LIRSKI OTISCI DUŠE
Snježana Đoković, Otisak niti, Istočno Sarajevo, 2021.
Poezija za Snježanu Đoković predstavlja „neumornu pletisanku“ koja nam pomaže da proniknemo u otiske sopstvene duše, ali i da raspletemo niti koje nam nameće svagdašnji život. Ukrštanje ta dva dva duboko prožeta svijeta, ovoga u nama i onoga izvan nas, otvara čitav niz snažnih emocija i dubokih refleksija. Zbirka pjesama Otisak niti sačinjena je iz četiri komplementarna lirska ciklusa: „Igumanu“, „Otisak“, „Niti“ i „San“.
Prožimanje svijeta u nama i svijeta izvan nas ostvareno je kroz postupak lirske prospekcije i lirske retrospekcije. Jačini lirskog doživljaja naročito doprinosi izrazito prožimanje i bliskost svijeta lirske junakinje, koja nam predočava i nosi osnovna raspoloženja i stanja iskazana u ovom rukopisu, sa emocijama i mislima same pjesnikinje kao tvoriteljke ovoga rukopisa. Upravo taj dosluh između svijeta pjesničke umjetnosti i svijeta stvarnosti, upućuje nas kao posvećene i pažljive čitaoce da samostalno proniknemo i u sopstvena stanja duše i lični svijet uspomena. Istovremeno je taj lirski svijet duboko prožet sa kulturnim identitetom sopstvenog naroda, sa kodovima i leksikom srpskog jezika, zato ga možemo razumjeti i kao lirski palimpsest na kojem ispisujemo vječitu knjigu individualnog i kolektivnog postojanja. Zato nam u pjesmi „Znamen“, Snježana Đoković i poručuje da su „budni listovi knjiga“, da su sva naša slova u istome kolu postojanja, da nam se iznova smiješe lica sa fotografija, te da su zauvijek u nama probuđeni „stihovi davno usnulih pjesnika“. Upravo zato nas taj palimpseistički umjetnički univerzum obavezuje da poštujemo prošlost, te da budemo dostojni tvorci iznova napisanih stihova u sadašnjosti.
Lirska prospekcija prikazuje vrijeme sadašnje i sagledavanje brojnih aktuelnih događaja u svijetu koji nas okružuje, kao i odjeka stvarnosti i neposrednih uticaja na stanja i raspoloženja duše i srca. Otuda se u ovom pjesničkom rukopisu očitavaju različiti doživljaji, a najviše ljubavna stanja i vizije snažnih emocija, ali i često nemogućnost njihovog osvarenja, brojna razočaranja i preobražaj tih vizija u neskrivene iluzije, ali i strahove i sumnje koji nas opsjedaju u svakodnevnom životu i susretu sa ljudima. Ljubavni doživljaji posebno su snažno iskazani u prvom lirskom ciklusu ovoga rukopisa, pod naslovom „Igumanu“, a ostvareni su kroz iskreni i bolni monolog i ponovne susrete sa junakom koji je istovremeno stvarna i snovidovna inkarnacija te velike ljubavi. Najbolje se to prepoznaje u pjesmi „Traganje za slobodom“, gdje nam taj junak pomaže da prepoznamo i sve rane ovoga svijeta, ali i sve granice beskraja, a istovremeno nas upućuje kako se te granice pomjeraju i koliko daleko u svemu tome možemo da idemo. Izraziti su i doživljaji prijateljstva, kao i porodičnog okruženja, kao neskrivene utjehe koju prijatelji i porodica mogu da nam pruže u trenucima malodušnosti i raznolikih životnih nevjerica i patnje. U tom pogledu, naročito se važnim iskazuje svijet snova, u kojem se prevazilaze sve te životne nedoumice i razočaranja, a koji svima nama nudi jedan novi princip nade i utjehe, kao i vjerovanja u bolje sutra i u izvornu ljudsku dobrotu. Posebno u tom pogledu izdvajamo pjesme: „Haljina od snova“, „Jastuk“, „San“, „Tijelo“, „Snoviđenje“, „Vezene uspomene“.
Postupkom lirske retrospekcije otvoreni su brojne niti i otisci prošlosti koji su se nataložili u duši i ostavili neizbrisive tragove u srcu i svijesti lirske junakinje. Nekada ti otisci upućuju na kolektivni identitet i svekoliko stradanje srpskog naroda u daljoj ili bližoj prošlosti. Karakteristične su u tom pogledu pjesme: „Usud“, „Vijek“, „Seoba“, „Jedan tren Jasenovac“, „Golgota“, „Epitaf“. Uvijek je to stradanje obilježeno tragičnim usudom postojanja, a odigravalo se najčešće u besprizornim logorima smrti, ali i kao pogibije u zbjegovima ili na bojištima, te kao prinudne seobe po tuđim krajevima. Nezavisno od svega pobrojanog, uvijek je to bila cijena vjekovne borbe za slobodu i visoka mjera nepotkupljivosti i čuvanja nacionalnog identiteta srpskog naroda. Nekada su otisci suženi sa nacionalnog na porodični plan, tako da je kolektivno stradanje metonimijski sagledano kroz sudbinu sopstvene porodice. Karakteristična je i snažno doživljena ta vrsta osjećanja u pjesmi „Mravljača“. Suočena poslije mnogo godina sa pustim humkama i razorenim porodičnim ognjištem, lirska junakinja čuje ćutanje svoje djedovine, prepoznaje sjene svojih predaka, osjeća šum stabala u dvorištu, kao i miris rodne zemlje, šum krila kao i obrise rodinog gnijezda sa porušenog kućnog dimnjaka.
Čitanje zbirke pjesama Otisak niti bez sumnje će nas podstaći da snažno preispitujemo biljege svijeta u sebi i svijeta oko sebe, da uranjamo u svekolike niti prošlosti i sadašnjosti, stvarnosti i snova, a iznad svega da smognemo snage da se borimo sa svim nedaćama koje nam život nameće. Zahvaljujući tim snažnim preispitivanjima, lirski govor Snježane Đoković podstiče nas da uprkos svim iskušenjima vjerujemo u dobrotu kao iskonski princip ljudskog postojanja i poeziju kao vrhunski njen umjetnički izraz, utjehu i smisao tog trajanja.
Prof. dr Goran Maksimović
OSLOBAĐANjE (POEZIJE) OD VRISKA DO TIŠINE
Istorija umetnosti nam pripoveda da se umetnička dela prvo rađaju u umetnikovoj duši, u njegovoj imaginaciji, pa tek onda ono što je duša iskrilila na nebu imaginacije, njegove ruke prenesu na papir u vidu slova, nota ili crteža.
Kažu da je jedan od tih umetnika, čuveni Mikelanđelo, danima znao sedeti na brdu, iznad Rima, i stvarati u glavi Mojsija, Davida i ostali svoj porod, pa tek onda pristupati njihovom oslobađanju iz kamena. Ti anđeli zaspali u mermeru, oslobađaju se pod umetnikovim dletom i kao dete kada izlazi iz majčine utrobe, tako i oni izlaze iz kamena i počinju svoj večni život u umetnosti.
A kako se oslobađa poezija i odakle ona dolazi? Taj govor Bogova, šapat muza na uši odabranih, da li pesnik samo izlije na papir kao besmrtno mastilo ili i ona zahteva neko klesanje i zarezivanje tim ptičijim perom duše? Da bi se dobilo jedno vrhunsko delo, neophodno je napraviti valjano korito za tu reku nadahnuća koja je podarena od Besmrtnog šapata. Napraviti joj tok, usmeriti je ka moru Večnih kreacija umetnosti.
Neću tvrditi da je zbirka Snježane Đoković „Otisak duše“ jedno takvo remek delo, ali za prvi ciklus pesama u ovoj zbirci, koji nosi naziv Iguman, to odgovorno tvrdim i kanim to i dokazati. Iz tog razloga, neka mi autorka oprosti, ali tri ostala ciklusa, koji nose nazive: Otisak, Niti i San i koji, dakako, imaju svoju književnu vrednost, biće donekle skrajnuti i o njima ću manje pisati, nego o ovom ciklusu, koji mi je zaokupio pažnju i koji traži od mene da mu se posvetim.
Ušetajmo zajedno u ovu poemu satkanu od 24 pesme, koja je nastajala isto toliko godina, i pokušajmo odgovoriti na pitanje ko je Iguman i kakve nam to darove donosi. Je li to čovek, sama pesnikinja, pola duše u potrazi za celinom, duhovnik, anđeo, božiji poslanik, ili sve ovo? Makrokosmos oličen u mikrokosmosu. Iguman.
Iguman je poetska majstorija koja se klesala decenijama, sazrevala i visila ko plod tantalske voćke iznad pesnikinje, čekala svoje vreme u buretu ko vino, da nas opije, obuzme i ponese sa sobom u let u duhovne visine.
…Škripe vrata,
Da u susret svjetlu pođu
Sve sijenke
Što spavaju danju,
I utvare što bude se noću…
Let
Prva pesma je nastala pre 24 godine kada je duša prepoznala dušu. Pola duše u potrazi za celinom, rodilo je Igumana. Ponovo je oživeo orfički mit. Jednoj duši pripao je jedan anđeo čuvar, drugoj drugi. Dva anđela čuvara za svaku dušu ili polovine jedne. Četiri kao broj za poredak univerzalne anđeoske energije uz ove dve duše daju nam simbolički božanski krug ili ciklus od 24 pesme. Dalje, ako te dve duše pomnožimo sa ovom četvorkom, dobićemo broj osam kao osam Arhanđela, koji kao zaštitnici lebde iznad ovog dela.
Oni vode Igumana putem pravednika, pomažu mu da se suoči sa svojim gresima i iskušenjima i da dušu svoju uzvisi ka Bogu. On prvo mora da pobedi protivnika u sebi (Mihailo), da se ohrabri Gavrilovim glasovima, da oprosti sebi grehe (Rafail) kako bi pronašao božansku svetlost (Uril) molitvom (Selatil) i kao Varahilov poklonik slavio Gospoda (Jegudil) kroz svoje misli i pesme. Osmi arhanđel Jeremil, ne pojavljuje se samo jednom i na kraju, već kao probuditelj misli i osećanja, koja čoveka uzdižu ka Bogu, prati Igumana od početka do kraja njegovog puta.
Iz ovoga što je rečeno da se naslutiti da je Iguman višeslojna poema koja se razvija u dvema dimenzijama, zemaljskoj i nebeskoj, a cilj joj je Večnost. Večnost kao stanište slobodne duše i Večnost kao kraljevstvo poezije. Iguman je čovek koji je u potrazi za slobodom duha i, iako, duhovnik, svetlom okupan, sa stalnom težnjom da se uspne Jakovljevim lestvama, on je, ipak, samo čovek koji pada i strada pod svojim željama i gresima. Njegov greh, koji ga spotiče, rana koja boli ispod mantije, njegov uzlet u slobodu ili tihovanje koje mu krijepi dušu, sve su to verse koje golub u njemu sriče, a vrane, kao vesnice tuge prenose.
Golub i vrane su Igumanove ptice. Simbolički, golub je Igumanova duša zatvorena u kavezu, ptica bez glasa, koja obitava u tišini i krijepi se molitvom, žudi za slobodom. Ona traži smiraj na putu od vriska do tišine, ali je gordost ponovo baca na zemlju. Golub je pesma Igumanova, ali njen glas prenose vrane, verne Igumanove pratilje i vesnice tuge. One čak i kljucaju živu ranu kada padne u greh.
Slobodu
Iguman
Zove,
Traži…
So mu
na ranu sipale
vijesnice laži,
Vrane
po njoj kljucale!
Traganje za slobodom
Na zemaljskoj ravni, vrane su vesnice; na nebeskoj, Igumanove duhovne stepenice za rast. One ne daju ranama da zarastu dok se Iguman ne suoči sa svojim bolom i ne nadraste ga.
Uz njih
Iguman
Uči i diše
Sve ono što je
Propustio
kraj ognjišta.
Traganje za slobodom
U sledećoj pesmi, Iguman spava, odmah iza Traganja za slobodom, vrane su te koje bude Igumana da svedoči o nebeskoj tmini, opominjući da mu je zalud život ako sloboda iz njega ode.
Suočavanje sa bolom i mukom, Iguman obavlja u tišini. Tihovanje je njegova molitva koja ga krijepi i ponovo mu daje snagu i nadu. Tišina je vrlo čest motiv u Snježaninoj poeziji. U stvari, to je kamen temeljac njene poetske kuće. Iz te tišine grade se misli, roje se stihovi, poje se pesme. To ćemo videti i u drugim delovima ove zbirke.
Na nebeskoj ravni, tihovanje, koje donosi poništavanje ega (Bez imena), pretakanje želja u pomirenje (Kleči pred tišinom), uzdiže Igumana do beskraja, njegova duša se napokon oslobađa svih zemaljskih okova koji su je vukli na dno i leti u slobodu (Let). Na zemaljskoj ravni iz ove tišine se rađaju probrani biseri mudrosti pretočeni u nisku stihova.
Kada sam na početku ovog teksta pomenula klesanje i Mikelanđela, nisam zalud uzela taj primer. Više je nego očito da je na ovim pesmama rađeno dugo i pažljivo. Iz prethodno rečenog, vidi se da su stihovi dugo sazrevali u tišini pre nego ih je ona porodila, ali ako počnemo analizirati svaku posebno, ne samo pesmu, već i stihove u okviru jedne pesme, videćemo da je svaka reč, tako mudro i smelo odabrana, i tako pažljivo utkana u samu strukturu pesme, da je isključena svaka mogućnost da se zameni nekom drugom rečju. Za ovakavu strukturalno uređenu i smislom natopljenu poeziju, čak ni bogatstvo srpskog jezika ne može ponuditi sinonim koji bi zamenio neku reč, a da ne naruši lepotu stiha. Na pesmama je rađeno kao na kraljevskoj kruni. Svaka pesma po jedan dragulj pažljivom rukom ugraviran u krunu zvanu Iguman.
Igumane,
Zavjetuj se
Da ne pristaješ
Na manje
Nego
na slobodu
Da ti je mjera
Beskraj
Igumane…
Zavjet
U čemu je ta vrednost Igumana, kojeg sam nazvala malim remek delom? Pored onoga što sam već navela, njegova najveća vrednost je upravo u tim pažljivo odabranim stihovima, koji sa malo reči prenose suštinu i grade tvrđavu neprobojnu za sve vekove koji nastupaju. Njena snaga je u meri. U snazi da veliku vodu ukroti u korito i usmeri joj tok. Ona Nebeski šapat iskovan u vatrama tihovanja pretače u stihovane pitalice, zagonetke, poslovice… Duboka u svojoj mudrosti, beskrajna u svojoj slobodi. Ona je Njegušica modernog doba, jer se skoro o svakoj pesmi, o mnogim stihovima u ovom ciklusu, daju napisati stranice i stranice tumačenja. To je ciklus kojem se vraćaš i zastaješ nad stihovima kao pred mudrim starcima sa Istoka.
I nije to sve. Još jedno opravdanje za moje tvrdnje leži u jednoj drugoj moći, kojom, takođe, ova pesnikinja raspolaže. Da bi ova poetska tvrđava bila neosvojiva i odolevala vremenu, nju mora da štiti živa reč. Reč koja seče kad je mač, reč koja je melem kad je bol, reč koja je beskraj kada je sloboda… Ako je poezija, ona mora da peva! Mora da se čuje zvuk, da se oseti ritam. Čujete li Igumanov štap u ovim stihovima:
Iguman,
Na Gori
štapom
o zemlju
Kljuca.
Tup zvuk
Opominje
ranu
Po sred srca.
Igumane
Zareci se
Zakuni…
Da su ti misli
Čistije od mojih.
Iguman na gori
Raskoš Snježanine poezije krije se u njenoj skromnosti. Njen stih je kratak i zvonak, svezan zemaljskom mantijom, raskriljen nebeskom slobodom. Pored zvučnosti, njeni stihovi su i piktografski. Stvaraju slike pred očima, pa taj i takav, mudri i bogonsni, Iguman, zaista, iskrsava pred našim očima kada se krije i povlači rubom šume dok kurjaci zavijaju ili dok mantijom zaklanja Sunce, Mesec i Zvezde. Upravo u toj pesmi Ne boj se, neće, Snježana je najbolje ukombinovala zvučnost i slikovitost stiha.
Savršeno zaokružen ciklus od 24 pesme, koje simbolično predstavljaju božanski krug večnosti i oslobađanje (poezije) od vriska u zakrilje tišine; njena višeslojnost i pronalaženje novih otkrića i mudrosti pri svakom ponovnom čitanju; prava mera u stihovima, a širina u mislima; stihovna melodičnost, zvučnost i slikovitost koja obgrljava smisao, sve su to karakteristike Snježanine poetike, koja daleko odzvanja u ovom tupom i gluvom vremenu, prevazilazi ga i seli se u dimenziju koja poništava i vreme i prostor. U tišinu.
Ljudi koji znaju slušati tišinu, kažu da ona glasnije govori od buke. Buka je zaglušujuća i reči se ne razabiru. U drugom ciklusu, koji nosi naziv Otisak i koji počinje divnom i pastoralnom pesmom Sjetva, kao granicom između dva sveta, tišinu nadjačava ratna buka i ona rađa jednu, reklo bi se, posve, drugačiju pesnikinju. Ona više ne peva o ljubavi, o smislu, o traženju, o onostranom; ona peva o javi koja je strašna, peva o zemlji koja krvari, o ljudima koji su zveri.
Nebo više nije livada na kojoj pasu zvezde (Sjetva), već tmina koja opominje ljude na bezdan (Opomena) i na neko novo vreme u kojem će grabljivice i glodari da globe gubave golubove (Vijek). U toj pesmi, služeći se aliteracijom, kojom naglašava emociju, zvuk i ritam, pesnikinja nas, opet, majstorskim stihom uvodi u niz pesama koje razvijaju ratnu atmosferu: Golgota, Seoba, Sećanje na Jasenovac, Na ruševinama zavičaja, Mravljača…
Humke,
puste,
živa stvora nema,
Mravima
Gradnja ne ide,
mravinjak
prazan zjapi;
u košnicama nema pčela…
Mravljača
U velikom bolu i haosu koji je obuhvatio zemlju, pesnikinja poništava sebe i sama postaje ta zemlja o kojoj peva. Ona krvari sa njom i oseća: vojničke čizme koje je gaze, garež i paljevinu, mrtve koje prima u svoju utrobu, žal za njima. U drugom momentu, pak, vaskrsava i okreće lice od kaljavog obraza neljudi, uviđa da nema suda, nema pravde. Bezdan ostavlja otiske na njenoj duši i ona ih prenosi na hartiju.
Teško je duši naviknutoj na tišinu i lepotu da ostane čista u moru krvi. Teško joj je pred tim strašnim slikama, koje opominju na pakao, pa beži u uspomene, u smrt, koja nije strašna koliko život. Ona želi da umre srećna i skriva dušu od tame u molitvi. Opet tišina. Tihovanje kao spas.
Treći ciklus, pod nazivom Niti, pesnikinja otvara pesmom Gra(nit). Ponovo se služeći aliteracijom, ona peva o srcu koje mora biti izdržljivije. Svilene niti pripadaju prošlosti, sada tkaju grubo sukno za meko srce, a meko srce da bi izdržalo javu, beži u uspomene i snoviđenja. Pesmom Da sam sjena, orfički mit se ponovo ovaploćuje i pred nama iskrsava ona pesnikinja iz ciklusa Iguman.
Ti si
Moj odraz
U ogledalu
Moj lik
Na površini
Vode;
Ono moje
On, Animus, Iguman, ponovo je tu, u mislima, snovima, snoviđenjima, željama. Duša traži svoju dušu, sebe u njemu, teži svojoj celovitosti i pred nama opet iskrsavaju pesme, koje su pisali toliki pesnici, pre Snježane, o ženama kojih nema (Andrićeva Jelena), o snoviđenjima (Dučić Pesma ženi), lutajućim polovinama, izgubljenim dušama…
Java je grozna i pesnikinja se ponovo zatvara u svoju kuću tišine u kojoj nalazi mir (Tišine) i oazu za tihovanje. Tišina je sloboda i beg od buke svakodnevnice.
U pesmi Ja, pesnikinja se stavlja u službu svoje imaginacije, poništava sebe da bi se približila njemu (Treptaj, Mladež), ali uzalud, obuzima je malodušnost (Dug, Ako) i ona se predaje. Sloboda nema hrabrosti za let (Pomisao).
Ciklus se završava pesmom Iluzija:
Ljubav je
iluzija
Dobrote,
Sreće,
Snova.
Ljubav je
Kanap o koji se
Objesila
Ljubav
Tvoja
I
Moja.
Neostvarena ljubav uvodi nas u četvrti ciklus, koji nosi naziv San. To nije onaj san, koji pesnikinja sanja kroz celu zbirku, ako izuzmemo drugi ciklus Otisak. To je onaj stvarni, večni san, u kojem ona traži spas i u kojem će, napokon, moći da pusti sve one tuge (Pustiću te), neostvarene želje (Želje) i čežnje (Dugme, Ona, Ono ništa).
Haljinu od snova, koju je njena duša istkala, mrska java je strgla sa nje, obojila iz ružičastog u crnu boju i ona se sa rezignacijom predaje. Tišina više nije sklonište, ona sada vrišti (Traganje) i u zaglušujućoj buci, njen san o večnoj ljubavi biva rastrgan kandžama jave. Ova tanana pesnička duša hrli ka onoj večnoj tišini u kojoj će da utihne sve.
Ona pušta i njega, koji, napokon, poprima realne obrise i koji je sličan njoj, vešt sa rečima. Ovo su retki momenti u kojima pesnikinjina imaginacija dobija nešto od stvarnih osobina, iako je i u prethodnom ciklusu bilo nagoveštaja: Za tebe riječi su igračke/One su mač tvoga uma… (Igračke) ili Ne, ne tražim ti pjesmu… (Da ili Ne).
Ona traži od njega da je isprati na njen poslednji let stihovima u kojima će, napokon, biti zajedno.
Svilen pokrov
Sašij,
Satkaj ga,
Riječima duše
Neka nad humkom
Hladan vjetar puše.
Pokrov
Ona drugačije i ne može pustiti dušu svoje duše do poslednjim udisajem, stvarnim odlaskom sa ovog sveta. Ona traži od njega da održi njen posmrtni govor pesmom svoje duše i da bude vetar za njen let, jer se napokon iz gusenice pretvara u leptira.
Pokrio me
Poslednji dah noći,
Dođi,
Isprati moj let.
Ispraćaj
Na kraju ovog ciklusa, sasvim logično, odvojene su dve pesme Za kraj: Pesnička i Znamen. Pesnikinja ovim pesmama vešto daje odgovor i na onaj pesnički let, koji nam je ostala dužna. Njena pesma nije uspela da poleti, kao ni ona. Umrle su zajedno.
Ali samo u pesmi. Sasvim sam sigurna da će Snježanina poezija sa ovom prvom pesničkom zbirkom da doživi svoj virtuozni let po pesničkom nebu i da neće pasti u zaborav još mnogo, mnogo godina. Duboko verujem da će listovi njenih knjiga biti još dugo budni i da se neće naći među onim stihotvorcima, zaboravljenim od roda, za koje traži minutu ćutanja. Ja duboko verujem u poeziju koja zna da sa malo reči peva, slika, zvoni, ostavlja trag na duši…
Aleksandra Šarenac
