OBNOVA SOCIJALNE POEZIJE
Kraća poema Novice Telebaka „Kanada je to“ nov je i moderan izraz na izazove doba i života. Riječ je o pjesničkom ostvarenju sa socijalnom tematikom, o staroj temi u modernim vremenima – odlasku naših mladih ljudi preko okeana, u Kanadu, u potrazi za zaradom, boljim životom i ličnom srećom. Napuštaju se rodna kuća, ratom unesrećena otadžbina, zavičaj, majka i očev grob. Temu socijalnih migracija svojevremeno je snažno opjevao Mostarac Aleksa Šantić, a evo joj se, na moderan način, vraća drugi Mostarac – Novica Telebak, kome je Šantić jedan od najdražih, a možda i najdraži, i najprisniji, pjesnik tradicije, što se sluti i iz ove poeme. Nije li na pomolu obnova socijalne literature i socijalne lirike kao odgovor na socijalne nevolje i izazove novoga stoljeća i milenijuma?!
Socijalna pjesma može biti izraz nekog socijalnog programa; može se naći u funkciji aktuelne politike. Ona, po definiciji, jeste angažovana, a njen angažman može postati tendenciozan. Često je jednoznačna i u službi socijalne funkcije; izraz te funkcije i neke socijalne ideje. To sa ovom pjesmom, srećom, nije slučaj; sve pomenute zamke je izbjegla.
Telebakova poema “Kanada je to“ ima – kao što je to često sučaj sa dobrom socijalnom pjesmom – rodoljubivu i intimnu dimenziju: izražava ljubav prema zavičaju i otadžbini, prema rodnoj kući i ukućanima, u ovom slučaju- prema majci, očevom grobu, djeci. Slobodna je od svakog političkog projekta i ideologije, usmjerena upravo na posljedice slobodne odluke lirskog junaka po njegov intimni svijet: rodnu kuću, majku, djecu.
Telebak se odlučio za slobodan stih i za (raz)go-vorni ton, za stvaranje iluzije usmenosti i kazivanja, odnosno na racije, što je poemi imanentno. On ne optužuje nikoga niti ispravlja socijalnu nepravdu, jer zna da to nije u pjesnikovoj prirodi ni u pjesnikovoj moći. „Ovdje krivca nema“, kaže u prvom stihu završnog djela poeme. Sve je dio usuda i opšte nesreće.
Poema je razdijeljena u četiri djela. U prvom se pjeva o pripremi neimenovanog lirskog junaka za odlazak i o odlasku u Kanadu. Mladi čovjek pakuje stvari za avion, želeći da ostavi sve suvišno, a majka mu, „prozračna kao naše nebo“, gura u ruke jastučić sa domaćim, ljekovitim travama, da na njemu spava i da od trava pravi ljekovite čajeve; daje mu i neku igračku vodenice, koja za majku ima status svetinje, pa je „ko svetu naforu“ predaje sinu u ruke, očito i sama vezana za vodeni mlin, koji joj je, slutimo, pomogao da preživi. Majka „grlenom knedlom podvezuje vreću“ sa sinovim stvarima boreći se sa snovima i snoviđenjima pred konačni rastanak. Na rastanku je svima „teško samo ocu nije…, / na vrijeme umrije“, kazuje lirski junak i gorkom ironijom boji svoje kazivanje. On već leti i sanja svoje novo rođenje u srećnoj zemlji u kojoj „ svega ima“:
Letim i sanjam da se rađam i pjevam,
a drugi plaču.
Tamo svega ima.
Kanada je to.
Taj „uzlet“ i let u tuđinu, s iluzijom izbavljenja od domaće nevolje, vraća nas naslovu i ističe refren koji će se provlačiti kroz sve dijelove poeme: „Tamo svega ima. / Kanada je to“. Prvi dio refrena se varira: „tamo“ će postati, dolaskom u obećanu zemlju „ovdje“, a epilogom će ovaj usrećiteljski refren biti osjenčen ironijom, pa će se ta ironija, s kraja poeme, vratiti kao talas na cijeli refren, pa čak i na naslov, što ukazuje na moderni senzibilitet i pjesnika, i njegovog lirskog junaka.
U drugom dijelu tamo je postalo ovdje; tuđe je za nevolju „svoje“. „Svoja zaboravnost se nagrađuje“, brzo je shvatio i naučio mladi emigrant koji je „od čeone kosti predaka / sačinio (…) morsko jedro, / razlomio rodnu pogaču“. Varka svjetlosti tuđine zabljesnula je mladoga emigranta. Ako je – a jeste – čeona kost glavna kost glave i čovjekovog pamćenja i ako je mladi emigrant od nje sačinio „morsko jedro“, onda je pamćenje u opasnosti, pogotovo ako se „svoja zaboravnost (…) nagrađuje“. Identitet je u temelju ugrožen, pogotovo u dolazećoj generaciji koja obnavlja život – u djeci. Ona će se brzo „ integrisati“, što znači – izgubiće se iz staroga jata.
U gubljenju pravoga roda svak može biti rod, ma odakle dolazio, ma kako izgledao i ma kako se zvao. To je više dokaz o doživljaju odrođavanja od ljudi nego što je potvrda širine i čovjekoljubivosti, mada se to dvoje ne isključuje.
U trećem dijelu poeme emigrant je već istrošen i malaksao. Nije više „za tovara“ ni za teške poslove – jer mu „leđa škripe, jugovinu traže“, pa bi sada rado selio „tamo u tu ljepotu – na svoj jug“. Mnogi mladi ljudi su se upokojili. Zanos se pretočio u novac, a novac brzo otiče. Emigrant više nije mlad, ali je raspolućen. Javlja se misao na grob: „dal’ u grob domovine / il’ garevina, pa tu u more“? „ovdje je“ – što će reći u Kanadi – jeftinije nego u grobu domovine. Emigrant u vazduhu osjeća cinički glas svoje djece: „Ovdje, jeftinije je / ko će ga voditi tamo? / U more, u more /Naš je tata volio more“. More je perspektivni, široki grob za emigrantov pepeo, za „garevinu“. Iluzije su razbijene; buđenje je došlo kasno.
Najzad, u četvrtom dijelu, glasom emigranta, izrečena je pohvala Kanadi i Gospodu. I Kanada ima svoje nesumnjive ljepote; „Gospod je jednako veliki kad stvara“. Kanada daje novac, ekonomsku sigurnost, iluziju bogatstva „sve“, ali uzima djecu i živote. I to joj emigrant prepušta mirno bez snage i načina da se suprotstavi ili opire: „Sve si mi dala, a djecu uzela…“, poentira u završnom stihu junak emigrant.
Bolna i samorazorna aktuelna i beznadna, ova poema upozorava na posljedice užasa moderne emigracije – na beznadežno gubljenje identiteta.
Beograd, 2021.
Jovan Delić, akademik
Telebak Novica – Teni je rođen avgusta 1957. godine u Zelenici – Bijelo Polje kod Mostara, u dolini Neretve, gdje je odgajan u duhu Šantićevog rodoljublja i rastao u neobičnom koloritu boja, zvukova i sunca, karakterističnom za ovaj dio Hercegovine.
Do početka rata je živio u Bijelom Polju, a u Mostaru završava srednju školu, studije književnosti prekida, zapošljava se i objavljuje četiri knjige poezije.
Učesnik je više književnih manifestacija: Šantićevi susreti, Sarajevski dani, Međunarodni susreti pisaca Beograd, Brankovo kolo, Mokranjčevi dani, Struške večeri, Daruvar, Zadar, Istra, Cetinje…
Od svih mladalačkih strasti najizražajniji su bili: ples, planina, košarka i duborez.
Kao iskusan voditelj književnih i drugih kulturnih programa obavljao je vođenje programa devedesetih, a izabran je za podpredsjednika obnovljene mostarske prosvjete.
Na nevesinjsko – mostarkom ratištu je teško ranjen i proveo je nepune četiri godine po bolnicama u Beogradu i Aranđelovcu.
Autor je knjiga „Tuga se boji riječi“ (1979, Beograd, 1984, drugo izdanje, Mostar), „I jasike…“,(1985., Mostar) „Vilin klanac“ (1987, Sarajevo), „Ispovijest sitne čeljadi“ (1988, Zadar), „Kamenica“ (1998, Istočno Sarajevo), „Požar uma“ (2000, Beograd, četiri izdanja, na ruskom i rumunskom tri izdanja), „Svijeća za Patrijarha Pavla“ (2014. Beograd – Trebinje, četiri izdanja), „Sapeto nebo“(2015, Beograd – Trebinje), „E, moja Hercegovino“ (2018, Beograd), „Živuljke i Kanada je to“ (2021, Trebinje – Zvornik). Autor je i priređivač knjige o Aleksi Šantiću „O bore stari“ (2006. Trebinje). A knjiga, oko 600 strana, pripremljena je za štampu pod nazivom „Stradanje mostarskih Srba u dvadesetom vijeku“ (Beograd – Banja Luka).
Zastupljen je u brojnim antologijama: „Iz veka u vek“ Rusija, „Kad srce zasvetluca“ Srbija, „Hercegovački vijenac“, „Balkanski pjesnici“ Pariz, te u brojnim zajedničkim knjigama i zbornicima. Knjige su mu prevođene na ruski i rumunski, poezija na francuski, njemački, engleski, grčki, španski, makedonski, italijanski i romski.
Za poeziju je dobijao nagrade: „Mokranjčeva nagrada“, „Pesnički krčag“, „Dučićeva lira“, „Pelagićev runolist“, „Društvo pisaca Rusije“, „Vidovdanska povelja za životno djelo“… Član je Udruženja književnika Republike Srpske, Srbije i društva pisaca Rusije i Udruženja književnika Crne Gore.
Urednik je izdavačke djelatnosti u Književnoj zajednici „Jovan Dučić“ i predsjednik je SPKD „Prosvjeta“ u Trebinju. Dok jer bio zaposlen u Narodnoj biblioteci organizovao je oko 350 književnih večeri, 70 izložbi slika, a kao urednik izdavačke djelatnosti Jovan Dučić objavio je 131 knjigu.
Pored pisane riječi ostala mu je ljubav i rad na izradi skulptura i duboreza, a njegovi radovi od drveta i kamena izlagani su u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori, dok su njegove ikone između ostalog stizale i do Svete Gore i Hilandara.
Njegova najveća radost i blagost su kćer Jovana, sinovi Nikola i Marko koji živi u Španiji.
Živi u Trebinju.
