Recenzija
Vreme u kome živimo odavno je prestalo da bude ono u kome sedimo pored vatre, slušamo priče i pesme, u kome sanjarimo i maštamo, ne mareći što ono bespovratno prolazi ili, jednostavno, postojimo u tišini i osluškujemo sebe, razmišljajući o svetu i njegovim pojavama kroz prizmu svog jedinstvenog bića. Ako vam takav način života nedostaje ili možda uspevate da živite baš tako, u sebi samom, u sopstvenom vremenskom sistemu, gde priznajete samo svoje zakone, ovo su stihovi za vas.
„Vapaj sopstvenog bića koje se nervozno proteže u oseci samog sebe
i udara u zidove koji šuplje odzvanjaju….“ ( „Upoznavanje“)
Ovako počinje svoju ispovest Đorđije Bojanić iskreno, bez ulepšavanja, otvoren prema svetu, istinit prema sebi, stavljajući na papir duboku nutrinu još toplu od duše, zovući nas da je čujemo, podelimo sa njim, prepoznamo se, nađemo i dodirnemo, postanemo svoji, bliski, deo porodice koja nije povezana krvlju već gospodstvenom tananošću pred banalnim, grubim, osećajnošću, zapitanostima, odgovorima, lutanjima i nalaženjima zamršenih puteva, a najviše i uprkos, ljubavlju prema životu, svetu, a iznad svega čoveku kao „ u ljutom kamenu procvjetaloj ruži“.
Pesnik je duboko mučen besmislom savremenog života, instant života koji ne dopire dalje od „reklamnih poruka i ispraznih entuzijazama“, života koji prolazi „pod punom ratnom opremom frazeološkog iživljavanja“, života sa „iluzijama uredno složenim i upotrebljenim“. U „Crnoj pjesmi“ on pesimistično peva da nam „riječi kao opalo lišće padaju na zajedničku humku“, tvrdi da je vreme veličanstvenih rekvijema i božanstvenih himni davno prošlo i da „ne ustaje roblje, mučenici ne nose trnove vijence, ne umire se sa pjesmom, glasovi hitnuti sa trgova i barikada ne zvone u srcima“, ogorčeno nas poziva da na sopstveni pogreb dođemo, potpuno besplatno. Zadrhtaćemo od tih moćnih, istinitih stihova, uplašeno gledati oko sebe u potrazi za spasom, za smislom, za lepotom, istinom i ljubavi. Da li ćemo se setiti da pogledamo i u sebe? Da li će i sam pesnik to učiniti i šta će tamo naći?
On nastavlja da peva o strahu od saznanja da je „život proso koje brzo pokljucaju ptice“, dok nas vreme gura niz padinu niz koju se još uvek kotrljamo i „kao leptir preciznom iglom anatomske dosjetljivosti“ probodeni pokušavamo da se sa besmislom nosimo svako na svoj način, pesnik priznaje da to čini u svojevrsnoj paralizi, nedelanju:
„ kuda poći kad je kretanje iluzija?
prostori obrisani do jednoličnosti
vrijeme upregnuto u skok tehnoloških kontroverzi
metafizika robinzonski usamljena na prašnjavim policama knjiga
na zaboravljenim egzotičnim ostrvima….“ ( „ Beznađe“)
„Život otiče kao krv iz otvorenih vena
izgubio sam ukus za njega, a smrti još nisam dorastao
neodređenost mog položaja odredila mi je put
put koji nigdje ne vodi
u svom nekretanju savršeno ravnodušan
u nezlobivom tavorenju sa osmijehom
kao razlika između onoga koji nigdje nije krenuo
i onoga koji dugo, dugo, uporno, uporno čeka…“ („ Oko nas“ )
koje ga, ipak, grize i muči i koga prepoznaje kao neprijatelja protiv koga se treba boriti. U toj neprestanoj borbi sa neizvesnim tokom i krajem, pesnik sluti toliko žuđeni smisao, toliko traženi lek:
„….vidio sam i osjetio život kako ravnodušno i lijeno se ljulja neotporan na sliku hipnotički raspoloženog mora
i zato željom budim život da bi život probudio želju sve dok život i želja ne postanu jedno
raspameti se živote i ne plaši se ako je želja bijesna, ona je samo bezglasni šapat zvijezda posijanih u beskraju svih trajanja i izglednosti svih vječnosti
i ne postoje određenja sve dok postoji život i ne postoji izdaja sve dok život zasukanih nogavica trči obalom mora
i zlo izgori u vatri svetih zanosa i nestane u plimi uskovitlanih ushićenja….“ („Na obali mora“).
Ne krije pesnik od nas ni svoje najteže borbe, ni najdublje sumnje u sebe. Pred našim se očima odvija njegov unutrašnji konflikt na pozornici gde mačeve ukrštaju njegov um i njegovo srce. Sedeći na ivici stolice, mi navijamo za njega, za pobedu smisla i lepote, za pobedu vere u život i ljubav, za poraz sumnje i straha o kome kaže:
„tamo gdje ne sustigne, on nadahnjuje
tamo gdje ne udavi, izrastaju krila
tamo gdje premoren utrne, rađa se nova zora.“ („Strah“)
Nalazimo odgovore i na svoja pitanja, ohrabrenja i za svoje plašljivosti:
„….zakorači u sebe kada putevi u tebi sazru do vidokruga nebeskih stepenika izniklih iz mutnih ambisa tuge i bola
zakorači sa oproštajem od svega što leti ispod radara razigranog ti srca, pratiće te dobre želje cvjetova niklih u prvom tepanju zore…
„Putniče moj, ne daj da te ophrva misao o uzaludnosti što vuče se po zemlji i sazrijeva u trnju niskih domašaja i uvredljivih vidika
Zakorači u nebo, putniče moj“ („Putuj hrabro“)
Pesnički jezik Đorđija Bojanića bogat je i zavodljiv, pesnik ne žuri, na skraćuje, ali i ne ide u nepotrebnu širinu, služeći se znalački prelivima, nijansama, odsjajima, nagoveštajima, zagonetkama, metaforama i bezbrojnim drugim sredstvima onoga koji jezik dobro poznaje ( iza čega se, jasno je, krije pasionirani, strastveni čitalac ) on boji emocije, misli, zaključke, pitanja i odgovore koje slaže u slojevite i duboke pesničke slike za koje ne možemo, sa sigurnošću, reći da li su lepše, tananije ili dublje, umnije.
Hipnotišući čitaoca, meditativno razmotavajući stihovane misli, pesnik ga vodi, rukom u ruci, kroz svoj način razmišljanja, svoja prokleta pitanja, ne libeći se da otkrije slabosti i nesavršenosti, imajući poverenja u njegovu blagonaklonost.
Bojanićeva ljubavna poezija ne razočarava ni čitaoca koji je na nju čekao, razmišljajući kako će se tek tanani i bogati talenat tu razmahati. Daleko od savremenog ritma života koji nema smisla ni vremena za romantiku, pesnik, ostajući i ovde potpuno veran sebi, „mijenja oblik mjesecu i od njega pravi lađu za njene snove“ („ Zauvijek“), on shvata ljubav kao apsolut i neponovljivost „srasli u zjenici progledalog dodira nemamo više ni početak ni kraj/, vidokrug nam je naš susret bez granica i boravak jedno u drugom do slutnje najtiše zvijezde“ ( „Volim je“ ), pronalazi u sebi nežnost kojoj se nije nadao „ kamen se rascvjeta u zagrljaju neba i tragovi vučjih šapa izblijede u svijetlu zore, /gusle se ispruže niz strunu opijenu junaštvom i hajduk iz pjesme zanese se cvijetom…“ („Neočekivano“ ). On, ne izvinjavajući se, priznaje „noćas moj um ćuti potonuo u srce, / a srce ne umije da govori jezikom uma/ ispisan krugom rijeke i ptice nalazim prasliku svoje duše“ („Ipak“).
Neki smatraju da umetnik može napisati samo jednu knjigu koja je knjiga njegovog života, samo jednu koja je iskrena pesma samo njegove duše. Poetsko-prozni rukopis Đorđija Bojanića otima se strogim i skučenim, teorijskim klasifikacijama, nesumnjivo je samo da jednoj vrsti pripada, pripada Poeziji, raspevanoj, lepršavoj, na mahove teškoj, sa po kojom kapi krvi na stihovima, sumornoj u bremenitosti večitih pitanja i teško dokučivih odgovora, na mahove podantnoj i zavodljivoj, koja ljubav shvata kao najozbiljniju i najvažniju pojavu od koje život zavisi, ponekada trubadurski veseloj, a u svim svojim licima i oblicima, neponovljivoj, jedinstvenoj i dragocenoj.
Lidija Kostić
Nagrada za Prvu knjigu pripala je rukopisu :
Ispisan krugom rijeke i ptice nalazim prasliku svoje duše je poetsko prozni rukopis, koji, iako se radi o prvom rukopisu svojom zrelošću umnogme nadmašuje tu kategoriju, kategoriju prvog rukopisa. Autor u pjesmama u prozi pokazuje svoj pjesnički senzibilitet na ispovjednički način, u prvom licu jednine, otkrivajući nam svoja sanjarenja (Sanjar sam u vidokrugu tvog srca što kroz iskonsku nježnost vraća sjećanje svijetu), nedomuice, bespuća (Pošao bih kući kad bih je imao i poželio zagrljaj žene kad bi me čekala), beznađa, te svoje strahove (Strašna je noć sa raspetim oblicima u kletvi nepronađenog doma), nadanja i ushićenja. Ispisan krugom rijeke i ptice… je jedan autentičan ispis duše koji će u čitaocima ponovo da upali neke davno ugašene romantične fenjere.
Žiri za poeziju:
Miladin Berić, Željka Avrić, Jasna Milenović
