Međa je, vele bolji poznavaoci prilika, zamišljena linija koja razdvaja dvije katastarske čestice. To je, drugim riječima, linija do koje se proteže pravna vlast vlasnika nekretnine – njive, šljivika, livade, zarasle strnjike. Ali, međa je daleko punija i složenija riječ, pogotovo tamo gdje ona predstavlja mjernu jedinicu života. Međa je granica i to ona granica koja često dijeli život od smrti, ljude od neljudi, hrabre od kukavica. U prozi Mladena Markovića ta međa je i bukvalni graničnik na kojem počinje i prekida se postojanje.
Marković je uočio među kao izuzetan literarni motiv kojem nije poklonjeno dovoljno pažnje i na tom temelju je podigao zanimljivu i jezički raskošnu kuću. I ta kuća se nalazi na međi s obzirom na to da je Markovićevu prozu teško žanrovski definisati. Njegova Međa je najbliža dužoj pripovijetki, ali pojedini dijelovi ovog teksta sadržavaju i novelistički karakter. Kako god žanrovski bilo, pred čitaocima je knjiga koja tematizuje jedan eminentno balkanski motiv.
Marković priča polako i strpljivo. Njegov narativni okvir je realističke prirode. Opisi prirode i portretisanje likova su njegove glavne pripovjedačke tehnike. Njegova ljubav prema brđanima i bosanskom selu neizmjerna je. U vrletima negostoljubive i siromašne planine smješteno je i selo u kojem tavore njegovi likovi. To su mahom težaci koji si svikli na težak seljački život. Njihova lica su gruba, ruke ispucale, trpeza više siromašna nego skromna.
Markovićevo pripovijedanje je mirno, uravnoteženo i povremeno nelinearno. Njegovi likovi rekonstruišu davne događaje koji su vodili tragičnom kraju. U pitanju je jedna vrsta prozne narodne balade koja završava izuzetnim monologom prijekog Đoke Dadića. Sve međe koje autor pominje generišu nove priče, stoga ovu prozu možemo posmatrati i kao kolaž mnogobrojnih epizoda u kojima se otkriva i narav vremena.
Pisac na mnogim mjestima aktivira dijalekt bosanskog sela i to su ujedno i najuspjeliji momenti ovog teksta. Marković i dalje osjeća puls jezika koji, baš kao i selo u kojem se radnja dešava, nestaje. Taj jezik je obojen dijalekatskim nijansama i aktivira ono saznanje o dijalekatskoj književnosti koja se u srpskoj literaturi gotovo u potpunosti izgubila. Monolog Đoke Dadića na kraju knjige je umjetnički najsnažnija epizoda Markovićeve proze i to upravo zbog jezika.
Nije međa jedini motiv Markovićeve knjige. Podjednako snažan motiv je i pustošenje sela. Svaka rečenica, svaki pasus, svaka misao njegovih junaka posvećena je toj smrti koja je bolnija od svih drugih. Nestajanje je u Međi potpuno: sve su, rekao bi drugi pjesnik, prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš. Čak su i groblja zarasla u draču i šaš. O aktuelnosti ovog motiva ne treba mnogo govoriti, jer su sela, naročito srpska, svakim danom sve praznija. Marković je detektovao dva izuzetna motiva i zbog toga njegovu knjigu preporučujem izdavaču.
Goran Dakić
