Jovanka Stojčinović Nikolić
OGLAS
Tražim nužni smještaj
Da sklonim riječi na sigurno
Da vratim pod krov otkucane pjesme
Da imam nepoznatog susjeda
I svoju klupicu u parku
Pjesme da joj rađam
Kupujem omanju rijeku zgodnu za useljenje
Gdje u svakoj vodenici Svoj žrvanj mogu sresti
Potražujem izgubljenu ljubav
Zlato Prstenje Razglednice
I sve što je ostalo iza uspomena
Traži se ugao između vučijačkih
I ozrenskih nemira
Tu su stali moji koraci
Otkucaji sata Nadošle vode Razbuktale vatre
Obećanja govora i Smrti mjesečine
Stihovi prosuti na književnim večerima
Tu plaču moje godine i rastu sjenke
Razmjenjujem glavu ispod podignute sjekire
Za sjaj njene oštrice
Mijenjam smjer kazaljki na satu
One pojačavaju trku iznad istorije
Tako danima
Tražim Kupujem Mijenjam Potražujem
Razmjenjujem Razgrljavam Razdanjujem
Onda sjednem s licem u šakama
Malo se odmorim Razmjerim riječi
I nanovo raspišem Oglas
MJERA RIJEČI
Otkazala sam odlazak u biblioteku
Pijačni je dan
Danas ću lijepo da trgujem i kupujem
Ne sporim slast pogodbe
Ovdje se nebrojeno puta može izgovoriti
Riječ
Mjera riječi je tek na kraju
Svako ima svoju tezgu od snova
Trguje se Kupuje se…
Dugme sa starih pantalona
Jastuk ispod glave za velike i pare male
Zmijski svlak Jelenov rog
Džepni sat i rupa na džepu
Telefonski broj Prašina ispod metle
Skupe i jeftine cigarete
Stari kišobrani Noževi iz grudnog koša
Trun u oku Sjenka ispred nogu
Kupuje se svjetlost ispod svjetionika
Brdo u carevini Konji i konjanici
Put ispod koraka
Stražari na straži
Magle iz hiljadu devetsto devedeset druge
I treće
Kupuje se sve i svašta
Samo život nema cijenu
PREOBRAŽAJ
Svako jutro prije odlaska na posao
U spavaćoj sobi za stolićem sa dvije ladice
I ogledalom
Utrljavam kremu na lice
I razmišljam šta se još može spasiti iz mladosti
Zid iza mojih leđa razdvaja me od Svitanja
I ništa mi važnije ne preostaje
Nego da širom otvorim prozor
I udahnem Svjetlost
Kao vrelu jutarnju kafu
Osjećam kako se tu više ništa ne može da dogodi
Osim Riječi koje je vrijeme u časovnik zapisalo
I šestu deceniju svoju tajnu misao otkucava
Trnci koji se iz peta penju u glavu
Opominju me da krenem
Usput do posla Svjetlost me
U sebe Preobrati
OZBILjNE STVARI
Ispijajući crnu kafu iz bijelih porcelanskih šolja
Razgovaramo o ozbiljnim stvarima
Otkrivajući jedna drugoj Ono što do sada nismo
Pokazuje mi izbodene prste iglom
Na staroj singerici
Koju mora što prije da popravi
Kako bi ukrpila sva godišnja doba na kecelji
I sve tajne Spolja i Iznutra da ušije
Hiljade oproštajnih pisama I važnih razgovora
Ulica bez žive duše na njima
I ćoškova gdje ruka ne doseže
Zagledajući u svoje modre igličaste rupice
Na jagodicama prstiju tiho prozbori
Teško mi je kad vidim da se svijet raspada
A do sada smo od ovoga živjeli
PODIZANjE ZIDA
Pretražujem mali prostor
Četri sa četri
Zidan prije pola vijeka
Ojačan razrastanjem paučine
U čijoj se dubini
Sakrila pluća ove prostorije
Sve više liči na omanji stan
Smješten duž potkožnih mojih ulica
Svake noći sanja kako se nadziđuje
Zid koji nadzida samog sebe
Uzida i mene
U prvu ciglu do temelja
Tako i ja podižem zid u sebi
I iza toga
DIZANjE KAMENA
Posvunoć Kamen uzbrdo
Ne znam kako uvijek isti kamen
Isto brdo
Nad onim Pod brdom
Posvunoć Kamen prelazi u srce
Da ga ne izdubim
Da ga ne potrošim u nevažne stvari
Da ne pomislim da je bivši
A bez njega srce mi pusto
Jer nema ko da pritišće disanje
Posvunoć Kamen Uzbrdo U srce
U moje porijeklo
KROZ KOPRIVU
Za jednu mjesečinu prepužem
Svu ljutiku ispod naše košare
Sred sebe sretnem moćnu koprivu
Zajapureno korača onoj izvana
Što me žestoko nažari
A svi mi putevi baš tamo zasijecaju
Kroz koprivu Niz pomrčinu
Koja me sa svjetlošću spaja
Što više tabane udaljavam
Sve više me bole nažarene riječi
Preko krvi moje zapaljene
Rođeni busen Mostari
Za njegov ular vjetar ću svezati
Neka uvijek neko oko moje glave
Zviždi
Evo nas nasamo…
Iz iste zemlje nikli…
Licem u Lice
Niko u nadi izdan
Samo nas kopriva može pronaći
Zrnom svog metka
Njime se naš odraz mjeri
Metak se srcu vraća
Pucanj je Odjek ravan otkucaju Srca
Podmeću nam Lovor
A Kopriva nas grca
U NARANDžI SUNCA
Majka mi pričala kako me pod
Trešnjom rađala
I kako sam s mukom napuštala njeno tijelo
Iz narandže sunca Usred ljeta
Dvadeset prvog juna
Iako je otac želio malog sina da ima
Umjesto glavom zemlju sam dotakla nogama
I zakopala sunce između nas dvije
Kao kamen temeljac dolazećim godinama
U pomoć su priskočile i tetka i baka
Ni prvoj ni posljednjoj meni
Da speru bol sa tijela
Ne znam kako i zašto
Ali po mjeri tog bola dodavala sam godine
Nisam računala
Da mjeru ostavljam potomcima
OKOPINA
Okopava moja majka zasad u bašti
Mrkvu Pasulj Krompir Grašak Celer
Pčelinji zuj Vode ponornice
Okopava svoju ljubav Cijelu njivu
I pod njom svjetlost
Koja se opire nadolazećoj tamnini iz dubina
Brazda stijesnila motiku
Sijevaju svjetlice ispod ruku
U svakom zamahu vode se bitke
Sa oblacima
Sve dok je svjetlost živa
Noćas je vjetar majci u Okopinu
Spustio planinu
Da niko nije uspio izmjeriti
Dubinu groba
Pod njenim leđima
ISPRAĆAJ OCA
Tog jula dvadeset devetog
Devedeset i osme
Svi vratovi suncokreta
Okretali su glave
U naša lica od voska
Rodbina Prijatelji i Poznanici
Pristizali su iz ispucalih staza
Svako u svoje nevolje
Na najviše brdo u Stojčinovićima
Prije nego li se odroni iz krila moje majke
Cijeli jedan mali grad
Skuplja prah očeve svjetlosti
Pred čijim će hodom očevo tijelo u vječnost
Već vidim novu gomilu busenja
Kako pritišće mladu travu
Na račun duboko iskopane jame
Naspram sunca koje se objesilo o nebo
I visi… visi…
I žestoko pruža odgovor
Umnoženoj dubini tamnoće iz nje
Ooo…
Ovog će časa ispod svjetlosti
Odvesti očevo tijelo
Obučeno u odijelo za odlazak
S komadićima prepečenog sunca
Oca da grije
Kad noć se
U tijelu poravna
DJEVOJAČKA HALjINA
Ulazim u spavaću sobu
Zidovi se sakrili u dno
Svojih dodira
Moja djevojačka haljina
Potajno proviruje iz ormara
Pretvorena u čežnju
Ona više nikud ne putuje
Ponekad joj jedno rame siđe
S drvene vješalice
I meni se čini da više ne liči na moje
Osim topline koja me spaja
S neiskošenim dijelom vješalice
TRI MALE NjEŽNOSTI
(Dragani, Draganu, Danijeli)
Učila sam svoju djecu
Da kucaju na vrata sobe
U kojoj povremeno Spavam
Dišem i Pišem
U očekivanju mog glasa
Skupi se ćutanje pred vratima
Od tri male nježnosti
Svako od njih na jednoj nozi drži tijelo
I dvostruko oživljene uši posred brave
Naravno sve zavisi od toga
Koliko dugo kucaju i koliko dugo ih ne čujem
Dešavalo se da pred vratima
Zapale mir čekajući priliku
U kojoj imaju nešto važno da mi kažu
Tako jednom iznenada otvorih vrata
Obasja me rađanje svjetlosti u malim očima
Jer imaju nešto važno da mi kažu
Za moj trideset peti rođendan
PORODIČNA
(PRETPRAZNIČKO VEČE)
Otac je stavio na sto flašu rakije
Nažutjelu od dudovog bureta
Koje mu je odlazeći ostavio njegov otac
A moj djed Teodor
Majka je pripremila šoljice za kafu
Na tacni dobijenoj od tetke iz Novog Sada
Koja blista kao pozorišna scena pred premijeru
Izgledalo je da spajaju dva radosna dana
Poput Andrića
Onda su za trenutak otac i majka nestali
Zatvorivši za sobom vrata susjedne sobe
Otac se pojavio preobučen u novo odijelo
Namirisan kolonjskom vodom
Vežući usku kravatu oko vrata
I prslukom sa svilom na leđima
Koji je tek malo prelazio preko pantalona
S kockicama Tamne I svijetle braon boje
Potom bi majka s osmijehom na licu
Izišla iz sobe glačajući sitne nabore
Na suknji kupljenoj za posebnu priliku
Sa zida koji dijeli kuhinju od spavaće sobe
Sat je otkucavao podne pružajući zvukom otpor
Krupnim kapima kiše
Koje su pod prismotrom vjetra mijenjale ritam
Pa se činilo kao da su katkad usitnjeno i zgusnuto
Zabadale poput borovih iglica tragove na prozorima
O Domaćineeeee… Na trenutak otac oslušnu
Onda napuni čašicu rakijom Izađe na verandu
A za njim i majka
Mi smo iza njihovih leđa provirivali
Prebirući Svjetlećim očima dragocjenosti
Gledajući u mrežasti ceger kumova
Sa dobro upakopvanim kruškama zimnicama
Stišala sam radio u sobi
I podigla sunce ispod jezika
Kojim i danas grijem sjećanja iz mladosti
VEČERNjA PJESMA
Pomalo se smrkavalo
I sva se Svjetlost u noć povlačila
Da mrak svoje zvijezde pronađe
Otac će majci
Hajdemo jednu partiju…
Prosuše se Crne Domine po stolu
Miješa majka svoje razgovore
Uvlačeći one skraja u sredinu
One iz sredine na drugi kraj
Pa opet Ponovo i Ponovo…
Iznutra Obazrivo ruka krene pa zastane
Kao da ih ućutkuje ili preusmjerava
(Gledajući Oca pravo u oči)
On pogled spušta nadolje kao na Veliku tajnu
Prateći svoju zabilježenu (dominu) u očima
Važnu kao Država sa šesticama u oba polja
Napokon u rukama je oružje od pet domina
Crne im se leđa među iskrivljenim oblicima
Roditeljskih prstiju
Ko izlazi
Majka će
Onaj ko ima duplu šesticu
Šta ako niko nema Opet će majka
Otac podiže obrvu i ruku
Zaustavi disanje da mu pokret ne ospori
Stavi Dvanaest crnih tačkica na sto kao Stožer
Po šest na obje strane
Majka ćuti… Gleda u svoje ruke kao u
Pomirljivu prazninu
Opet si se o moju dušu ogriješio
(Ili me to život iskušava)
Autor Jovanka Stojčinović Nikolić
