Recenzije :
FENOMEN SLOBODE U „PRIČI O NIKOME I NIČEMU“ ILI
AUTOBIOGRAFSKO KAZIVANjE JANKA SAMOUKOVIĆA
dr Rade Vučićević
(književni kritičar i teoretičar književnosti)
Ponekad u našu čitalačku pažnju iznenada i nenadano uđu neke sasvim drugačije pripovesti, čija tematska suština ne nalikuje uobičajenim proznim pokušajima, pa tim različitostima okupiraju tokove pažnje kojom tumačimo štivo, doživljavamo predočene nam događaje, pa tako, odveć aktivno, postajemo učesnik drame koja iz redova rukopisa oživljava, postaje živa slika koju duboko u sebi osećamo i saosećamo.
Janko Samouković do sada nije bio poznat u književnom životu one eks – Jugoslavije, nije se ni kasnije umetnički oglašavao u novoskrojenim nam nacionalnim državama, dakle u svetu literature predstavlja sasvim nepoznato ime i verovatno bi ubuduće tako i ostalo, da igrom slučaja nije dospeo u logor smrti, gde je sa svojim nacionalnim sapatnicima doživeo i, srećom, preživeo golgotu Pazarića, Silosa, Tarčina…
Jezički i stilski Janko se istinski razlikuje od urbanog, savremenog pripovedača, jer njegov način pristupa temi ima klasični narativni obrazac već prohujalog realizma sa romantičarskim elementima opisa prirode, astralnih fenomena, religijskih i ontoloških datosti, hrišćanskog milosrđa i duboke duševnosti. Osim toga, „Priča o nikome i ničemu“ obiluje dubokoumnim ontološko – psihološkim kategorijama praštanja, tom najvećom hrišćanskom vrlinom, gde žrtva i stradalnik stoje u istoj sudbinskoj ravni i deli ih samo volja Božija i način raspodele teških uloga u ovozemaljskom životu. Tu, u tom logoru smrti, svi su gubitnici – razlika je samo u tome što tlačitelji gube dušu a potlačeni život i pitanje je ko više strada. Po piscu ovog odista zanimljivog dela, nevine žrtve imaju drugu, rajsku šansu koja sleduje mučenicima i iskušenicima, pa to može ponekad biti dobra satisfakcija, iskupljenje od prolaznosti i put ka večnosti.
Malo je ljudi koji bi nakon ovakvog tamnovanja i torture prihvatili Hristovu maksimu „Ko tebe kamenom, ti njega hlebom“, što više govori o autoru nego o njegovom delu, mada ni štivo u tim namerama mnogo ne zaostaje, naprotiv, stoje skoro u istoj ravni koja krajnjim dometima dodiruje nebo i nevidljivog mesta pravi na skučenom betonu hangara…
Samouković svoje autobiografsko pripovedanje čini u prvom licu jednine, što je najteži autorski, pripovedni oblik književnog izražavanja ali načinom iskusnog naratora, tako da površni čitalac bude zatečen filozofskim promišljanjem, intelektualnim izražavanjem, naučnim terminima, poređenjima, metaforama i drugim književno – teorijskim pomagalima koje ponekad i nesvesno, ali veoma upotrebno koristi za izražavanje misli i metodološki pristup temi romana.
Pisac ovog „osvetljavanja“ je namerno upotrebio izraz „roman“, mada ovakvi pokušaji u određivanju književnog roda dozvoljavaju da može biti i skaska, to jest priča, dugo pripovedanje jer romaneskna forma daje mogućnost za oboje, ili čak i nešto treće u bibliotečkoj klasifikaciji i određenju UDK broja.
Pažljivije iščitavanje nameće psihološku iskustvenu dimenziju koja provejava čitavim delom i upućuje na taj važan, a uspeli segment Jankove autorske tvorbe, što gotovo sve vreme pripovesti magijski čitaoca uvlači u tu životnu dramu sudbinske određenosti, koja je neke pojedince ili etničke grupe ovoga puta slučajno zaobišla, ali vrh oštra mača neprekidno preti nad našim i njihovim glavama, opominjući da zlo nije nestalo, nije ni prestalo biti pretnja čovečanstvu i mirnim dečjim snovima, te da se svuda i na svakom mestu može pojaviti, povampiriti i u tamo neke hangare ljude zatvoriti, zlostavljati, ubijati, sakatiti i mučiti do ludila, kako mučenika tako i mučitelja.
Psihologija pojedinca i psihologija gomile, u tim i takvim sutacijama, u „Priči o nikome i ničemu“ kuliminira veštom filozofskom potkom, nezaobilaznom podlogom u psihološkoj drami ovog i ovakvog tipa proze. Da je, na sreću, ova priča samo plod piščeve mašte, kao što je na nesreću opisana drama tačna, čitalac bi možda lakše prihvatio piščevu nirvanu i nakon svega iskušenički mir, hristoljublje, sa praštanjem doživeo kao etički kodeks dramskog svršetka u konačnom oblikovanju romana.
Jankova pripovest ima uporedne radnje kojima daje životnost, efektivnost, pitkost i prijemčivost u nameri što obuhvatnije i sadržajnije slike vremena u kojem se drama odvija. Bogatstvo likova, njihove sudbine, nasilno otrgnute u času svakodnevnih radosti, planova, ljubavi, problema, tajanstva i bogatstva, do bola će urezati trajni, neizbrisivi trag u čitaočevoj svesti ili pak podsvesti u zavisnosti sa kojim ubeđenjem pristupa ovoj autobiografskoj narativnoj ispovesti.
To što kroz redove isijava piščeva intelektualnost, obrazovanost, široki aspekt opšte kulture i druge civilizacijske vrednote, delu daju potrebnu sugestivnost, ubedljivost i potrebni nivo ozbiljnosti, kao da se radi o nekom naučnom tekstu, a ne o iskustvenoj, životnoj priči. Otuda aluzija u naslovu dela da je u pitanju „priča o nikome i ničemu“ ne može imati osnova niti je održiva u stvarnosti bitisanja. Shvatićemo to samo kao piščevu skromnost i nenametljivost, a razumećemo je i doživeti sasvim drugačije. Jankova književna ispovest je priča o nekome jako važnom i nečemu još važnijem, a niti jedno od njih nije za potcenjivanje, naprotiv, za svaku su pohvalu, sa etičke, estetske i umetničke strane, istovremeno.
Da pisac dela rečenu dramu nije doživeo i preživeo, pored svih ljudskih vrlina koje ga krase, nikada ne bi napisao ovakvu knjigu koja bi po nekom božanskom pravu, morala biti u svakom domu trusne nam, podeljene i zavađene bivše velike države. Jankova skromnost vuče ga u neko njemu razumljivo tihovanje, mudrovanje i pronalaženje novog kodeksa životnih vrednosti. Trka za novcem, borba za položaj, uticaj i vlast, ostale su daleko iz njega, sada okrenutog prirodi, božanskim lepotama i kosmopolitskim fenomenima, nedokučivim i nerazumljivim čoveku običniku, pronalazi neki drugi pristup unutrašnjem i spoljašnjem miru svojega bitisanja i opstajanja. Nove vrednosti i nove kategorije lepote od mladića kome je zaustavljeno vreme i nasilno prekinut životni tok stvorile su mudrog estetu i strasnog etika, prerano opustošenog za nove početke i nove avanture.
Obimom ovo je nevelika knjiga, ali je njena sadržina ubedljiva i do neke gornje granice sugestivna. Metodološki i jezički to je sasvim uspela književna tvorevina, ispisana tečnim, razumljivim stilom pripovedača, intelektualca koji vrvi od znanja i isijava ga na sve strane. Postoje neke tehničke i zanatske neodumice koje se mogu jednostavno i lako doterati, jer je generalno gledano ova priča spremna za knjižni blok i što skoriju štampu. Nema dileme, u Janku Samoukoviću srpska književnost je dobila još jednog pripovedača, naratora, romanopisca, svejedno je. Od njega sada mnogo ne zavisi. Institucije su na redu. Podižem svetlo svoje, put da mu osvetlim.
Stanislav Tomić
KARTA ZA ANTROPOLOŠKI VRT
(o knjizi Jankice Samoukovića „Priča o nikome i ničemu“)
Uzeo sam da pišem nešto što nazivaju recenzijom, ali ,,hvata me panika kao slikara bez ideje koji mora ispoštovati rok za naručenu sliku“, a slika je pejzaž Bjelašnice oslikan i uramljen na prozoru rodne kuće. To je ona planina koja:
„od svih mudrosti i znanja, samo me nije naučila da na vrijeme prepoznam zlo. Valjda ga ni ona nije znala prepoznati.“
Samouk je slikar u pitanju. Dilema je bila, kako uopšte početi?!
„Vozaču početniku najteže je krenuti iz mjesta, jer postoji realna šansa da će mu se automobil ugasiti. Čim krene lakše je, jer mu inercija pomaže da održi stanje kretanja i dozvoljava da ubrzava i prebacuje brzine. Od trenutka kada sam se pokrenuo, bar sam u trećoj. Inercija me nosi i tjera da ponovo, bez stida i ustručavanja uživam u divnim ljudskim osjećanjima.“
Međutim, na svakom sam početku početnik. I mene hvata panika da mi se nasred raskršća ne ugasi priča. Zato dodajem gas. Uprkos tome, ne prelazim još na samu stvar. Solidarišem se s autorom:
„Sve ovo moje preopširno razmišljanje koje služi kao uvod u ovu priču kao da namjerno otežem samo da bih što više odložio pisanje o onome šta želim njom da ispričam. Kao da se plašim ući u samu priču. Želim je ispričati da ona ne bi ostala odbačena prilikom sažimanja i selektovanja. Njome spasavam zaborava jedan prekinuti i više oštećenih života, jer ne želim da završe kao jalovina na smetljištu istorije. Želim da se pohrani u sef kao jedna vrijednost koja ne zaslužuje da bude odbačena, da se zaboravi i prođe nezapaženo. Da bismo dočarali i
predstavili težinu priče, emociju i bol, moramo zumirati aktere. Nesreća i stradanje se najdublje iskazuju na primjeru pojedinca kao što se i sreća više razumije i cijeni kada je uporedimo sa nesrećom. Da bismo se imalo približili težini priče i bolu koji ona sa sobom nosi, moramo pratiti pojedinca, ući u njegov život, zaviriti mu u dušu i dotaknuti mu emocije.“
Krećemo se polako prema centru: „Svi bezglavo srljaju u potrazi za lakim prosperitetom koji je trenutno na rasprodaji.“ Zabilježene misli struje i stvaraju gužvu u saobraćaju. U središtu ove knjige nije puka radnja, što njenom sadržaju daje izvjesnu težinu. Ta težina će vjerovatno stvoriti pritisak za veliki broj čitalaca koji je navikao da čita lake ili jednostavno zanimljive priče. Autor je i sam, čini mi se, dobrano svjestan toga. Ali, zašto je ipak ostao pri svome, možda je najbolje da pitamo njega:
„Jednostavno, ne želim da me kroz priču vode događaji, nego se prepuštam emocijama koje su oni proizveli,“ kaže on na jednom mjestu. I dodaje, u svom maniru:
„Ovaj broj do sada napisanih tek nagovještavaju uvod u priču, jer u njima i nema radnje ili pravog opisa nekog događaja. Trenutno nemam želju ni da je pišem na neki drugi, prihvatljiviji način. Mislim da sam se već previše ogolio, dovoljno da osjećam kao da sam tek kušao plod sa Drveta saznanja i tako postao svjestan da sam zgriješio. Zato sada sramežljivo stojim tu pred vama skrivajući se iza lista smokve, osjećajući se neprijatno zbog toga.“
Mnogi od nas su bar nekada platili kartu da gledaju životinje u zoološkom vrtu. U tome, reklo bi se, i nema ničeg neobičnog. Ipak, postoje među nama oni koji su bili primorani da skupo plate kartu za antropološki vrt. I oni koji više nisu sa nama, a koji su tu kartu platili još skuplje. Jankica Samouković je jedan od onih koje je mnogo koštao boravak u antopološkom vrtu, no još uvijek je među nama, i evo, svjedoči na ovaj način. Vodi čitaoca kroz jedan takav vrt koji je, nažalost, stvarno postojao i nije puki projekat literarne arhitekture:
„Nikada neću moći da se oslobodim ovog prizora, pa sam ga na poseban način proživio i poslije više godina, prilikom posjete jednom zoološkom vrtu, mjestu po nekim karakteristikama sličnom ovom ljudskog zverinjaku, u kojem i sam igram ulogu životinje. Tamo sam ovu ulogu, zamijenio ulogom stražara iz Silosa i istog trenutka osjetio strašnu nelagodu, baš kao da sam stvarno nešto kriv tim nesrećnim životinjama. Obuzeo me je osjećaj srama, dok sam sa bezbijedne distance, zaštićen čeličnom ogradom, posmatrao lava zatvorenog u kavezu. Baš ta ograda i prednost koju mi je davala, najviše me bolila. Svijest o tome, koliko je snažniji od mene i da protiv njega u prirodnim uslovima ne bih imao, ama baš, nikakve šanse, poražavala me je. Zbog toga sam osjećao još veće divljenje prema njemu, a činjenica je da sam i ja lično jedan od uzroka zbog kojih je on tu zatvoren. Razlog njegovog sužanjstva je, da bih ja i slični meni imali mogućnost, da kupovinom ulaznice, potpuno bezbjedno možemo da ga posmatramo, onako, kao atrakciju. Da uživajući u njegovoj muci provedemo jedno ugodno i bezbrižno popodne.“
Pošto je autor boravio u antropološkom vrtu, ne čudi onda što kod njega nalazimo ozbiljne antropološke refleksije:
„Formirao se čovjek kao duhovno biće koji je definisan kao biće koje misli, osjeća i jasno razlikuje lijepo od ružnog i dobro od zla, prijatno od neugodnog. Ta sposobnost je najveći dar koji smo dobili od prirode (Boga) i prednost nad ostalim živim bićima. To jeste dar, ali je i teret, jer sa sobom nosi određenu težinu – težinu odgovornosti. Sposobnošću da razlikujemo dobro od zla mi smo u stanju da biramo kakva će naša djela da budu. Stoga za loša djela ne možemo imati opravdanja i za njih moramo snositi odgovornost.“
Stiče se utisak da Samouković u ovoj knjizi zapravo opisuje dva logora. Jedan vidljivi i jedan nevidljivi. Prvi logor je Silos u Tarčinu, a drugi onaj u kome je danas zatočeno čovječanstvo, logor lažnog progresa.
„Meni je najteže da svom zdravom razumu objasnim da je to što nas razara i uništava, u stvari, boljitak i napredak,“ piše autor, dok na jednom drugom mjestu navodi: „Ne znam da li je razum uopšte blagoslov za današnjeg čovjeka“ ili ako hoćete da zagazite još dublje: „Čovjek mora biti slobodan od onoga što je protiv njega, ali i od onoga šta mu je u korist“. Žrtva i jednog i drugog logora je ličnost, odnosno sloboda, kao njen temelj. Ovaj drugi logor je istovremeno i logor mase, teror kvaniteta:
„Ljudi su, znači, čovjek u množini. Prejaka je ta veza čovjek – ljudi, pa je čovjeku teško ne ogriješiti se o svoju množinu u nastojanju da ostane čovjek, svoj i dosljedan sebe. Čovjek svojom savješću podržava ili pak narušava dostojanstvo množine. Množina razara čovjeka i ne da mu da bude ono što on u stvari jeste. Ljudi su ubice čovjeka. Savjest množine je jatak ubici.“
Da se pitam, ja bih ovu knjigu vjerovatno nazvao Ljudi su ubice čovjeka. Ili bi to bio jedan od mogućih naslova o kojima bih razmišljao. Sjetih se Selimovićevih riječi iz Tvrđave: „Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski. Šta sve neće udariti na čovjeka,“ jer šta je logor, do savremeniji oblik tvrđave.
Samouković povrh svega pokazuje umjeće u psihološkom portretisanju, uprkos tome što mu u prvom planu nije dinamika radnje i likova koji je konstituišu. Za ovu tvrdnju postoje dokazi:
„Odavala je utisak nepristupačnosti, ali je to, u stvari, samo neprotumačena
produhovljenost, dobrota i čistota kojom je odisala i kojom je ljude upozoravala da je lako mogu ugroziti i uprljati, ako joj se samo približe. Tako ih je držala na distanci. Ta nijansa kojom je obojena nekako je odavala njen karakter,“ zatim, vrlo interesantno zapažanje: „Primijetih da potpuno iste karakteristike, mirnoća i nezainteresovanost, ženu mogu prikazati dalekom i nepristupačnom, a muškarca blagim i prijatnim.“
Pokazalo se i ovdje, po ko zna koji put, da je promišljanje ljubavi dijalektička posljedica razmatranja problema ličnosti i slobode. Na primjer:
„Čini joj se da ga je lako i prebrzo pustila u svoje srce, mnogo brže nego što je ikada željela ikoga pustiti. Mislila je da ljubav ne vrši tolike prekompozicije i izmjene u ličnosti čovjeka, pa i kada pustiš nekoga u život da zbog toga ne gubiš svojinu nad njim, da ti vlastiti život i dalje ostaje u vlasništvu, da nastavljaš i dalje da budeš samo svoj.“
Izdvojio bih, pak, još jedno mjesto koje, čini mi se, jako ilustruje taj utisak:
„Da ona više nije ona, da više nije svoja i da je sada samo jedan dio njega i on dio nje. Da ni jedno od njih ne postoje kao zasebne jedinke, koje ne bi više ni mogle živjeti ni opstati pojedinačno. Postoji samo ono nešto, što je nastalo njihovom vezom. Nije mogla zamisliti tu silu koja bi mogla rastrgati i pokidati vezu kojom su vezani. Kada dobar varilac zavari neki čelični predmet, on tvrdi da taj predmet može prije pući na zdravom mjestu nego na varu. Mislila je da se mogu raspasti i nestati svijet, zemlja i vasiona, a da je samo ta veza, taj spoj kojim su oni povezani, jak i čvrst kao dijamant. I ako bi taj dijamant pao u vodu, ili vatru, ili bio izgubljen i zaboravljen, niti bi se utopio, niti bi izgorio, niti bi se zbog svoje materijalne vrijednosti mogao izgubiti i zaboraviti.“
Ako bismo govorili o mogućim uticajima na Samoukovićevo stvaralaštvo, u njegovim mislima se u prvi mah mogu prepoznati antički filosofi, poput Heraklita, Sokrata ili Platona, te književnici Andrić, Selimović i Egziperi. To su možda njegovi uzori ili učitelji koji svjedoče da Samouković i nije baš samouk. Obratimo na to pažnju! Recimo: „u stvari, svaki pogled u rijeku je jedinstven i neponovljiv. Zasigurno, nikada više nećemo biti u prilici da je vidimo baš takvu, potpuno istu. Molekuli koji su do maloprije bili izloženi mom pogledu već su se razvodenili i rasuli svuda po rijeci tako da se nikada više neće naći zajedno, u baš takvoj kombinaciji i omjeru, kao u ovom času. Njena struktura se stalno mijenja i neprestano se stvara neka sasvim nova, za trenutak aktuelna, za one uzvodno već protekla, a opet nizvodno tek nadolazeća i tako će biti za svijeta i vijeka, dokle god postoji i dokle god teče.“
Ovim razmišljanjima autor nas podsjeća na onaj čuveni Heraklitov fragment koji kaže da u jednu te istu rijeku ne možemo dva puta ući, ili u sažetom obliku, Panta rei, sve teče, sve prolazi, sve se mijenja. „Sunce je svaki dan novo“, rekao bi Heraklit u jednom drugom svom fragmentu. „Što više znam više istražujem. Svakom novom spoznajom otvara mi se i nova zagonetka, pa na društvo počinjem da gledam kao na fudbalsku utakmicu, poslije koje se igrači rukuju, a navijači potuku,“ zaključuje Samouković na tragu sokratovske ironije, ja znam da ništa ne znam, odnosno one Sokratove vrhunske mudrosti koja nas uči da život bez istraživanja tj. preispitivanja nije dostojan čovjeka.
Ivo Andrić kaže: „Ne teče rijeka nego voda. Kao što ne prolazi vrijeme nego mi.“ U tom duhu nastavlja Samouković: „Naše vrijeme je samo valuta kojom isplaćujemo život i ovaj svijet nije nagrađen nama, nego mi njime, a vremena će svakako biti i sa nama i bez nas.“ S druge strane, on evocira Egziperija tako što bilježi: „Potrebno je dakle da umre crv kako bi iz njega vaskrsao leptir.“ Nedaleko od tog mjesta u nastavku stoji: „Odatle posmatran, podsjeća na izlazak viđen očima Malog princa i dešava se neprestano.“ Egziperi je u Malom princu napisao: „Moram podnijeti dvije, tri gusjenice ako želim da upoznam leptira.“ Isto važi i u ovom slučaju. Morate podnijeti dvije, tri stotine stranica “Priče o nikome i ničemu“, ako želite da upoznate Samoukovića.
