DOBRONAMJERNA KRITIKA DRUŠTVA
Kad pričamo o drugima, najviše govorimo o sebi, i obrnuto, ispovjedajući svoj život, govorimo o ljudima i vremenu u kome smo živjeli i još živimo.
Momir Vasić je priču svog i naših života smjestio u, po obimu, neveliku zbirku od 23 kratke priče. Činje-nica da mu je ovo prva knjiga, ne znači da je početnik u pisanju, a kamoli u drugim vidovima umjetničkog izraža-vanja. Iza njega je puno nagrada za priču, satiričnu priču, pjesmu, aforizam… I to se osjeti na prvo čitanje.
Ove priče su svojevrstan splet priča-romana, kakve su „Nikola“, „Usvojena“, pa i „Azra i Đorđe“, gdje su smje-štene zanimljive životne priče, pa i sudbine njihovih junaka u burna ratna i okoratna vremena, preko kritike društva i društvenih odnosa, koji izviru iz priča „Dra-gica“, „Beograd“, „Pismo“, „Kod frizera“…
Posebno mjesto zauzimaju priče-anegdote, kao što su „Čedomir“, „Pričao mi jedan čovjek“, pa i „Nafakali bakšiš“. Iako u priči „Čedomir“ preovladava šaljiv ton o kokuznim ratnim vremenima, gdje glavni junak slu-šajući suprugu upada u veliki problem i doživljava ne-viđenu bruku, uključujući se u pljačku ratne pustolovine. Svejedno je ko će opljačkati napuštenu imovinu, ali nije svačiji obraz isti.
Zgodu sa pijace u priči „Pričao mi jedan čovjek“ gdje za glavne junake bira Makedonku, kojoj je potreban mu-škarac, i lokalnog neženju i boema, koji su prividno griješeći, našli put svojih života. „Nafakali bakšiš“ je priča koja se uklapa u naziv zbirke „Priče duše“. Ona suočava braću Cigane, muzikante, koji se svakodnevno bore za bakšiš tako preživljavajući, i ranjenike koji vape za utjehom, za mrvicama sreće i radosti i koji za pjesmu daju zadnju paru. Ono što pretekne jednima, preliva se drugi-ma. Oni se savršeno razumiju i rado dijele i poslednji zalogaj.
Raspoloženje čitalaca će svakako popraviti i priča „Punoljetstvo“, koja nas vraća u patrijarhalne porodice i odnose, gdje stari planiraju proslavu, a ne znaju ni koliko godina ima njihova mjezimica, gdje im je važno, iz nekog drugog razloga, kako će ugostiti, za život njihovog djeteta nevažne likove.
Sve su ovo priče o sudbinama ljudi sa ovih prostora, opterećene istorijskim pamćenjem, zabludama ovog pod-neblja i društvenih odnosa, ali bih ovom prilikom iz-dvojio priče koje nose imena po imenima „Maksim“, „Vaso“ i „Pavle“. Nasuprot njima su priče o mentalitetu naših tradicionalnih ljudi, koji se ne mire sa promje-nama koje je dionijelo novo vrijeme, a to su „Sječka“ i „Kod kazana“.
Pošto mi nije namjera da prepričavam zbirku, samo ću, za kraj, izdvojiti da Vasić onaj život koji je živio u zavičaju u djetinjstvu i mladosti pokušava sačuvati za se-be i generacije koje dolaze i da ga vidi kao bajku. „U davna pradavna vremena“ to svakako jeste i ona nas pokušava opomenuti da se vratimo na pravi put i da živimo nor-malne, poštene, jednostavne živote.
U svim pričama se ogleda ogromno životno iskustvo autora, koje se ne bi moglo smjestiti ni u niz romana, vi-di se njegova svestranost umjetničkog izražavanja. Pre-pliće se poezija, epika i lirika, naracija, satira, sa-osjećanje sa svojim junacima, opravdanje za posrnule, mije-ša se tradicionalno sa savremenim, osjeća se kritika društva i želja da ono bude bolje za potomke, kojima obe-zbjeđujemo materijalna dobra, ali ne i sigurnost, toplinu i bezbrižnost u kojoj smo mi rasli.
Ova zbirka će mnogima vratiti vjeru u život, tra-diciju, pravdu, poštenje, jer poručuje da se još uvijek ima s kim ljudovati…
Milan Pantić
—–
LIRSKI MOZAIK
Momir Vasić je izuzetno svestran autor i pronalazi svoj izraz u mnogim književnim formama, pa ga mnogi po-znaju kao odličnog satiričara, pjesnika i pisca kratkih priča. Drugi ga znaju kao dobrog karikaturistu i dobrog tekstopisca i muzičara. Sva ta raznolikost doprinosi bo-gatstvu njegovog umjetničkog izražaja.
U zbirci pred nama, „Priče duše“, Momir Vasić na jezgrovit način piše o ljudima svoga kraja, ljudima koje najbolje poznaje, pa su zbog toga priče izuzetno autentične i stvarne i djeluje kao da ih je autor zapisao slušajući ispovijesti samih aktera. (Vasić je rođen u Tuzli, a živi u Zvorniku.) Ali, priče su izuzetno lirske, donesene iz same duše autora, pa se čini da se i naslov zbirke na-metnuo sam od sebe. Pri tome, autor izbjegava bilo kakvu patetiku.
Vasić u knjizi govori o događajima vremenski uokvi-renim od pred početak rata u Bosni i Hercegovini, pa do današnjih dana. Govori nam o najrazličitijim ljudskim sudbinama, pri čemu se dotiče i ratnih dešavanja. Ali, iako tada govori i stvari posmatra iz ugla pripadnika svog naroda, dakle priča nam ono što mu je znatno više i poznato, Vasić izbjegava bilo kakvu politizaciju, pri-strasnost ili mržnju. Priča o ljudima koji su igrom sud-bine izbačeni iz ustaljenog, običnog života i gurnuti u vihor neizvijesnosti.
Priče koje ostavljaju najjači dojam su svakako priče o ljubavi. Pa tako, u priči „Azra i Đorđe“, ljubav uspijeva da premosti sve jazove nacionalnih i vjerskih pred-rasuda i naizgled nemoguće okolnosti koje sputavaju tu ljubav. Ljubav pobjeđuje i kada je tragična, kao što je ljubav Romea i Julije ili ljubav Boška i Admire, a Vasić nam svjedoči da velika ljubav ne mora nužno biti i tra-gična.
Na mene je, ipak, najjači utisak ostavila uvodna pri-ča, „Nikola“, koja nam nudi nekoliko nevjerovatnih zaple-ta i obrta, kakve samo život može ispisati. Nudi nam i rješenje da i kada je ljubav izdana, čovjek može da se iz-digne iznad te povrijeđenosti zbog izdaje, mržnje koju bi izdaja mogla da stvori i želje za osvetom. Glavni junak, Nikola, i kada mu je život srušen, ipak hrabro prihvata krst sudbine, prevazilazi svoj ponos i povrijeđenost, od-riče se osvete, da bi oni koje voli ostvarili svoju sreću. Svoj mir pronalazi u tišini manastira, tragajući za vi-šim smislom i svjetlosti, uprkos tami kojom smo sve če-šće okruženi.
Zbirka priča, „Priče duše“, je nevelikog obima, ali samo po broju stranica, jer mnoge priče u njoj su duboke i traže promišljanja, pa se knjiga može čitati redom, na preskok, ali se izvjesnim pričama svakako treba iznova vraćati. Mogao bih se o svakoj priči posebno osvrnuti, ali mislim da je to nepotrebno, ne treba skrnaviti za-nimljivost čitanja.
Stiče se utisak, da neke priče u zbirci imaju poten-cijal, da bi ih autor vremenom mogao dodatno razraditi i proširiti, pa da ih u budućnosti čitamo i kao novele.
Na kraju, toplo vam preporučujem zbirku priča Mo-mira Vasića, autora za koga vjerujem da će u budućnosti imati još mnogo toga da nam ispriča.
Dinko Osmančević,pisac i satiričar,
U Banjaluci, 1. januara 2023.
——
PRVA NAGRADA NA 6. DRINSKIM KNjIŽEVNIM SUSRETIMA
Možda bi sam naslov rukopisa najbolje i okarakte-risao ovu knjigu. Pisana je iz duše i jako je zanimljiva. Čitaoci će je sigurno lijepo prihvatiti. Pitka je, ali nikako plitka – naprotiv. Pomalo arhaičan način pisanja autora ne smeta, čak godi jer prati vremenski okvir dešavanja priča, što doprinosi njihovoj autentičnosti i uvjerljivosti. Neka Momir nastavi da piše, biće knjiga još iz ovog pera.
Predsjednik žirija za kratke priče
Velimir Savić, književnik
