Bogomir Đukić
PUTOVANjE PO KIŠI ILI PUTOVANjE U AVANTURU
(Recenzija rukopisa priča PUTOVANjE PO KIŠI autora Mihajla Orlovića)
Već decenijama naš daroviti pisac Mihajlo Orlović (1950) uporno i kreativno gradi jedan samosvojni prozno-ro-mane¬s¬kni, umjetnički svijet, koji ovim svojim najnovijom knjigom priča Putovanje po kiši, raskošno upotpunjuje i uspješno zao¬k¬ružuje dodajući mu još jednu, njegovu novu dimenziju i nje¬ne umjet¬ni¬čke aspekte, utoliko da se s razlogom može go¬vo¬riti o spe¬cifičnom i osebujnom, orlovićevskom proznom na¬rativu i, u tom kontekstu, o svijetu umjetnosti koji, premda poprilično iskrivljen, koš¬ma¬ran i kafkijanski izvitope¬ren, svoj odre¬đe¬ni pandan očito ima sa stvarnim svijetom, za koji se može da¬nas reći da je čak is¬k¬rivljeniji i košmar¬ni¬ji i od Orlo¬vićevog, no koji je bez sumnje, dobar analogon nje¬mu. Autor je briljantnih romana, poput Neba i ništa, Sivog kaputa, Ni-čije kuće i Sina oklevetane majke, pro¬blema¬tič¬nih protago-ni¬sta i obrta, jednostavnih i iza¬zo¬v¬nih naslova (kakav je i naslov Pomor staraca), fantazma¬go¬ričnih sadr¬ža¬ja, pomje-re¬ne optike i s jakim podsvjesnim i na¬gonskim im¬pulsima, ri¬goroznih odluka i postupaka, te i za dnevni svi¬jet neo¬bi-čnih ponašanja, ali i prebogatih in¬te¬lektu¬al¬nih i duhov-nih karakteristika, posebno jezičkih i stilskih.
Sjaj¬no odabran, ovaj najnoviji pripovje¬dni motiv, Mi¬hajlo Or¬lo¬vić je ingeniozno, na pravi način i s mje¬rom umjetnički o¬va¬p¬lotio i oblikovao u svojoj knjizi priča, tako da on odašilje mno¬štvo tajnih šifri i sk¬ri¬venih znače¬nja, i go¬vori nam iz vi¬še svojih zagonetnih je¬zika, samo je po¬tre¬b¬no znati ga iš¬či¬tavati i dešifrovati/ pročitati.
Isto tako, kao i druge njegove romane i knjige priča (Kišni snovi, Zvono, Suzarev cvijet, Škola prosjaka i druge), i ova knjiga priča bi¬t¬no i posebno karakteriše njegova istinska originalnost, te harmoničnost i tečnost pripovijedanja i narativa, s vrlo is¬poljenom moći opservacije i najsitnijih ucjelovljujućih de¬talja, ali i onim i ovdje prisutnim, karakteristično boga¬tim i sugestivnim opisima ljudske prirode i naravi, uvijek ravnodušne prema čovjeku, njegovom stradanju i patnjama, no nerijetko, što se i ovdje evidentno pokazuje, monstruozna i neprijateljska. U isto vrijeme odlikuje ga i određena speci-fi¬čna, intelektualna tananost duhovno i izražajno obo¬ga-ćena autorovim vlastitim neposrednim i posrednim iskust-vom, kao i sposobnošću otkrivanja originalne i izazovne, pa¬roksične tematike, koju je on u stanju da nam na izvan¬re-dan jezičko-stilski način jasno i originalno oblikuje i pre¬¬doči. Otuda su analitički prodori u refleksivni svijet čovjeka, zatim poetske meditacije o iracionalnim događa¬ji-ma i predmetima, neobične i raskošne estetske preokupaci-je i originalne asocijacije i sl., temeljne značajke i i ove knjige priča kojom Mihajlo Orlović osvjedočava i iznova potvrđuje svoj osobeni narativ i bogate pripovjedačke vrline.
Isto tako, njegova jasna i britka, humanistički zdrava i uvijek iznova svježa rečenica, što iz stranice u stranicu nezaustavljivo teče pokazujući nam svoj istiniti smisao i prelijepu dinamiku, ritmiku i zvučnost, istovremeno nam ot¬kriva i izuzetno senzibilnog pisca, u svemu nadmoćnog i su¬periornog nad pukim književnim realizmom i svakodnev¬nim sadržajima, dakle pisca, čiji svijet imanentno nosi i iz¬vjesnu autorovu originalnu filosofiju i metafiziku. Ne¬ma sumnje, Mihajlo Orlović je i ovom knjigom Putovanje po kiši neobičnih te¬ma, naslova i mitskog predmeta, i s jezikom i stilom ispu¬nje¬nim blagom kunderinskom ironijom, koja daje osjećaj neiz¬re¬cive punoće nečeg ranije doživljenog i ispričanog, pokazao svoj neosporni dar i sposobnost pasioniranog tragača za o¬nim minulim i prošlim, ali i snagu hladnog analitičara odveć urušenog, pa pomalo iščašenog, raspamećenog i dezo-rijentisanog svijeta srpske savremenosti. Njegove stranice jedinstvenih proza kao da su zastrte ”tamnom sjenkom”, pa se banalne situacije i najobičnije dnevne stvari, slijedom i logikom neobičnih i čudesnih metamorfoza, preobražavaju u prostore užasa i strave, no za neupućenog posmatrača niš-ta se sušto nije promijenilo, niti izgubilo od svoje speci-fične normale i idiličnosti.
Pa ipak, Orlovićeva romaneskna priča, koja se ne od-riče podrazumijevanog visokog statusa i stupnja ”emociona-l¬ne napregnutosti”, nije ispunjena samo pomenutim strahom i u njoj ima i te kako i onog običnog, svakodnevnog životnog de¬¬¬šavanja, ali i paradoksalno, samog humora u nijansama i velikim amplitudnim razlikama, od crnohumornog grča i nje¬govog cvokotanja zuba do vedrine i šaljivog dijaloga, te naivnog i čudnog, gotovo dječijeg ponašanja pojedinih likova. Bretonova misao kako fanta¬s-tična priča u sebi obuhvata ”čitavu osjećajnost”, ovdje se ne-tom pokazuje utoliko da Orlovićevo romaneskno kazivanje nosi širok raspon emotivne klavijature, ne dopuštajući da se čitalac prepusti osjećaju bespomoćnosti, a samo njegovo fa¬ntastično biće ne samo da ima onaj sartrovski ”gnoseo¬lo-ški status”, već i umjetničku formu da izrazi sam karakter ljudskosti i ”tešku priču” što oslobađa napetosti, djelu¬ju-ći terapijski i katarzično, poput kamilice.
Da, on je očito razvio čitavu galeriju likova, prelo-m¬ljenu kroz prizmu narativa i doživljaja njegovih glavnih ju¬naka i protagonista ove sjajne proze, originalne, nepono¬v-ljive i usamljeničke, koja nas, uvijek iznova, razbuđuje iz sna svakodnevlja i drži budnim i uznemirenim u svojoj potrazi za krajnjim smislom bitisanja i bivstvovanja. Orlović je od samog početka bio drugačiji i vrlo samosvojan u izgradnji ljudskog svijeta prema vlastitoj mjeri i jedinstvenom proz¬no-pripovjednom obrascu, koji ništa manje zaranja u pros¬tore podsvjesnog, koliko i u odaje stvarnog, pa se pomje¬ra¬njima tačke gledišta pomjeraju sami vidici i horizonti, ne¬o¬čekivana ponašanja i ophođenja njegovih odista složenih i u sebi izrazito protivrječnih likova i junaka. A jedna od naj¬važnijih komponenti njegove romaneskne proze je samoća i uopšte samotništvo, iz kojeg crpi sokove svoga stvaranja, i iz čijih dubina on tu prozu i gradi, podiže i uzvisuje. Riječ je o samoći, koja je često spolja nametnuta i uslovljena, ali i o onoj, češćoj i supstancijalnijoj, što kao unutrašnji mo¬tiv i impuls nagona za izopštavanjem iz postojećeg, iz ružne i zle stvarnosti, moćno izbija iz tamnote čovjekovih psihič¬kih dubina, i pisca podaruje moćnim stvaranjem.
Bogomir Đukić
