O pričama
Između čina stvaranja i života postoji neraskidiva veza, tajna za sve, u stvaranju život se otkriva sa nevidljive strane, u introspekciji i posmatranju u ogledalu. Linija, zvuk, oblik, riječ, sredstva su da se raznorodni život artikuliše, pruži smisao. Tajna stvaranja, čista i neokrnjena, nalazi se među koricama ove knjige, diše punim plućima i uvodi nas u svoj svijet.
Čitajući, postajemo svijesniji života, rađaju se pitanja, odgovora nema ili se sporo pojavljuju, prepoznajemo se i živimo u pričama, u likovima na intenzivan način.
Priča „Nesanica“ koja zauzima centralno mjesto priča ne samo o psihičkom stanju i filozofskom razmišljanju autorke, već i o njenoj budnosti i prisutnosti u sebi i u životu, svakog njegovog dana i noći. Spontanost i prirodnost kazivanja u kome svaki detalj nepogrešivo nalazi svoje mjesto odlikuje i ovu i ostale priče. Kao na platnima velikih majstora, autorka je prisutna sa ličnim stavom i subjektivnošću onoliko koliko treba, sama njena ličnost kao čoveka i stvaraoca stavljena je u službu djela koje na volšeban način odaje ustisak da je nastalo samo od sebe. Dinamizam, pokret i dešavanje prisutni su od početka, sa prvim opisom, psihološkim portretom, smjelom i slobodnom pjesničkom slikom kreće pripovjedačka magija, otvaraju se nove i brojne veze i svojevrsna “podzemna telegrafija“ kao u psihoterapijskoj seansi izranja osviješćeni život, slojevit i višeznačan, u suštini kao i u svom egzistencijalnom i simboličkom izrazu. U smjelom građenju priče, u slobodnom, mozaičkom uklapanju detalja ne postoji unapred utvrđena estetika, tendenciozni etički stav, robovanje konceptu, programu, samo djelo sa podzemnom vulkanskom snagom. Početak svake priče pun je pogodak koji nas smjesta uvodi in medias res, nalazimo se odmah u središtu dešavanja ne kao pasivni svjedoci već i sami postajemo akteri sopstvenih utisaka, doživljaja, preživljavanja, identifikacija, spremni da reagujemo u osudi, otklonu, saosjećanju i sastradavanju. Izraz i rečenica nose u sebi totalitet svijeta i života, ništa nije tek tako rečeno i sve ima svoje značenje, ne po racionalnom ključu već najdubljem umetničkom doživljaju i simboličkom izrazu.
U priči „Pod jednim krovom“ upraviteljka Džudit Slipakof na čelu šarenolike grupe stanara deo je svijeta u koji bivamo odmah usisani gdje nam se otvaraju čula za koja nismo znali ni da postoje, da bi nas to okrenulo sebi i realnosti ličnog postojanja obogaćeni jednim iskustvom koje se pamti. Svaki stanar tog kafkijanskog zamka dat je nepogrešivo tačno, u svom karakteru i psihološkom portretu, svojoj interakciji sa drugima, sa sudbinom „suvišnog čovjeka“ postmodernog svijeta čudovišne otuđenosti. U kafkijanskom apsurdu i udesu, sablasno se razgranava svojevrsno genealoško, kvaziporodično, stanarsko stablo sa sve čudnijim i zagonetnijim likovima.
Priče iz ciklusa „So zemlje“ govore o likovima koji u sebi nose antejsku snagu zemlje, u njima, neokrnjenim i čistim, živi neprestana unutrašnja molitva. Okrenuti su sebi, računaju na sopstvenu snagu i otpornost, nisu bića strepnje i straha kako kaže Kjerkegor, već bića opravdane i razumne nade. Oni su srođeni sa prirodom u panteističkom osjećaju sveta u kome boravi Duh, Apsolut, Bog. U tom svetu sve je podrazumjevajuće, kao u priči „Brat“ kad otac i sin odlaze da odrade posao dok se cio proces odvija ćutke, riječi su nepotrebne, mudrost i jeste ćutanje. Isto tako, sam po sebi razumljiv je i događaj rođenja brata, pojava i čudo novog života propraćena je riječima, kao stihom iz himne životu:“Pogledaj, dobio si brata.“
U priči „Smrt“ iz istog ciklusa mijenja se perspektiva i vrijeme pripovjedanja, dječak iz priče „Brat“ sada je starac na umoru, a pored njega unuka priča iz svoje vizure, kroz lični odnos i ljubav mezimice, o poslednjim satima najdražeg dede. Kao u uznemirenom i snažnom kovitlacu, miješaju se uspomene i, kao pod snažnim udarcima vajara, izranja stamena i čvrsta figura jednog dobrog, vrijednog i plemenitog čovjeka, široka i topla duša koja je kao sveti oganj drevnih vestalki ogrijala i osvijetlila djetinjstvo jedne djevojčice. Sve što je taj čovjek imao zaveštao je životu, zaveo pod paragrafe čestitosti i poštenja, smjestio u svoje srce u kome je unuka imala centralno mjesto i bezgraničnu ljubav i tu smrt više nema šta da uzme osim tijela, onoga što je ostalo od nekada kršnog, visokog i lijepog čovjeka.
U priči „Baba“ iz tvrdog i surovog težačkog života, u strogom, patrijahalnom ambijentu u kome je cio život sveden na formu i nepisana pravila izranja lik žene borca, majke koja se pored muža tvrdice koji ne vidi i ne osjeća dalje od svojih računa bori za budućnost svoje djece. Kompleksan je njen odnos sa mužem, vrijemenom njihova međusobna zadirkivanja i nadmudrivanja uvek na granici dozvoljenog prestaju da budu smiješna, dok podsvijesni nagoni i mutna, neartikulisana osjećanja uzimaju maha što zajednički život pretvara u stalni obračun u kome se oboje neštedimice i ostrašćeno bore za svoje interese.
Kroz priču „Privid“ vidimo drugi, posmoderni svijet duboko ogrezao u svoju negaciju, antitezu, ali bez želje i moći da iz krhotina i naplavina nakon sveopšteg brodoloma nađe svoju sintezu. Junakinja je tu sa svojom životnom pričom, kao preteča i slutnja gorih vremena koja tek treba da dođu i mi vidimo ženu sa kapacitetima da se ostvari i na profesionalnom i na ličnom planu, ali koju u tome sprečava sopstveno, autidestruktivno djelovanje. U dubokoj psihološkoj analizi, bez stručne terminologije, vidimo na najdubljem, intimnom planu promašen život bankarske službenice. Ogoljene u sitnim i zlobnim uživanjima u tuđim problemima koji na posredan način opravdavaju njenu nepreduzimljivost, pasivnost, stah i zatvorenost pred životom, zabašureno umišljenim stavom nadmoći nad svim tim ljudima koji se otkrivaju pred njom.
U priči „Oslobođenje“ razvedena majka posesivno želi da ćerka jedinica pripada samo njoj, a takva želja i namjera u odnosu na relaciji roditelj-dijete mora da dovede do sukoba što se i dešava kad snaga samosvjesti i volja da upravlja sopstvenim životom kod djevojčice odnosi prevagu. Kćerka otkriva svoju seksualnost i polako puca stanje ropske poslušnosti da bi sukob kulminirao u strašnoj, bizarnoj sceni kada majka naređuje kćeri da se skine da bi utvrdila da li je njena djevojčica postala žena. Nakon toga ništa više nije isto i opis djevojke koja izlazi iz kuće „ zakoračila je, lakonoga i slobodna, bez ijedne misli u glavi, samo sa instinktom zdrave, mlade životinje, istrčale iza ograde.“, predstavlja snažnu alegoriju slobode.
U ciklusu „Oko nas“ mijenja se ugao gledanja pripovjedača, otkriva se svijet nastao posle velikih brodoloma koji je zadesio ove naše prostore, sunovrat čije posljedice i danas živimo. U priči „Na kolegijumu“ govori se o srozavanju čovjeka na animalni nivo koji ličnom bahatošću živi po životinjskoj samovolji u činovničkom najvišem rangu u kome vladaju najniži nagoni. Utrnulost srca, nepostojanje savjesti kao epidemija se prenose na nižu činovničku hijerarhiju i niko nema elementarnu pristojnost da makar sasluša čovjeka kome su ukrali godine rada zbog kojih ne može da ostvari pravo na penziju. U priči „Ljubav i moda“ uglađeni prevarant sa finim manirima, personifikacija naopakog progresa u opštem rasulu i dekadenciji operiše među lakovjernim i ambicioznim damama željnim da uđu svijet mode. Sa druge strane, u priči „Krug“ otkriva se prazna i besmislena svakodnevnica koju smo primorani da živimo, u kojoj se ne čuje ni vapaj, ni sjenka bilo kakvog protesta, sve je bezglasno, blazirano, mehanizovano, ubijeno i tako se vrti u začaranom krugu.
U poslednjem ciklusu „Priče iz Kanade“ prolazimo kroz konglomerat različitih pridošlica sa svojim naravima, navikama i običajima, u susretima koji su drugo ime za stalne sukobe koji hrane njihove netrpeljivosti i mržnje i učvršćuju ih u njihovim predrasudama u priči „Pod jednim krovom“, dok u „Tuđem vetru“ vidimo potrebu svih tih pridošlica da u iskrenom i tolom ljudskom susretu pronađu parče zavičaja. To parče na sasvim neočekivanom mestu junakinja priče „Robinzon na ostrvu od knjiga“ nalazi u slučajnom susretu i razgovoru sa prodavcem knjiga Karlom sa kojim priča o Andriću, srpskom junaštvu u bitkama na Ceru i Kolubari i o kraju sveta na Novom Zelandu.
Metodologije, vrednovanja i kritički sudovi često su nemoćni da objasne vezu između pisca i čitaoca, osećaj obostranog povjerenja i svojevrsnog zajedničkog življenja u kome pisac više nije glas vapijućeg u pustinji, dok je stvarao u tišini svoje sobe, za radnim stolom, niti je čitalac napušten u svom svijetu.U zbirci pred nama, to dvoje se nalaze na stranicama priča u zajedničkom iskustvu koje je podjednako intenzivno i za pisca i za čitaoca.
Đorđije Bojanić, diplomirani istoričar
I nagrada:
Bez ikakve sumnje prvo mjesto je zaslužila zbirka „Nesanica i druge priče“. Da li će autorka ostaviti taj naslov kao radni ili stvarni na njoj je da odluči, ali „Nesanica…“ je kao literarno djelo zapravo dosanjan san o tome kako toplo, istinski, lijepo, zrelo i majstorski treba da se piše. Divno i duboko autorka ulazi u duše svojih likova. Redovi koje je ispisala obiluju bogatstvom emocija i umjetničke inteligencije. Nesumnjivo je riječ o velikom nadahnuću i talentu autorke. Više od ovog ne treba ni reći ni prepričavati, sigurni smo da će čitaoci istinski uživati kada knjiga bude objavljena.
