RECENZIJA
Mnogo je književnika koji su pokušali dočarati svijet onako kako on izgleda, iskreno i nepristrasno sa manje ili više emocija, ali je malo kome pošlo za rukom da ga dočara kako bi svakome ko čita bilo jasno o čemu se piše, odnosno šta je knjižnjvnik htio reći.
Rajko to radi s lakoćom i takvom prefinešću da bi mu malo ko, ko se bavi spisateljstvom bio ravan.
U ovom romanu, kao i u gotovo svim njegovim knjigama proteže se iskrenost i istina. Sve što je napisao je stvarno, ono špo se dogodilo njemu i njemu najbližoj osobi, odnosno, opisao je svoj život i život njegove saputnice onakav kakav ustvari jeste bez imalo štednje, kako sebe, tako i nje. Mnogi bi sve pisao u superlativu, ali on, ne. On piše o životu onakav kakav jeste bez ustezanja i bez predrasuda, ogoljevajući na taj način intimu njih dvoga. Roman je bigrafski. To je svakome vidljivo, mada on ne piše o sebi, nego o Petru i Mariku, koji su u stvari, on i njegova Milka.
Po ko zna koji put život se poigravao sa dvome ljudi, pa se poigrao i sa Marikom i Petrom. Znali su se još u vrijeme dok je Marika bila djevojka, a Petar oženjen i dok je imao dvoje djece. Radili su zajedno u istoj školi. Petar se rano oženio, a Marika kasnije udala. Da život piše romane, pokazalo se i na njihovom primjeru. Marika, rodivši dvoje djece, ostaje bez muža koji tragično gubi život prilikom posjete roditeljima, i bačena na vjetrometrinu predratnih dešavanja ostaje sama sa bremenom obaveza oko podizanja djece. Petru pred sam rat supruga umire, i on kao i Marika ostaje da na plećima nosi odrastanje i „izvođenje na put“ svoje dvoje djece. I jedno i drugo su na pola životnog puta ostali bez bračnog druga, gurnuti na stranputicu političkih dešavanja koja su prethodila raspadu zajedničke im domovine,SFRJ. Da se sudbina zna često poigrati sa svakim, pokazala se i kod njih. Oduzela im je bračne drugove koje su odabrali i sa kojima su djecu rodili, ali ih je i dovela na kapiju koju su trebali otškrinuti kako bi ugledali dvorište njima namjenjeno. Szdbina, pokazalo se, ne može se izbjeći.
Petar, koji je htio ne htio, iako je rat prezirao i nije htio u njemu učestvovati, morao uzeti pušku kako bi zaštitio svoje i ognjište svojih predaka. U pauzi između smjena na ratištu sa sinom Mladenom je otišao do Zvornika kako bi svijeta vidio i obavio potrebne nabavke. Sudbina, krojač života je upriličio susret Petra i Marike koja je izbjegla iz Kalesije i dobivši posao u Zvorniku, nastanila se u njemu. Susreli su se, da li slučajno ili onako kako je to neko „tamo gore“ planirao, kod pošte u Zvorniku, i malo popričali. Marika, kao lijepo vaspitana i čestita osoba pozvala ih je kod nje, no oni nisu imali vremena za takvu vrstu posjete. Imali su isplaniran dan i obaveze koje su morali izvršiti. Sudbina je i dalje igrala svoju ulogu. Nije odustajala. Prilikom novog susreta, koji se, takođe slučajno dogodio gotovo na istom mjestu u Zvorniku, ali ovaj put Petar nije bio sa sinom, nego sa kolegom i rođakom, otišli su kod Marike na kafu poslije njenog poziva. Na Petrovom licu su se jasno vidjeli ožiljci od ranjavanja, ali je poslije razgovora, koji se neminovno je, odvojao uz kafu i rakiju, koju je Petrov kolega i rođak obožavao, Marika po Petrovoj spoznaji reagovala na na njemu neprijatan način. U sebi je bio donio odluku da s njom ozbiljno razgovara o zajedničkom životu, ali nije razumio njen stav kada je u pitanju ratovanje. Rane na grudima, oku i licu, po njemu, bile su dovoljni pokazatelji gdje je i kako su one nastale. Pogrešno je shvatio Marikino pitanje gdje je on, gdje ratuje, u neku ruku razočarao se u njeno viđenje realnosti i otišao, sasvim slučajno kod druge žene koju uopšte nije poznavao. Kasnije se, iako nije bio vjernik, pitao, kako se to sudbina igra sa ljudima i upućuje ih na pogrešne kolosjeke života, kušajući ih. Nakon shvatanja svoje greške, vraća se Mariki, čekajući je na mjestu gdje ju je dva puta sreo. Kod pošte u Zvorniku. Znao je kada se otprilike završava nastava u osnovnoj školi, kao i da će Marika poslije toga u stan. Oba susreta prije bila su kada je on bio u nečijem društvu. Sada je bio sam odlučivši da ako ga ona pozove na kafu realizovati svoju zamisao i predložiti joj zajednički život. Oboje su bili slobodni. Marikina djeca su bila u Crnoj Gori kod braće joj, a Petrova u Srbiji. Jedno kod rođaka mu, a drugo na fakultetu, smješteno u studentskom domu. Njih dvoje su bili sloboni u smislu života, ali ne i od obaveza koje nisu mogli kad su djeca pitanju, ispunjavati. Bili su to preduslovi za dogovor, i Petar ih je htio realizovati onako kkao je to bio planirao prije više od pola godine, ali sticajem okolnosti, koje on nije planirao, nije realizova ni svoju zamisao.
I, desilo se ono zbog čega je i čekao Mariku. Ona je poslije nastave naišla pravcem prema svom stanu koji joj je bio svakodnevna maršuta. Po treći put pred poštom je ugledala Petra. Nije znala da je on tu namjerno i da čeka nju. Nakon pozdrava i kraćeg razgovora, ne znajući njegove namjere, pozvala ga je kod sebe u stan na kafu. Bio je to presudni trenutak za oboje i dan koji će u njihovim sjećanjima zauzimati posebno mjesto
Za razliku od Petra, Marika nije bila iskusna kada su muškarci u pitanju, ali zato Petar jeste kada su žene u pitanju. Njemu prilikom razgovora nije mogla proaći Marikina zainteresovanost za njega, iako to ona po njenom mišljenju nije pokazivala. Postoje na licu žene, kao u njenom ponašanju „signali“ koji je odaju, odnosno koji govore više od nje same. Uobičajeno je da se, ako mu se žena dopada, muškarac udvara, nekad duže, nekad kraće. U ovoj prilici kod oboje to je bilo prevaziđeno jer su se dobro poznavali i često družili. Jednom riječju, udvaranje nije bilo potrebno. Bilo je potrebno da Petar, kako je to red prvi predloži zajednički život, odnosno da Marika postane dio njegovog života, a on dio njenog.
Marika je gotovo odmah shvatila Petrovu namjeru. I ona je prije malo razmišljala o njima dvome, ali nije imala osnova ništa konkretnije, jer joj Petar nije dao povoda za to, a očekivala je i željela. Nije njoj bio red da ona prva nešto predloži kada su njih dvoje u pitanju, ali znala je ako predloži da će pristati. Kada joj je predložio zajednički život i rekao da tu noć želi provesti kod nje i da ne želi ići kući niti kod sestre, koja je živjela u predgrađu Zvornika, unaprijed je znala da će pristati, ali ipak po ženskoj logici nije baš odmah pristala, nego malo, što bi narod rekao, krajčila. U sebi se radovala njegovom predlogu, dajući sama sebi za pravo da je ispravno mislila i realno očekivala. I, ostao je Petar kod nje, na njegovu i njenu radost. Krenuo je novi život, život njih dvoga. Ne onaj koji su imali prije, nego život poslije. Život za njih namijenjen, život za njih pripremljen.
Period prilagođavanja novim partnerima bio je kratak. Marika je imala dosta Petrinih, a Petar dosta Mlađanovih odlika, te je samim ti i prilagođavanje išlo mnogo brže nasuprot mnogim parovima. Nisu oni krili svoju vezu. Naprotiv, nisu to ni željeli, nego su svuda izlazili zajedno, Marika je gotovo odmah došla kod njega u Caparde i kod njegove familije, a Petar kod njenih poznanika. Zajedno su išli i na razne svečanosti, kako u njihovim školama, tako na one koje su neki od njihovih prijatelja ili familije upriličili.
Petar je odmah upoznao svoju djecu sa svojom namjerom, a Marika je čekala priliku, koja joj se brzo pružila, da ode u Crnu Goru i obiđe djecu, i kaže im za Petra. Nijedno od djece, a bila su već odrasla nije imalo nikakve primjedbe, a Petrov sin je čak i čestitao mu na uspjehu kada je mogao Mariku pridobiti za sebe. On je od njih četvoro bio i najizrasliji i formiran u potpunosti kao ličnost, te je znao i najbolje rasuđivati.
I tako, malo po malo, prošao je radni vijek obome. Marika se u potpunosti preselila kod Petra, te su živjeli kao porodica. Djecu su, narodnim jezikom rečeno, izveli na put, udali i oženili, svakom od njih priredili svadbena veselja, unuke od njih dočekivali i radovali se njihovom dolasku na svijet. Ono što je najvažnij,e uspjeli su uprkos sudbini koja ih je oboje pogodila onako kako niko ne bi poželio. Veoma je teško uskladiti želje, stremljenja, nadanja i realnost kada su dejca u pitanju i njihova budućnost. Tolerancija jednog i drugog je bila i ostala presudna. I jedno i drugo su su svo četvoro djece prihvatili kao svoje, ne pokazujući nikada da su jedni preči od drugih. Djeca su djeca, ma čija bila i ma kolika bila, i prema svakom od njih treba imati ljubav. Onaj ko to ne može, ne može biti čovjek, niti je.
Marika i Petar nastavili su snove Petre i Mlađana, objedinili ih realizovali. Oni su otišli prerano, ne dočekavši radosti od svoje djece, kao i unuka, ali su zato Marika i Petar na svoju, ali i na radost njih dvoga dočekali su da su im djeca i unici oboje njih dosegla do veličina prepoznatljivih na nivou država, čak i šire, Evrope i svijeta.
Time su opravdali postojanje i njihov život, poslije života kojeg su planirali. Njih dvoje pošto su uradili sve što je u njihovoj moći za svoju djecu, ali i za djecu Petre i Mlađana imali pravo na svoje ovozemaljske dane i sve njihove lijepe dragulje. Pošto su realizovali svoju prirodnu obavezu, imaju pravo i na uživanje pod stare dane. Djeci i unucima više ne trebaju, a ni oni njima. To je uspjeh koji je malo ko mogo sebi priuštiti.
Na kraju, čestitam Rajku Boškoviću na ovom romanu, šesnaestom po redu književnom djelu, kojim je obilježio i za navijek čitaocima ostavio u amanet jednu životnu priču, priču koja je tako česta, a tako nesvakidašnja.
Čestitam mu i na visprenosti, iskrenosti i želji da mnogo toga otrgne od zaborava, što je u prethodnim djelima čiinio, pa i na ovom, svom dijelu života.
Čitaocima preporučujem da ovo obavezno pročitaju jer je malo onih koji su živjeli život POSLIJE ŽIVOTA.
Zvornik, Decembra, 2020. godine
