Da sam mogao dati ime ovom djelu, ja bih ga nazvao Život čovjeka na Balkanu kao što je to već uradio Stanislav Krakov. Takva vrsta života je poznata i razumljiva, ali i neshvatljivom Božijom premudrošću dodijeljena samo nama. U toj Promisli život čovjeka na Balkanu je stradalnički život. Eho vremena o kome autor piše mi i danas osjetimo jer i danas postoje ta tamna i turobna brda koja su kao u muci porodila ta obremenjena sela u kojima kao po kazni žive ljudi koji su potpuno srasli sa mukom u kojoj žive. To su mikrosvjetovi ograđeni, shvatljivi i podnošljivi samo za njihove stanovnike i još onomad ih je Andrić lijepo opisao kao Prokletu avliju. U djelu se na sasvim jasan način ocrtava nekoliko klasičnih motiva srpskog čovjeka.
Motiv međe je kompleksan i višeslojan, vrlo simboličan motiv prikazan kroz duhovnu dimenziju. Taj romantični i tragični prikaz srpskog seljaka u jednom vremenu, tog grubog čovjeka koji svaki dan svog života provodi u borbi za novi dan i koji se ne boji, teškog rada, čvrstih odluka, bora, ožiljaka, nemanja, sirotinje i iskušenja je potpun i istinit. U tadašnjoj silnoj i iz današnje perspektive trivijalnoj muci čovjeka nalazi se međa kao centar svijeta. U svoj težini tadašnjice koja ne štedi nikoga od njih i sve ih podjednako zatire ljudi se spore oko međe, oko reda krompira, oko naviljka sijena, oko te mistično proglašene svete i nepovredive granice koja suštinski neće promijeniti ničiji život – niti će obogatiti onoga ko je dobije, niti će osiromašiti onoga ko je izgubi. Odbrana stvarne ili metaforičke međe po svaku cijenu je taj najdublji i potpuno neshvatljivi, ali često izgovarani i primjenjivani srpski princip. Lako je razumjeti da će neko žrtvovati među radi porodice, ali porodicu radi međe bio on Đoko ili Stevan, to ne može da shvati niko pa ni sam Đoko. Tako mi Srbi sa pokvarenim kantarom i kao vječito loši trgovci vlastitom sudbinom čak i kada možemo potpuno samostalno da odlučujemo o njoj, postajemo generali tek poslije bitke, kao što je i Đoko shvatio da je njegova pobjeda Pirova pobjeda, ali i da je Stevanov gubitak (barem ovozemaljski) običan kukavičluk. Niko ništa nije dobio i svi su sve izgubili, selo je mrtvo, Zemlja se okrenula i bez njih kao i sa njima. Kroz odraz tog mikrosvijeta loših odluka oličenih u mnoštvu likova potpuno se može razumjeti naš kriv odnos prema istoriji, prema današnjici, ali i samom Tvorcu koga čak imamo, u jednom bljesku, oličenog u liku Živana. Odnos prema Bogu je sljedeći motiv.
Borba između seljaka i neba je vječna i nikada ne prestaje. Ova rečenica me zadivila i njenoj tačnosti sam svjedočio nebrojeno puta. Ako se izmaknemo iz fizičkog pogleda i uđemo u metafički, ona za srpskog seljaka/čovjeka postaje još tačnija. Ako uz nju navedemo još jedan pažnje vrijedan citat, postaće mnogo jasnije: Njive i šume su ogromne i vape za radnom snagom i zato je rađanje neophodno, te život mora nadvladati smrt. Odnos srpskog bića koje je kršteno i ohristovljeno prema životu se potpuno podudara sa ishodom borbe za među. Srbin se sa nebom, nažalost, bori. Naš imperativ pobjede života nad smrću je nadahnut željom da se stigne obraditi više, ograditi više, pokositi više, ali ne i da se umnože talanti u koje se ne ubraja ta međa. Što pripada zemlji, ostaće na zemlji kao što je ostala i takiša oko koje se po svaku cijenu zatrše dvije kuće i svo selo, a unuci i život vječni ostadoše vječita žal za obje kuće i za svo selo. Sve to prati naš banalan odnos prema Bogu kome se obraćamo samo kada nama treba i doživljaj Boga takođe trivijalne prirode, što je u djelu prikazano vrlo suptilno i vješto.
I u konačnici majka! Ta ikona Božija i sami odraz Boga živoga, ta mučenica koja ćutke i objeručke prihvata svako svoje stradanje i vječito bdi nad svojom porodicom. Ona je sušta ljepota koja ističe iz Tvorca i nije estetska, ona je ljepota koja će spasiti svijet. Majka je baš taj ohristovljeni heroj iskazan u jedinoj mjeri za ljubav, a to je žrtva. Ta i takva srpska majka koja je prikazana u Međi i mnogim drugim velikim djelima naše književnosti će vaskrsnuti novi i pravilniji život srpskog čovjeka. Njeno rođenje, njen život i njena smrt, kao i život svake žene u djelu su tihi i neprimjetni.
Na poslijetku manje bitno i u djelu pomenuto u svega nekoliko rečenica vrlo lijepo i nenapadno je nadvijanje najsmrtonosnije sjenke nad srpski narod, tiho i neprimjetno kao kada se kišan oblak sporo i tiho navlači nad grad – dolazak jugoslovenstva. Dok smo se mi raspravljali oko međe i bavili nevažnim stvarima po svaku cijenu nismo primjetili da učitelji i ne vole baš ako često posjećujemo crkvu.
Marko Srdanović
