PREDGOVOR
Zapisujući inspiracije, razmišljanja.. Osluškujući svoju dušu iz koje izvire kao voda iz azne… Pretakajući slova kroz poeziju u svoj Svjetlosni trag koji kao hodajući spomenik krči svoj put. Otkrivajući neprocjenjivo bogatstvo u našem iskonskom Azbučnom pismu, gdje svako slovo ima svoje značenje, kao i njihov izgled i glasnovni izgovor, uviđam harmoničnu vezu sa prirodom i njenim principima. Degradacijom i površnom pristupu našem pismu i jeziku, preknula se ta vezivna nit sa prirodom i Duhovnošću, utapajući nas u globalne bezlične mase.
Upoznavajući naše pismo došao sam do sledećeg značenja Azbučnih slova: Az Buki Vjedi Glagol Dobro Ests Živote zelo Zemlja Iže I Kako Ljudi Mislite Naš On Pokoj R-ci Slovo Tvrdog Uk Fert Her Či Dževr Šća. Rastumačenjem samih značenja slova dolazimo do njihove suštine: Ja Bog, vidim reči i dela dobra. Ja sam živa sila zemljinog prostora i znam kako ljudi misle. Naš Oče, oprosti i reci slovo zakona pravilnog učenja. Daj nam, ovde čašu znanja, u uzavrelo leglo tvoje, na zemlju, odmah.
Azbuka nam otkriva neophodnost posjedovanja znanja i dobrote radi naše uravnoteženosti i raspoznavanje istine od laži i obmana, usmjeravajući nas da u sebi razvijamo Božiju kreaciju. Svaki čovjek ima u sebi dar jedinostvenosti…. Nema nigdje svoje kopije kao i trenutci sadašnjosti, koji su neponovljivi i u kojima se odvijaju sva dešavanja i radnje.
Sve ima smisla, kada se vrijednosti i činjenice postave na svoja prava mjesta, čineći harmoniju u kojoj život čovjeka predstavlja neprocjenjivo bogatstvo, moje su temeljne poruke koje sam kroz poeziju pokušao naglasiti u svojoj drugoj zbirci pjesama
MOĆ POEZIJE
Pjesnik iz Gajeva Goran Jotanović uspješno krči svoj pjesnički put. Put koji je izazovan, težak, ali njime se mora zaputiti svaki pjesnik, svako ko u sebi nosi sjeme riječi koje polaže u brazde, to jeste, buduće pjesme koje ga svjedoče u svome Ovdje i Sada. Ovaj pjesnik to, ne samo intuitivno, no i svjesno zna, otuda i njegova neutoljiva žeđ za pjesmom, za instinktom, željom da kaže, ukaže i da se tako i na taj način svjedoči, govori o svom, odnosno našem trajanju i istrajavanju na poljima života, vlastite i kolektivne egzistencije.
Tematski i idejno Jotanović, kao i u prethodnoj zbirci pjesama, u samoj žiži pjesničkog iskaza rani selo, njegove suseljane, način življenja; te, otuda njegove pjesme u sebi nose i ono, moglo bi se reći folklorno, rustikalno, narodno. Ali, istovremeno i ono što se odnosi na svjetsko, civilizacijsko sa svim onim što prati, vodi i zavodi savremeni svijet. Svirep, svijet bez kompromisa, savjesti i morala. Ukratko, svijet bez čovjeka u svome središtu. Mogući, ali i jedini izlaz iz zla ovog vijeka pjesnik vidi, prepoznaje u poeziji. Stoga i kaže:
Da ne budemo ni sudije, ni tužioci,
Isticanjem znanja i dobrote,
Preko slova, stihova, strofa, promovisati
Uobličavanjem u predivne mogućnosti poezije.
A iskonski se može pjevati samo onda kada se duh uzdigne i zasija u svom pravom sjaju, a duša smiri i oslobodi svih mogućih niskih strasti, pohlepnih požuda, i kada se zagledamo u široki horizont, kada proširimo vidike, razbistrimo um, umijemo da osjetimo, da gledamo – da vidimo sustalog težaka dok radi na njivi, pun zebnje i zaziranja od neimaštine. Vezano sa tim Jotanović pjeva:
Gledam našeg vrijednog težaka,
U očima mu se sumnja vidi,
Ne valja mu nikako rada računica,
Osjeća da mu zaradu uzima uvoznički lobi,
Oni što ih othrani proja i gibanica
Sada su se s kravatama protiv težaka okrenuli.
Bez pogovora, ovi stihovi plastično, slikovito reflektuju odraz stvarnog stanja, ćudi i narav pojedinaca koji su, u metežu vlastitog bitisanja, izgubili lice čovjeka, svoj obraz, oni koji su negdje izgred izgubili, previdjeli svoje korijene, sve ono što je ljudsko. Pjesnik im se zagriženo, s punim pravom, ruga, ali ih i sažaljeva. A, trebali bi se ugledati na pčele, na te divne insekte, i biti kao priroda, beskrajni i darežljivi.
I, ne samo gore istaknuti stihovi, kroz cijelu zbirku s protežu pjesme u ovom duhu ispjevane, te se stiče utisak da one, zapravo, ističu, proističu jedna iz druge, da se dopjevavaju da bi, najzad, u jednim glasom gromko, odvažno progovorile o onome čime je njihov autor zaokupljen. I ono što ga veseli i tuži i čemu se divi, i ono što prezire, štu mu se gadi. Ima u pjesmama podosta onoga što se naziva Mučninom.
Naravno, pjesnik je silno zaokupljen i rodoljubljem, on strahuje, brine o našem narodu, posebno onom koji, u ludilu svjetskih silnika, na svom ognjištu, svojoj djedovini nemaju pravo da žive životom dostojnog čovjeka. On silno pati, užasava se patnjama, stradavanju jednog ponosnog, odvažnog naroda. Sljedeći stihovi o tome doslovno kažu:
Imali smo našu parohiju
I u njoj urije najbolju zemlju,
Imali smo molitve u svakom Manstiru
Politiku kao vještinu plemenitu,
U svojoj svijesti snagu duhovnu,
U srcu ljubav prema svome Rodu?
Pitanja su koja će nam krojiti sudbinu
I odrediti nam pripadnost Srbsku?
Čovjek je biće koje se spoznaje i koje spoznaje. Međutim, u ovom apsurdnom dobu tehnike i nauke, kao da nam je pala magla, tama na pogled, te ne vidimo, zaslijepljeni smo, zbunjeni, samim tim i prestravljeni. Povodom toga Jotanović nudi sugestije:
Posle višestoljećnih tamnica,
Ulaska u ropstvo digitalno
Nazire se buđenje bijelih duša
Da bi se svoje postojanje spoznalo.
Očito, pjesnik je na tragu traženja smisla u beznađu haosa, uporno traga za izlazima iz sivila, učmalosti ogorčene svakodnevice. Svakako, u tom pregnuću prijeko je, imperativno, poznavajući do samih kostiju svoje lično biće, ali i istorijski hod vascijelnog svog roda. Spoznati to, preživjeti previranja, vrtloge i virove kroz koje promiče svaki čestiti, uspravni čovjek, plemenita, srčana nacija kao što je to, kao malo koja, naša – srpska. U tome se sludi pjesnikova nježna, čedna htijenja koja je ovjekovječio između korica ove pozamašne, misaono i emocionalno nabijene, zgusnute zbirke.
U njoj je autor tražio i našao čovjeka, upravo, onakvog kakav bi i trebao da bude: iskren, dobronamjeran i širokogrud. Po svemu, taj i takav je on. I, evo razloga da ga slijedimo, to znači da ga čitamo, iščitavamo, a onda ćemo stati pred vlastito ogledalo i priznati ko smo i šta smo.
U ovoj ideji zasniva se cijeli pjev, cijela epopeja kroz koju nas je autor zdušno proveo.
Duško Ž. Popović
U Donjim Vijačanima,
09.12.2023. godine
