EPILOG
Odmah poslije starčevog upokojenja, mi njegovi učenici, prihvatili smo se naše monaške i hrišćanske dužnosti prema našem počivšem starcu. Okupali smo ga i presvukli njegovu odjeću. Njegovo tijelo ostalo je savitljivo, i izgledao je kao da je zaspao. Prirodna fiziološka posljedica smrti je mrtvačka ukočenost, ali naprotiv, starčevo tijelo ostalo je savitljivo, kao tijelo nekog ko je zaspao. Ostavili smo njegovo tijelo u kapeli, a sutradan dok smo služili Liturgiju, svi smo se osjećali kao da je Vaskrs! Nije bilo žalosti već samo pashalna, vaskršnja radost. Svi smo to osjećali i niko nije ni pokušao da izazove ovu radost, ona se pojavila sama od sebe. Ovo pashalno osjećanje je uobičajeni način na koji nas Bog obavještava da je osoba koja se upokojila bila sveta. I iz tog razloga mi nismo bili tužni, nego smo osjećali veliku radost, kakvu nismo osjećali ni dok je starac bio živ. Ova radost potrajala je nekoliko sedmica, a onda se jednog dana iznenada okončala. Shvatili smo da je već prošlo četrdeset dana. Prema učenju naše Crkve, na četrdeseti dan duša počivšeg izlazi na poseban sud a zatim odlazi u raj ili pakao, gdje će ostati do Drugog dolaska.
Božji blagoslov nije se projavio samo kao radost, nego i kao prosvjetljenje. Otac Haralampije je primijetio da se, poslije starčevog upokojenja, njegov um otvorio u toj mjeri da on nije bio u stanju da to opiše.
Trećeg dana po upokojenju starca Josifa Isihaste, otac Haralampije, dok je čitao Jevanđelje, imao je viđenje. Preko puta njega stajao je starac, blistav i ukrašen kao ratni heroj. Zračio je tolikom svjetlošću da se otac Haralampije plašio i da ga pogleda, ali je bio srećan što je starac zadobio veliku odvažnost na nebesima. Nešto slično desilo se i nekom bostonskom episkopu koji je duboko poštovao starca. Posjetio je starca dva ili tri puta i bio zadivljen njegovom svetošću. Sada je vidio starca kako ulazi u njegovu sobu i bio je iznenađen. Kako nije znao da se starac upokojio odmah nam je napisao pismo da vidi šta se događa a mi smo mu odgovorili da se starac upokojio i da ga je zbog toga episkop i vidio. Javili smo sestri Vrijeniji da se starac upokojio. Dok je suzama kvasila telegram koji je dobila od nas, vrata su se iznenada otvorila i u sobu je ušao starac. Pojavio se upravo onakav kakvog ga je i poznavala. Jedina razlika bila je u tome što je sada bio proziran i što njegovo tijelo nije bacalo sjenku.
Činilo se da je sav od kristala i sestra Vrijenija mogla je da vidi i stvari iza njega. Bio je blistav i radostan.
Ona zaprepašćena, obrisala je oči i uskliknula: „Starče. Meni su javili da si umro.“ „Istina je, čedo moje, da sam umro, ali kao što vidiš ja sam živ.“ Ova vrsta javljanja i razgovora predstavlja znak njegove svetosti, posebno ako se zna da je do tog trenutka prošlo samo par sati od njegovog upokojenja. U vrijeme kada se smrt približavala, starac mi je obećao:
– Proći ću pored tebe, da se oprostimo prije nego što odem! Mislio sam da će se oprostiti sa mnom prije nego što umre. Međutim, kad je starac iznenada umro, u sebi sam pomislio na obećanje koje mi je dao, i pitao sam se zašto to nije učinio. Čitavih trideset devet dana osjećao sam neku pometnju. Uveče, trideset devetog dana, sjedio sam napolju i pravio pečate za prosforu i osjetio sam neki čudan miomiris i blaženstvo u srcu. Sjetio sam se starca a Bog mi je pomogao da razumijem da me je starac posjetio. Tada sam se sjetio starčevog obećanja, tj. da će na četrdeseti dan otići na ono mjesto gdje mu je Bog odredio.
Prije nego što se upokojio, starac mi je povjerio mnoga poslušanja: rukodelje, brigu o posjetiocima, pisanje pisama koje mi je on diktirao i još mnogo toga. Znao je da sam mnogo umoran i iscrpljen i da mi treba okrepljenje.
– Da, ti si mnogo umoran, maleni! Iscrpljen si! Obremenio sam te mnogim obavezama, ali budi strpljiv još malo.
– Ako zadobijem odvažnost pred Bogom, kad odem odavde poslat ću ti vreću blagodati. I tako, jednom dok sam stajao blizu mjesta gdje se starac upokojio, na mene se spustio veliki blagoslov Božji i ispunio sam se blaženstvom blagodati. Moj um postao je anđeoski, moja duša se preobrazila a suze radosnice potekle su u potocima. Bila je to ona vreća blagodati koju mi je starac obećao. Bila je to potvrda da je starac dobio odvažnost pred Bogom. Jedne noći, probudio sam se i vidio starca Josifa kao da je živ. Starac me zagrli i upita:
– Koliko smo već razdvojeni? Dođi, ja te čekam!
– Izgleda da to ne zavisi od mene – prostodušno, kao i uvijek, odgovorio sam. Iako sam potpuno nedostojan, i ja sam bio jedan od starčevih duhovnih čeda i starac se i meni javljao više puta. Jednom sam nakon Liturgije pošao u svoju keliju da se odmorim.
– Imao sam proviđenje za koje znam da nije bio san, jer sam se još u to vrijeme nalazio u polusnu. Vidio sam da se nalazim u nekoj prekrasnoj dvorani. Bila je prepuna svjetlosti i blagodati i potpuno prožeta nekom tajanstvenom atmosferom. Vidio sam starca kako stoji kod episkopovog prijestola. Nije bio odjeven kao episkop, ali je bio veoma mlad i odlikovao se velikom duhovnom ljepotom. Prepun života, vrlo svijetao, toliko blistav da je njegovo lice bilo ozareno svjetlošću.
Dok sam ga posmatrao, njegov izgled se drastično promijenio i odjednom je ličio na Hrista. Dok sam začuđeno posmatrao, primijetio sam da je starac zabrinut, jer iščekuje da li će doći njegova duhovna čeda. Kako sam se približavao, starac je primijetio da neko dolazi i upitao je:
– Ko je to? Ko dolazi?“
– Starče, to sam ja – rekao sam.
– Ko si ti? – upitao je.
– Arsenije – odgovorio sam.
– O, tako sam srećan što dolazi moje duhovno čedo! Napregnuto je posmatrao da vidi ko će doći sljedeći. Bio je to otac Haralampije. Počeli su da pristižu i ostali oci, njegova duhovna čeda.
Bio je toliko srećan što nas vidi. Sve se to dešavalo u nekoj svetoj atmosferi. Kad sam došao sebi, osjećao sam se kao da sam bio s Hristom. Ovaj prizor sam, onakav kakvog sam ga vidio, zapamtio za cijeli život. Bog mi je omogućio da shvatim da je starac zadobio veliku odvažnost pred njim. To je ona vrsta odvažnosti kakvu imaju samo sveti.
– Nije mali podvig postati svetitelj, ali isto tako, ni sav onaj trud koji je starac prihvatio nije bio mali podvig. Prihvatio je onu vrstu podvižništva koju mi nismo smjeli čak ni da sanjamo. Starac je uistinu zablistao u monaštvu i postao je svjetlost za one koji su u tami. To se vidi iz dubokog poštovanja koje ljudi imaju prema njemu. Oni su tražili njegove molitve i dobijali su veliku pomoć. Starac je tvorio mnoge znakove i čuda. Iako je bio ubogi pustinjak koji je živio u pećinama, daleko od ljudskog društva, opet je postao jedan od najuticajnijih ličnosti Crkve 20. vijeka. On je oživio interesovanje za Isusovu molitvu, molitvu koju je preporučivao i monasima i mirjanima. Plodovi njegovog truda pojavili su se tek poslije njegovog upokojenja. Kad je stigao na Svetu Goru, ovdje se tada nalazilo više od pet hiljada monaha.
– Kad se upokojio 1959. godine, ovaj broj je bio znatno prepolovljen. Preostali monasi uglavnom su bili oronuli starci. Situacija je postajala toliko alarmantna da su mnogi mislili da će monaštvo na Svetoj Gori uskoro izumrijeti. Stvari su se bitno promijenile kada su učenici starca Josifa počeli da popunjavaju svetogorske manastire.
Mnogi obrazovani mladi monasi koji su žudili za umnom molitvom okupljali su se oko starčevih učenika i obrazovali brojna bratstva. Zbog velikog broja članova ali i zbog njihovog ugleda, od njih je zatraženo da odu u manastire u kojim je tada živjelo samo po nekoliko ostarjelih monaha. Tako je bratstvo oca Haralampija popunilo manastir Dionisijat, bratstvo oca Josifa Kipranina manastir Vatoped, dok su učenici starca Jefrema popunili manastir Filotej, Ksiropotam, Konstamonit i Karakal.
Osim toga, starčevi učenici su popunili manastire sa stotinama monahinja u Grčkoj i na Kipru. Ono što nas najviše zadivljuje jeste to da je sâm starac predvidio ovu obnovu. Ja danas mogu pouzdano da kažem da se starac Josif nije posvetio umnoj molitvi, danas se na Svetoj Gori niko njome ne bi bavio. Neka mi moja atonska sabraća dopuste da kažem:
– Obnovu umne molitve dugujemo starcu Josifu Isihasti. Ovo je prevashodno zasluga starca Josifa Isihaste i Spileota, čiji je snažan uticaj vratio pravo značenje atonskoj sredini i nastavio bogoslovlje Svetog Georgija Palame. Danas više ne postoje ličnosti kao što je ovaj sveti starac, on je bio posljednji. Bio je ovo portret dragog, blaženopočivšeg starca Josifa Isihaste.
– On nam je ostavio ove istinite priče kao duhovno nasljeđe svog truda. Mi sada treba da prihvatimo sve ove primjere iz njegovog života i da ih, koliko god je to moguće, prihvatimo kao svoje sopstvene.
Molim se da nam starčevo zastupništvo pomogne da se borimo pored njega i da zadobijemo bar mali dio njegove snage i spokojne savjesti, da bismo iz ovog života prešli u budući, bezbolno i mirno!
Otac Arsenije
