Autor: Milena Drpa, Izdavač: ASoglas izdavaštvo Zvornik, Štamparija: ASoglas d.o.o , Za izdavača : Dejan Spasojević, dipl.pravnik
Recenzent: Moša Odalović, Korice i ilustracije: Lara Dorin,Priprema za štampu : Danijela Spasojević, Sradnik u pripremi Kristina Kojić,
Tiraž: 300kom
NE VJERUJ MI DA JE KOBAJAGI
Kad zagrlim dva oblaka kišna
i zapjevam: o, oblaci dragi,
ne prosipaj priču kako ludim
i ne misli da je kobajagi.
Kada nosim đavola u vreći
i šapćem mu: moj đavole dragi,
ne pomisli da pomalo hlapim,
da đavola volim kobajagi.
Ako djedu, kad za babu pita,
kažem: spava tu na kućnoj vagi,
pa djed hita babu da probudi,
ne pomisli: to je kobajagi.
Kad me pitaš kako sam ti došla,
pa ti kažem: na ‘voj svojoj ragi,
ne zagledaj konju u kopita
i ne kaži: ti to kobajagi.
Kad napišem kako je hanuma
žute štikle poklonila agi,
ne krsti se: sačuvaj me, Bože,
ovo mora da je kobajagi.
A kad kažu kako vole pjesmu
k’o zrak sunca, kao kamen dragi,
ne čudi se, čarobna je pjesma,
tu sve živi, nije kobajagi!
SVE SE KREĆE
Sa visina pada mrak.
San se spušta na oblak.
Plovi ljubav srcu mekom.
Ide čovjek za čovjekom.
Na krilima vjetra blaga
leti nekom pjesma draga.
U budućnost nada krene.
A u prošlost uspomene.
Hladna rosa traži cvijeće.
Sve se kreće. Sve se kreće.
STARA I NOVA ŠKOLA
Sazidali ljudi od zanata
zid savremen koji dijeli vrijeme,
s one strane baba, djed i tata,
a sa ove svi što novom streme.
Moju babu učili u školi
samo slova jer pisati treba,
učili je da se Bogu moli
i da skromno hodi ispod neba.
Sve ostalo u školi života
savladala u sopstvenom znoju,
pratili je i sjaj i golgoda
i lekciju izučila svoju.
Ovi danas, s ove strane zida,
sve na dugme žele da nauče,
ohole se u školi nevida,
nit se znoje, nit se za šta muče.
A budućnost važan megdan sprema!
Stoji baba, merači pobjedu!
Ide unuk, snebiva se, drijema:
„Ne napadaj, praštaj ludom čedu!“
DECEMBAR
Decembar otkao tepihe bijele,
pod korake ih pruža dječije,
a obraze im, ruže rumene,
štipaju nevidljive ruke nečije.
Decembar kape bijele sašio,
nakrivile ih krošnje ledene,
a ljut sjeverac poljupce britke
spušta na dječije usne medene.
Decembar bijelo kolo poveo,
u kolu jele kose rasplele,
pa ruke nježne djeci pružile
i u snježnu ih bajku povele.
NE VERUJM.O. DA JE KOBAJAGI
Uz dobar naslov „Ne vjeruj mi da je kobajagi“ – fino se prislanjaju inicijali autora ovog predgovora:ne verujM.O. da je kobajagi. Ako pridodam da sam rođen 1. aprila – eto dodatne komplikacije, no sve se svodi na vedriju komunikaciju s čitaocima. Hajde, pa recimo „svih uzrasta“, jer autorka, prvi je utisak, ne traži u čitaocima kmezavce koje će potkupiti jeftinim džidžama, šarenlažama, smicalicama… Mračnih, bolnih slika i sličica, takođe smo pošteđeni, znajuć da je svet, planetarno, prepun mučnih nesporazuma i krvoprolića.
Milena je samouvrena na svom terenu. Ne pokušava da nas „šarmira“ tinejdžerskom hajdučijom i nepredvidljivim scenama. Strah nas i školskog globusa: hoće li se uporednici i podnevci nagužvati u eksplozivno klupko…Isuviše je planetarnog haosa; dobro je da decu, svoje nevine čitaoce, ne zasipamo mračnim slovom…Detinjstvo je onakvo kakvo jeste, a na deci je da ga igrarijama i naivnom filozofičnošću očuvaju – „razvlačeć“ na duže staze.
Već ovde, mada u uvodnom, predgovornom slovcu, ne mogah a da ne priložim pesmu u celosti, kao uverljivu ilustraciju – kako to Milena čini.
KAKO RASTE DIJETE
Decembar, snjegovi bijeli,mećave, studeni prijete,
jednoj je duši toplo, na svijet je stiglo dijete.
Mrazevi zemlju mrve, mrtve trave i cvijeće,
u jednoj duši radost – buja toplo proljeće.
Prolaze jeseni, zime,dolaze s juga laste,
krune se zlatne pšenice,a majci dijete raste.
Plovi rijeka života, na njoj sigurna luka,
na drugom putu biće – blaga majčina ruka.
Međ decom, u igrama njihovim, svakodnevnim druženjima, zajedničkim putovanjima do udaljenije škole, na rođendanskim slavljima… smeh je zdrav i lekovit – upravo kao „blaga majčina ruka“. I u svim knjigama, namenjenim naraštajima koji pristižu, smeh je neophodan i dragocen, koliko i ptici cvrkutanje.
U mnogim pesmama – neočekivane dosetke. Do „Svojeglave pahuljice“, recimo, koja je na Zemlju krenula sama: „Nit je tata ispratio, nit je poljubila mama…“
U pesmi „Neće mrav iz mravinjaka“ lepa mravlja odanost mravinjaku – jedinoj pouzdanoj otadžbini….
Staviše mravisina u kriloi sve ostade kako je bilo.
Mravinjak, to je dvorac od zlata, mravi su gazde svoga zanata!
Mošo ODALOVIĆ
