Kada bih bio pjesma, volio bih da o mojim rimama, o melodiji i o ritmu, o asonancama i aliteracijama, o eventualnim uticajima i originalnim rješenjima, o mom osmercu ili jedanaestercu, o cezurama i „unutrašnjoj organizaciji stiha“, o opkoračenjima i akrostihovima piše Mirko Vuković.
Kada bih slučajno osvanuo kao roman, ne bih slova rekao ako bi o mojoj rečenici, o linearnom ili nelinearnom pripovijedanju, o klasičnoj ili modernoj strukturi teksta, o dinamici pripovjedne montaže ili o sporo konstruisanim „kadrovima“ – ne bih, velim, slova rekao ako bi o svemu tome pisao Mirko Vuković.
O likovima i njihovom „razvoju“, o činovima koji padaju ili rastu, o drami koje više ima nego što je nema (nadam se ne i obrnuto!), o jedinstvu vremena i prostora, o razigranom ili usporenom, tragičnom ili o farsičnom – lako bi mi bilo da budem drama, da budem tragedija ili komedija ako bi o njoj pisao Mirko Vuković.
Ili da sam, recimo, kratka priča (pošto pripovijetke više niko i ne piše): bi li neko umio bolje od Vukovića da kaže šta su njene slabosti, gdje je njena snaga, valja li jezik ili ipak ne valja, da li je posao gotov ili je napisano tek predložak koji valja dalje razvijati, treba li da nastavim ili da se manem zaludnog posla?
A mogao bih, ništa me ne košta, mogao bih da budem, evo, i antologija ljubavne poezije Republike Srpske, pa da Vuković kaže da li je predgovor na mjestu, kome sam ustupio previše mjesta, koga sam „zakinuo“, da li sam napravio valjano sito kroz koje sam prosijavao i da li su rupice na tom istom situ bile isuviše malene ili su se raširile preko svake mjere.
Ili se desi, pa me izdavač objavi kao knjigu pjesama za djecu. Možda i kao knjigu aforizama. Ukrštenu sa ciklusom epigrama. Godinama pišem političke komentare: i to bi moglo da se ukoriči. Ni „subotnjih“ kolumni nema ništa manje. Dadodam ovom katalogu i jedan prijevod: nema te knjige kojoj ne bi bila čast da je čita Mirko Vuković. Da je čita, da je „podvlači“ i da o njoj, na koncu, piše.
Goran Dakić
