Aleksandar M. Arsenijević
OGNjENI BOŽURI
Pesnički rukopis Ognjeni božuri Aleksandra M. Arsenijevića, prvonagrađen na „Osmim Drinskim književnim susretima“, izdvojio se svojim konceptom, svježinom, te neobičnim i originalnim poetskim opservacijama na patriotske i duhovne teme.
Zbirka „Ognjeni božuri“, čas u slobodnom, čas u vezanom stihu, a čas u duhu narodne deseteračke epske poezije, predstavlja mozaik srpskog stradanja, koji počinje pričešćem u crkvi Samodreži, a završava posljednjim srpskim nesrećama, iza kojih ostaje nada da još uvijek sve nije izgubljeno (Dok se ne izgubimo – nije sve izgubljeno! Dok nam ga grabe mrziteljski – još uvek naše je).
Živopisnim jezikom, manje poznatim, a u nekim slučajevima i originalnim kovanicama, jezikom u skladu sa vremenom, ličnošću ili događajem o kome se pjeva (Seješ ne zrnad no iskre što začinju čudo, što rastu u vojsku, koja se množi iz ništenja), autor nam dočarava ono vrijeme i one dileme koje su ostale zaključane duboko u nebeskom plavetnilu.
U centru pjevanja stoji Kosovo, za koje gore ognjeni božuri, koje je personifikacija i svih naših drugih Kosova koja plamte istim sjajem. Autor svojim „Ognjenim božurima“ plovi kroz vrijeme, ostavljajući trag i zapis o jedinstvenom srpskom usudu nikada dovoljno opjevanom, osvjetljavajući put budućim generacijama.
Na kraju, u skladu sa onim čuvenim, nije sve propalo, kad propalo sve je, Rajka Petrova Noga, u posljednjoj pjesmi, „Mileševskom blagodarenju“, autor se u vidu molitve obraća Svetom Savi (Plava sloboda se preliva suncem iz zenica tvojih u naše), u čije nedremano oko se ulivaju sve naše nade, nadajući se nebeskom blagom daru.
Žiri Osmih Drinskih književnih susreta
