PRODUHOVLjENA POETSKA SNAGA
NAD KNjIGOM RUKOPISA Odsev neizrečja VERE CVETANOVIĆ
(RECENZIJA)
Čitajući pjesnički rukopis „Odsev neizrečja“ Vere Cvetanović, na samom početku nije teško zaključiti da se radi o velikoj posvećenosti božanskoj i duhovnoj percepciji i saznanju da je životnu suštunu, upravo posvetila njegovim izazovima ne prepuštajući slučaju, nego sa velikom ljubavlju svoje znanje, književno i iskustveno, prenosi na mlade generacije, radeći u školi kao profesor srpskog jezika i književnosti. Pored zavidnog mjesta koje zauzima kao nastavnik i vaspitač, Cvetanovićeva se bavi novinarstvom, te kulturnom i javnom djelatnošću, priređujući velike projekte iz te oblasti, bivajući reprezentom spoja prošlog i sadašnjeg vremena.
Do sada je objavila više od dvadeset pet knjiga raznih žanrova. Za rukopis „Odsev neizrečja“ dobila je prvu nagradu na konkursu izdavačke kuće As-Oglas iz Zvornika, koja podrazumijeva i objavljivanje knjige.
Pažljivo iščitavajući rukopis, nije teško odrediti da u njemu preovlađuju osnovni tematski izazovi: duhovnost, ljubav, posvećenost riječi, prirodi i čovjeku, te zavičaju koji je mnogim pjesnicima okosnica stvaralaštva, Veri i molitva. Često naglašavajući da je pjesnik svjedok vremena, autorka nas pjesmama kroz njega i „provodi“, ne zaboravljajući da su mladi naraštaji prioritet i da im je potrebno pružiti nesebičnu ljubav i istinu, vraćajući se korijenima i tradiciji (običajima). Oslanjajući se na prošlost, nepogrešivo oblikuje dušu jezika i njegov značaj u sadašnjem vremenu, koje je u planetarnom posrnuću. Nastoji da riječju osvijetli univerzum, osmišljavajući ga kroz asocijacije crpljene iz prirode, emocija, doživljaja…
Knjiga „Odsev neizrečja“ sastavljena je iz četiri cjeline: „Bog iznad svega, a čovek pre svega“, „Strasti iluzije“, „Noć se u zoru utapa“ i „Putanjama podnebesja“.
Prvi ciklus otvara pjesma „Verujem u reč“ nagovještavajući motivsku opredijeljenost knjige. Riječ je Božja svjetlost i Njegovo djelo, graditeljica misli i mudrosti, mogućnost kazivanja i iskazivanja unutrašnje energije, koja ima snagu da bude prihvaćena od drugih. Cvetanovićeva u osluškivanju srca „podstiče riječ od Boga darovanu“, koja ima osobine svjetlosti, vjere, topline, prvosveštenstva, podvižništva, molitve, zavjeta, punoće, svrsishodnosti, okrilaćenosti… „Reč putokaz… / koja je deo moje senke / i u meni / i bez mene… jer šta je čovek ako nije reč, i šta je reč, ako nije delo“ („Verujem u reč“). Svaka strofa u pjesmi (ima ih pet), mogla bi da se osamostali i živi za sebe. Ova pjesma je u dubokoj korelaciji sa pjesmom „Reč spasenja“, jer je „vozdignuta“ na samom izvoru, jer ih riječi „čudotvore, osvešćuju i hodočaste“, vezano za čistotu tragova i zavjeta Svetog Save, te se njima otvara „svet ljubavi… U ime istine / U ime čoveka / U ime života“. Tako, kako već na početku naglasih, kroz ove dvije pjesme, posvećene božanskim riječima, prožimaju se motivi ljubavi, svjetlosti, praroditeljstva i jevanđelja.
„Ljubav na ljubav odgovara“, kaže pjesnikinja u pjesmi: „Sveto drvo“. Ljubav je posljedica ljubavi, iako uvijek nema pravila da je baš tako, ali zato su vjerovanja i pjesnikinjina želja da tako bude, jaka kao misao koja nikada ne prestaje. Jer to nije obična ljubav, nego jevanđeljska; cilj vjeru traži „u sve užurbanijem / i sve prolaznijem svetu…“ Nastojanje da vjeru prenese u opšti karakter tokova života, treba progutati pelin i ne odustajati od vjere da bi se tako stvarno i dogodilo. Vjerovati u sunce i njegov odbljesak, u slobodu, šumsku stazu, treperenje zvijezda, u oluju… kaže pjesnikinja i nastavlja da živi u neprestanoj nadi i produhovljenoj poetskoj snazi.
Jedna od značajnih motivskih preokupacija ove knjige pjesama je Porodica i neprestani dijalog sa njom, jer ona se asocijativno vezuje za opstanak svijeta i emocija u njemu, koje su u ovom vremenu sve oskudnije. Porodica mora biti mnogočlana (a sve više nije), kako bi „grleni smeh“ iskakao „kroz najlepši prozor na kući“. Pitamo se zbog čega najlepši?! Zato što smijeh obezbjeđuje trajnu vezu sa životom, zvjezdolikost do univerzuma…. Zato i dominira želja da „grleni smeh“ nikad ne nestane. Bez njega je kuća usamljena, prazna, tužna, pusta… („Kuća na proplanku“). Tu su i pjesme posvećene ocu i majci „Neprebol u sonetu“ i „Toga dana“. Suočava se sa stvarnošću, jer ona je neizbježna, ne krijući bolne slike i osjećaje naseljene u tijelu, služeći se lirskim tonovima pri „stegnutom srcu“, grizući usnu „da ubije krik“, svjesna da su odlasci teški, ali isto tako i da emocija ne smije nadjačati svijest o smrti.
Pjesnikinja je sazdana od vjere, ljubavi, emocije, i na taj način sama sebi obezbjeđuje punoću života i čini ga ljepšim, zato nije slučajno što želi da bude „odašiljač“ u sve okrutniji svijet, da mu ponudi svoje asocijativno ogledalo duše: „Zastava ljubavi / Vijori na mojoj tvrđavi / U čijim je temeljima vera“ („Sila duše“). U pjesmama, kao i u pjesnikinjinom životu, nemoguće bi bilo zaobići prirodu kao značajnu „uporišnu“ tačku.. Njen glas je zabrinjavajući, jer njivu doživljava kao hraniteljicu, pa u pjesmi „Njiva hraniteljica“, spaja vremena koja su joj kao zavjet ostavili preci, vezujući ih sudbinom ovoga doba, suprotstavljajući dva stanja (pređašnje i sadašnje). Njivu karakterišu: veličina, izdašnost, rodnost i plodnost. Nasuprot tome, sadašnje vrijeme, prerasta u svoju suprotnost, jer se na njoj (njivi) „bokori trn“, u brazdi „zmija spava“; nema čak ni ptice, pa pjesnikinja sa zebnjom i strahom primjećuje da se nama „propast dešava“. Tog straha pokušava da se oslobodi tražeći putokaze u samospoznaji, jer oni su usmjerivači ljubavi, ako ih čovjek u vječitom traganju otkrije. A to se može postići samo dosežući svjetlost, koju vidi kao vitalistički čin, jer između svjetlosti i kamena, znak jednakosti je život.
Tako će u drugomciklusu: „Strasti iluzije“, sve više iskazivati svoju strepnju, strah i zapitanost… do kojih ne dolazi slučajno, nego bivajući sudionikom vremena u kome su sve više prisutne i neistražene životne plime i nesporazumi, kao da je vrijeme čekanja već odavno isteklo. U iščekivanju novog graditelja i Tvorca svijeta, novog Demijurga, sve više kao u gnosticizmu, ostavlja otvorenim pitanje : „Kako je jedan dobar Bog, mogao stvoriti jedan tako zao svijet“.Dok s druge strane čeka spasenje, dotle se nad njenom otadžbinom nadvija zla kob; vatreni jezici zlih sila, koji bombarduju i ruše, pa čovjek, kako kaže pjesnikinja, od svog postanka postaje meta.. Otuda su vidljivi „sunovrat dana“ i borba za očuvanje najvitalnijeg ljudskog prostora, a to su duša i tijelo jezika. Zarobljenost u neizvjesnost i beznađe se produbljuje, pucaju tanke niti iluzija, „sunčeve vrtove zaposjeda tama“ („Beznađe“). U odbrani svojih životnih iluzija, nisu zaboravljene ni „majčine priče o dobroti“, kako bi prikrila osjećaj straha i zebnje, jer „danas više ne poznaje juče“.
Zatim, s pravom u pjesmi „Preobraženje“ pita: „Je li vera dovoljna / Kad ljubavi nema / Ona jevanđeljska / Što od Hrista dođe / Hoće li ikada / Do preobraženja“? Sve dok vlada nespokojstvo, i misli su nesigurne i svoju težinu postižu samo u tišini. I pored svega izostaje „molitveni ton“ na račun pojačane vjere u suštinu umjetnosti, koja dolazi iz sunčeve jezgre: „I mene je ponelo malo te svetline / I sjaja iz srca“. Dakle, vjera u sebe nadjačava „pogubnost vijeka“ i unosi optimizam u lavirinte u kojima se našao čovjek kao društveno biće.
Pjesme u trećem ciklusu, „Noć se u zoru utapa“, pisane su sa dosta lirskim, smirenim i neskrivenim vezama sa prirodom i svijetom. Tu može u „magičnom danu“, i da se sanjari, ushiti, osmjehuje, osjeti mir i sklad u srcu, u drveću sunce zasvjetluca zlatom, mirišu vrijes i „ljuljka“… patinasti je zalazak sunca, hod je zvjezdani, rađa se svjetlost… Posebno izdvajamo nekoliko stihova potkrepljujući uzvišenu emociju ili povlašćeni pjesnikinjin položaj kada je riječ o prirodi: „Crne oči kosova / Blistaju iz čestara… Sedim sred pucketave / Smaragdne trave“ („Sanjarenje“); Damaraju boje drveća i trave / Obličja puteva /, doline, brežuljaka / I tanke linije reke tamno plave“ („Predvečerje“). „Voda trne / kao srsi tanani“ („Prefinjena jednostavnost“), pa je i „vetar pun boja / Sunca / Neba… Pjesnikinja želi da se stopi s prirodom, i osim u svojoj duši, u njoj ostane neprimijećena, a da pri tom osvijetli sve njene sfere, unoseći svoju, lirsku energiju, čak i onda kada je tmuran dan: „Ćutanje u nemoć / Nada / Pokrije oči“. Poniranjem u bjelinu, prosjaje i običnosti, kao na primjer: bagremovi grozdovi. Lirski prosjaj je lijepo oslikan u pjesmi „Vatromet boja“: „Duboka / Sočna boja / Jesenjeg cveća / Puca u vis“. Posebno je sjajan posljednji stih , poenta prethodnih… Karakteristika ovog ciklusa su prirodne zakonitosti i njena zagonetna ljepota, koja je u autorki podstakla sjedinjenost i bliskost sa njom (prirodom) i ovladala lirskim pjesničkim postupcima, nasuprot tvrdnji da dobre pjesme nastaju najčešće iz bola… Ovdje je vidljiv magijski odnos stvarnog, zamišljenog i doživljenog.
Jezičko bogatstvo poezije u knjizi, vrhuni samu poeziju, jer se susrećemo sa neobičnim leksemima, kao što su: zaklizi, nepoklek, onebljeno, činodejstvovanja, brzozornom, slik, rumenposteljica, ostoruči…
U posljednjem ciklusu „Putanjama podnebesja“, mogli bismo izdvojiti nekoliko veoma lijepih slika, koje su nastavak prethodnog ciklusa, i nastojanje autorke da se oslobodi osjećaja vremena u kome se nalazi vraćajući se uspomenama i sjećanjima, jer požar tijela izazvan čistom ljubavlju, zlati i „srmi“ bjelinu: „Beličastim nitima / o moja Luno / Čista i bela svetlost svuda me traži“ („Bela iskra života“). Ta bjelina sa iskrom u sebi je zapravo ljubav; ljubav koja nastaje u vremenu „podnebesja“. Ljubav je i ono što se ne izgovori, ali se rađa neprestano kroz pjesmu, dočarana posebnom svjetlošću i iskričavošću iz pjesme u kojoj najčešće susrećemo riječii izraze: svetlo, zaiskrilo, radost, „zeleni vir do oka moga“, bujnost, tiho zrenje, rapsodija, smaragdni sjaj, vodopad, vernost, sunčan dan, postelja bela i meka…
Na sav put od ljubavi svoju svjetlost „baca“ sloboda, taj nezadrživi tok ka sreći. Sam naslov pjesme „Hajde“, nagovještava hod ka pobjedi, zajedništvu i sreći „što nismo sami“, jer ljubav je stvorena da se dijeli: „Hajde pronađimo pute / Prvom prečicom u san / U nedogled pobegnimo… U jednostavnost i slobodu… Uđimo u šume / Pomilujmo trave“… U strukturi pjesme „Ljubav“ osnovni pokretač poetskog izraza, kao što i sam naslov kaže, je ljubav, ali ne u smislu vladara nad nekim, nego je proizvod obostranosti koje je došlo iznutra, iz duše i svojom velikodušnošću ovjenčalo dvoje. U potpuno su patrneri izjednačeni, obogaćeni nevidljivim svijetom koji im je približio „i božje i božansko / I hram i sakrarijum / I jabučice u grlu skupljene / I lupanje srca / Što se do mozga penje“ („Ljubav“).
Knjiga se završava pjesmom „Tebi“, sa neskrivenom srećnom sudbinom, što je spojila dva anđeoska srca, obezbjeđujući senzibilnu punoću. Fenomen vremena, samo je uticao na iskustvenu i intuitivnu spoznajnost i razmicanje granica, ostajući pritom u svijetu realnosti.
Ljubav, emocija, priroda, rodoljublje, osvjetljenje slobode i svijeta… glavni su pokretači svaralačkog, pjesničkog čina Vere Cvetanović, te s radošću preporučujem čitalačkoj publici da zaroni u pjesničko (o)bilje knjige „Odsev neizrečja“.
Jovanka Stojčinović Nikolić
