlo koje će nam odagnati strah od kazivanja istine. Sopstvene. Univerzalne. I jedne i druge.
