MALA PJESMA – ISTOST RAZLIČITOSTI
Recenzija pjesničke zbirke Sušti Željke Avrić
Početno pitanje za svakog kritičara ili barem rezonera književnosti jeste, zašto pjesnici još uvijek pišu poeziju, čemu i kome? Mudri su se odavno odali praznorječju romana ili „književne kritike“, jer je uvijek bilo lakše lagati o drugom nego o sebi. Možda baš zato treba sačekati još koji danak u godini da čistilište prestane sa radom i da ostanu samo njih nekoliko i da ponovo zaista govorimo o poeziji, punim ustima, možda čak i o Poeziji.
Pošteno govoreći, poezija je postala svašta i svašta se zove poezijom, a svašta je jedno veliko ništa iza maske rime. Poezija nije samo forma, kao što ni nedostatak forme nije rezultat inspiracije, nego nedostatak osjećanja i poznavanja forme. Poezija mora imati formu, ali ne i uniformu, čak ni kada je koračnica.
Odvažnost je u tom metežu zapjevati tako cizeliranim pjesničkim oblikom kakav je sonet, koji je, ako vjerujemo Rajku Nogu „najsitniji oblik velike poezije“. Željka Avrić nije ispjevala jedan, nego četrdeset i jedan sonet, zaodijevajući ih u pjesničku rukosvijest zbirke Sušti.
Naslov, sam po sebi zavodljiv, može zavarati nepažljivog čitaoca, jer Avrićkini soneti jesu sve, ali nisu jednoobrazni, isti, iliti sušti. Sonet je toliko dugo prisutan u poeziji, ako baš treba reći i u našoj, dakle, srpskoj, da su njegove stilske formacije veoma pogodno tlo za razigravanje inicijalnog kanona i svih drugih u vremenu postalih mu podkanona. Otuda Avrićka tom „malom pjesmom“ ispisuje mnogo više od onoga što bi stanulo u one duge, dugačke, velike.
Zbirku prološki otvara Sonet o srodnosti čiji je prvi stih endekasilabički „Prene nas ushit nenadnog java“, dakle, klasičan, da bi preostalih trinaest bili tradionalni srpski simetrični deseterci i mada se u teoriji ova kombinacija smatra akatalektičnom, ovaj prvi stih je dovoljno drukčiji da promijeni ton cijeloj pjesmi. Deseterac, a posebice simetrični, koji se nimalo slučajno ne zove još i lirski, metrički je intoniran prema damaru naših, dakle, srpskih, osjećanja. Kao takav on je pomalo škrt za punoću soneta, ali i to je svjesna namjera pjesnikinje, koja rimom dodatno razglavljuje njegovu krutu formu. U prvoj pjesmi ona je ABAB CDCD EFE FGG, i to se ponavlja i u drugim pjesmama. Ovaj raspored svojstven je šekspirovskom sonetu, a Avrićka i formalno raspored stihova ovom obliku primjenjuje u sonetima, bar naslovom, posvećenim prolaznosti, zlu, posvećenima i pogrešnom putu.
Ako eksperimentiše sa formom, Avrićka ipak ne zadire u strukturu soneta poštujući njenu dramsku, neki bi rekli dijalektičku, kompoziciju. I to je najlakše potvrditi na najboljim tekstovima. Jedan od njih je i Sonet Kamenu:
„Teški smo ti i ja, ni da smo braća.
Gde nas navale, drugima staje dah.
Takve nas, izjedna, opravi ćaća –
za pod glavu, šljunak u opanku, prah“.
Jedanaesterac je prosto prirodni stih soneta jer posjeduje tačnu mjeru zvučanja i značenja, naravno ako ih pjesnik uspije udesiti, kao što je ovdje slučaj.
„Imamo ogranak od istog pretka.
Tvrdine, oštricu. Za vrat, u ruke.
Reč postojanu, od celog imetka.
Skupa u vatru, vir, jauk i muke.“
Jedna od tradicionalnih osobina soneta jeste i tačka na kraju svakog stiha i ovdje je ona primijenjena u najvećoj mogućoj mjeri, ali ne u premjeri, dakle, ne po svaku cijenu.
„Od nas su kelije. Tvrđave. Opkop.
Opiljci, obluci i komadine.
Neumit smo kao pokoj i pokop.
Jedan smo drugom blizanac, imenjak.
Ćutanje uzidano u gradine.
Isprva temelj, na koncu – nadgrobnjak.“
Očekivani odnos između katrena i tercina ispoštovan je u onoj mjeri u kojoj je to moguće kad se pjeva kamenu, ali je, van svake sumnje posljednji stih u funkciji ključa kojim pjesma zadobija svoj cjeloviti smisao. Čak je i inverzija uobičajene rime jedan oblik iznevjerenog očekivanja, jer zamjena dvanaestog i trinaestog stiha, kojom bi se postigla formatizovana rima, ne bi uopšte uticala na smisao pjesme.
Neumit smo kao pokoj i pokop. Neumit smo kao pokoj i pokop.
Jedan smo drugom blizanac, imenjak. Ćutanje uzidano u gradine.
Ćutanje uzidano u gradine. Jedan smo drugom blizanac, imenjak.
Isprva temelj, na koncu – nadgrobnjak. Isprva temelj, na koncu – nadgrobnjak.
I ovo nas podsjeća kako poezijom mora da se vlada, da bi se mogla pisati, a da bi je drugi kao takvu mogli pročitati. Željka Avrić vlada svojim sonetima u svim aspektima njihovog postojanja pa su samim tim oni njeni, čak i kad nemaju neke originalne naslove, pa čak i onda kad imaju najobičnija imenovanja ka na primjer Sonet za Oca. Njegova prva tercina primjer je za jedno majstorstvo kojim pjesnikinja sonetu podgrijava staru slavu:
„Sam, a s tobom razgovaram u tišini.
Sličan, drugačiji, moj; kao da si tek
stigao. I uvijek, tu, u blizini.“
Dvanaesterac je još jedan tipični stih soneta, a kod Željke Avrić njegova heterogena unutrašnja organizacija mu daje posebnu punoću. Dodatno ga oplemenjuje opkoračenje koje se kosi sa tradicionalnim normama soneta, ali ne i sa unutrašnjim smislom i zakonopravilom soneta Željke Avrić.
Pjesnička zbirka Sušti, fragmentovana u dva odjeljka Mleč i So, a dodatno uokvirena prološkim pjevanjem Sonet o Srodnosti i epiloškim Sonet Početku, sa nadnaslovima Uvodni i Završni, kompletna je pjesnička cjelina koja nam daje za pravo da za Željku Avrić primijenimo Nogov sud o sonetu: „da su za većinu značajnih pjesnika njegova formalna čvrstina i stilska obilježenost bili koristan zalog za izražavanje sopstvene osjećajnosti“.
Ne možemo ni pretpostaviti kako bi ova zbirka izgledala da je ispjevana u nekom drugom, manje strogom obliku, ali ovakva kakva jeste, a jeste, predstavlja vrijedan prilog savremenoj srpskoj poeziji.
prof. dr Saša Knežević
