RECENZIJA
Recenzija rukopisa „Šarena ptica” autora Vinke Borovine
Višegodišnje oklijevanje, sustezanje, bojažljivost i odgađanje napokon su prevaziđeni i pred čitaocima se pojavljuje prva knjiga poezije Vinke Borovine, rođene Trifković. Poznavaoci njenog stvaralaštva davno su očekivali njen prvijenac s obzirom na to da ona stihove piše još od gimnazijskih dana.
Sa manjim prekidima i promjenjivim intenzitetom, pjesnikinja je ispisivala stranice prenoseći na papir svoja osjećanja, slutnje, očekivanja, ali i predskazanja, snove, kao i viđenja određenih doživljaja, događaja, stanja i pojava.
Povremeno je na nekim manifestacijama govorila svoje stihove, ali ih je godinama skrivala i nije objavljivala. Nakon višegodišnje neodlučnosti, dvoumljenja i odustajanja, što je odraz nenametljivosti i skromnosti, konačno se odvažila, te odlučna i motivisana podrškom onih koji su imali priliku da pročitaju neku njenu pjesmu, pristupila je izboru pjesama za svoju prvu knjigu.
Iz riznice stihova ispisanih u nekoliko rokovnika tokom dužeg niza godina, odabrala je manji dio tematskih pjesama posvećenih zavičaju, mladosti i ljepoti prirode rodne Nišićke visoravni, koja ju je napajala energijom i nadahnjivala pjesničku maštu, imaginaciju, osjećanja i doživljaje. Napokon, ta predivna, neopisivo lijepa, ali i surova, neosvojiva, epska visoravan, koja je ranije opjevana u izvornim narodnim i manje poznatim epskim pjesmama, sada je opjevana i u svojoj lirskoj ljepoti, ali i ljubavi, viteštvu, junaštvu i nesreći koja ju je zadesila. Tom dragulju prirode divili su se svi koji su imali priliku da posjete raštrkana planinska sela na toj visoravni, ali i prolaznici su zaustavljali vozila i izlazili da vide i uživaju u raskošnosti izgleda, bujnosti pejzaža, širini krajolika u svim godišnjim dobima.
Rođena u toj ljepoti, kao pjesnikinja Vinka Borovina je najbolje mogla i uspjela je da je opiše i dočara. Ona ne krije svoju opčinjenost i sentimentalnu vezanost za rodni kraj izražavajući zanos i oduševljenje koje budi i izaziva ljepota prostranstva i pejzaža ove očaravajuće visoravni.
Odrastajući i srastajući se sa tom očaranošću opjevala je proljeće, kada cvijeće i behar bude oduševljenje, i ljeto, kada zelenilo livada i šuma na visoravni umiruju, kada pasu bijela stada i miris svježeg sijena omamljuje kao opijum, i jesenje šarene boje i plodove sa prekrasnim koloritom trava i drveća, ali i ciču zimu, kada bjelina i hladnoća stvaraju idilične motive.
Živeći u takvom prirodnom ambijentu zaljubila se u njegovu ljepotu. Opisivala ga je, dijelila njegovu sudbinu, veselila se cvrkutu ptica, radovala svatovskoj i pjesmi kosaca, cvjetanju polja, žuboru potočića, ali i fijukanju sjeverca sa Bijambarske pećine i munjama sa Čemerske planine ili Zvijezde, i drugim sitnim radostima. Međutim, to prekidaju ratne strahote kada je na visoravni tle podrhtavalo, šume ječale, sela se tresla, a okolne planine se prolamale od odjeka detonacija mina i granata iz raznih oruđa i oružja.
OD DJETINjSTVA OPČINjENA I ZALjUBLjENA U ZAVIČAJNU LjEPOTU
Još u mladosti, kao mali, živahni, bistri i čisti gorski potočić potekla je poezija iz Vinkinog pera. Kao potok niz planinske padine i litice, zažuborili su stihovi iz pera, tada gimnazijalke, Vinke Trifković. Potekli su iz nadahnute duše inspirisane i opčinjene neodoljivom ljepotom zavičaja i bujali su godinama, ali nisu preplavili polja, jer je taj žubor gasila skromnost autorke, koja je svoje nadahnuće, stvaralačku energiju i talenat pretapala u stihove i čuvala kao ruho djevojačko. Taj žubor dobio je izuzetno poetičan i mio zvuk, rimu i melodičnost.
Svaki potočić svojim tokom raste, buja, nadolazi, jača i postaje snažniji, brži i življi. Potok koji čini Vinkina poezija je grgoljio, narastao, hučao, ali se, ipak, dugo zadržao u koritu i, evo, konačno ga je napustio i kao poplava pojavljuje se u prvoj njenoj knjizi pjesama, naslovljenoj „Šarena ptica”, što može imati višestruku simboliku. Iz tog potočića vremenom su se iznjedrili poetski biseri koji sijaju jezičkom čistotom i stilskom jedinstvenošću, poetskom dirljivošću i emotivnom tematikom. Kao što od potočića nastaje potok pa rječica, i žubor prerasta u snažni huk planinske rijeke, koja se sliva u ravnicu i preplavljuje polja, tako su i Vinkini stihovi i pjesme konačno izrasli u knjigu u kojoj je opjevan zavičaj, priroda, život i sudbina autorke i stanovništva njene visoravni.
Kao što je Desanka Maksimović opjevala svoju Rađevinu, Dobrica Erić Šumadiju, Rajko Petrov Nogo svoje Zagorje i širi zavičaj te Đorđo Sladoje hercegovačke „ljute krše”, tako je i Borovina nadahnuće za svoje stvaralaštvo crpila iz ljepote i sudbine Nišićke visoravni, kao svjedok njenog razvoja i stradanja. Bila je tu kada su mladost, pjesma i izgradnja modernizovali ovaj kraj, ali je u svojim stihovima nagovijestila, predosjetila ili naslutila zlu sudbinu i odlazak njenih sunarodnika sa tog prostora.
Neki stihovi asociraju na Šantićeve, neki na Kulenovićeve i još nekih znamenitih pjesnika, ali su ipak svi njeni, originalni i jedinstveni i pokazuju koliko pjesnikinja žali za uništenim zavičajem, ne zaboravlja, vraća se rodnoj visoravni u mislima, u snovima, a onda opisuje tugu koju doživljava dolazeći nakon više godina na razorenu visoravan, u opljačkano selo, devastiranu kuću i gledajući svoje staze na kojima su tuđe stope. Ona i za otuđene prozore sa svoje kuće kaže da su joj dragi jer su njeni.
Čini se da je u ovoj knjizi opjevala svaki cvijet, svaku travku, svako drvo, pticu, stazu, munju, sokak, njivu, voćku, livadu, ali i na svoj pjesnički način opisala događaje, sudbinu i privrženost ljudi svom ognjištu, običajima, navikama i svojim korijenima, a odvajanje od njih teško doživljava i ne može da prihvati.
Ona i u izbjeglištvu mašta i piše o zavičaju. Nostalgija i čežnja je ne popuštaju i doživljava da povremeno „svrati” u poharani i opustošeni rodni kraj, koji na poseban i izuzetno dirljiv pjesnički način doživljava i dočarava.
PREDOSJETILA SRPSKI EGZODUS
Da li je neka intuicija ili djevojački osjećaj potrebe za promjenom statusa i mjesta življenja, ona pjeva o odlasku sa visoravni nekoliko godina prije egzodusa srpskog stanovništva sa tog područja. Ali, u ratu pjeva o povratku kao i u prvim poratnim godinama kada je bilo neizvjesno da li će to ikada biti izvodljivo. Ona se vraća na ognjište da prisluži svijeću umrlim precima nalazeći motive za pisanje, diveći se ljepoti svoje visoravni i u njenoj opustošenosti, koja govori o nesrećnom vremenu i za one koji su to učinili.
Borovina je očarana ljepotom zavičaja i kao pjesnik osjeća i doživljava sve njegove promjene, bitisanje i stradanje. Na svoj način doživljava egzodus sarajevskih Srba i napuštanje, u ratu odbranjenih, ognjišta nakon ratnih strahota i žestokih borbi, u kojima se „junačka krvca lila i vita rebra lomila” te životi davali za svaku njegovu stopu, svaku njivu, voćku, bor, jelu, kuću i livadu.
Ona predosjeća nesreću i žali za zavičajem najavljujući njegovu tužnu sudbinu. To čini i nakon završetka rata kada je visoravan ostajala nenaseljena i kada je opustošena i sablasno ruinirana opet prkosila svojom prirodnom ljepotom. Nostalgija za zavičajem prisutna je i u pjesmama nastalim i u ratnim, ali i poratnim godinama kada se pojavljuje prkos i želja da dođe u zavičaj i da pokaže da su i prozori kojih nema njeni.
Pjesnik Đorđo Sladoje je prije 45 godina u svojoj prvoj knjizi „Dnevnik nesanice” objavio pjesmu „Pokuda zavičaju” kome upućuje vapaj stihovima „…došlo je vrijeme da ti kreneš za mnom” jer ostaje pust „i usljed svoje istinske ljepote”, a Borovina se, takođe, ne odriče zavičaja i pjeva: „Moja visoravan i ja smo jedno, ja sam u njoj, ona je u meni…”, što na različite načine ponavlja i ističe u cijelom ciklusu posvećenom Nišićima. Ona ukazuje da je zav
ičaj samo jedan i da uvijek ostaje u našim dušama i sjećanjima odakle ga niko ne može oteti.
Iako je knjiga podijeljena u dva poglavlja, ona ipak, čine jednu tematsku cjelinu jer i poglavlje „I druge pjesme” govori o sudbini zavičaja kroz ljubavne i rodoljubive stihove, pa se i pjesma „Kroz Vojvodinu” vezuje metaforično za planinu iznad njene visoravni. Ovo poglavlje pokazuje da je poezija ove pjesnikinje tematski bogata, raznolika, duhovno uzvišena, sadržajna, zrela i sočna.
Rukopis „Šarena ptica” Vinke Borovine sadrži veoma melodične, jezički iskristalisane pjesme izuzetne umjetničke vrijednosti, neobično uspješno rimovane, sa jedinstvenim epitetima, poređenjima i metaforama te istančanom deskripcijom.
Radi se o vrijednoj knjizi poezije koja će biti poetsko osvježenje u našim bibliotekama. Djelo se sigurno svojim umjetničkim i jezičkim dostignućem visoko izdiže iznad prosječnosti velikog broja knjiga poezije objavljenih u posljednjih dvadesetak godina na srpskom govornom području.
Stoga rukopis srdačno preporučujem za objavljivanje, a posebno ljubiteljima melodične, lijepe, lirske, rimovane poezije za čitanje i uživanje u ljepoti opisanih pejzaža, doživljaja i nestvarnih okolnosti. Jer, knjiga poezije Vinke Borovine biće osvježenje i svojim naizgled jednostavnim i shvatljivim izrazom i tematikom sigurno zaslužuje značajno mjesto u srpskom poetskom prostoru!
Srebrenica, marta 2022. godine
Miro Pejić
