UPIŠI ME U SVOJU SPOMENICU
Na moju ličnu sreću, Dajanu poznajem lično, tako da za mene, čitati njenu poeziju jeste izuzetno radovanje. Nakon što sklopim korice njene knjige, obično stavim ruku na naslovnu stranu i tiho izustim – hvala! Pratila sam kako stasava od svoga prvenca, sozrecujući snove: koliko kroz život- toliko kroz pjesme.
Dugo je u poeziji za sebe tražila utočište a gle, sada ona nudi putniku namjerniku žednom pravde, iz dlanova bistre vode:
Upiši me u svoje stameno D koje neće
Nigde da se nagne, ni levo ni desno,
Stabilno D da se na njega, zaputili ka sebi, oslone…
I postavi me na patos pod P koje pravi hlad,
I ne da da široka pokisnem, ni Tvoji putnici,
Ni poj ptice, ni prijatelja plačnih par…
Dajana novom zbirkom pjesama daje utjehu i čudnovat mir čitaocu. Postoji u njoj neka (meni nepoznata i nesaglediva) sila koja naprosto navodi čovjeka da joj sve ispriča o sebi. Da joj se ispovijeda, kao da je teška kišna noć i da nemate kud, nego u priču.
Oduvijek sam osjećala da se njena molitva „prima“ gore negdje. Jer i Gospod zna koliko je ova mlada žena zaslužna, ali izgleda to, kao nekom planskom Promišlju, niko ne prepoznaje. Nije za nju dato da bude odveć lako. Treba školjka mukom poroditi biser. Možda je ona i sama dužna zbog veličine dara? Mislim da i ona to sluti i baš zbog toga piše ovakvu knjigu. Žuri. Neće je uvijek biti tu…
Kada ti Dajana nadjene ime postaješ sin, kćerka, suprug. Sve što ima ime – ima! Ali kada postaneš prijateljica takvoj pjesnikinji, ostave te svi oni časovi sumnje jer uviđaš da postoji to nešto, ali ne znaš još uvijek šta, posebno u tebi, da te ona (pro)bere za prijatelja.
I baš zato, kada čitalac uzme njenu knjigu u svoje ruke, ne može mu niko ništa. Jer pjesnici, koji su u životu duboke empate, prosto nađu odgovarajući odgovor na sve. Tako i strina postane majka:
Ne može ti smrt ništa
Kad ti je strina majka,
Koja se u’vatila posla
Da te nauči kako se češlja,
Kako pita razvlači,
Da te, kad niko ne čuje, izgrdi
Pa poljubi,
Da ti za Materice
Isti broj lješnjaka i oraha
K’o svojim sinovima, pruži.
A plače tek kad odeš…
Sa knjigom ne postoji mogućnost da čovjek ostane sam jer Tamo gde nema mame, al’ puno anđela ima… Dajanini redovi prožeti su velikom materinskom brigom. Sve mi se čini kako ovo i nije knjiga nego jedna majušna svjetlost svijeće koja odnekud stiže da razvodni mrak te otjera utvare i prigrli svakog ko je makar na tren pomislio da je zaboravljen od ljudi i da je „dobar a slučajno sam“.
Prva joj je Bogomajka prišla…
Kad ti mater nadjene ime kao da i nije zbirka pjesama, nego nebeska slikovnica koja ilustruje raj za djecu. Čim sam pročitala prve pjesme, sjetih se narodnog vjerovanja: kada malo dijete umre, ono ide na jednu veliku livadu i bere cvijeće sa drugom djecom a uveče ga nosi Bogu u njedra. Tako je nekako prost puk osjećao potrebu da tješi. Dajana to čini pjesmom. Ona vam je nešto kao medicinska sestra za nevidljive rane. Tu i tamo posumnjamo da li je to zaista sve tako kako nam pjesmom zbori, ali svaki red kao sudski paragraf, opravda svoje postojanje. Ona je povjerovala daru, mi smo povjerovali pjesmi.
Odmori…
I ne brini
Doći će i mama…
Znajte da ova zbirka pjesama nije za sve! Nju ne može da čita erudita hladnog srca. Ne može da je čita samoljubiv. Ne može da je čita… Ne može da je čita…
Mnogo treba čovječnosti u jednom pjesniku da podigne ovakav hram postradaloj djeci. Ali zato ovu knjigu moraju pročitati svi roditelji svijeta, makar i potpuno neuki bili.
Podbočene majke, zamišljene za stolom – podignuće glavu. Uplakane i zarivene u jastuk – protrešće perje.
Učiniće im se kao da u daljini još jednom nešto vide, neku majušnu priliku… Nakon što pročitaju Dajanine redove shvatiće koliko su im besramno lagali da smrt postoji. Eno Stefana-okrilatio! Eno Emilije – sladi se trešnjama i začikuje sa drveta košpicom! Eno Petre-gura kolica sa lutkama! Eno Nađe-drži Bogomajku za mali prst! Eno Anastasije među novim prijateljima…
Dajana pjesmom pita: trebate li još primjera, vi ljudi, željni samo čuda a nemoćni čudo da sagledate? Tu vam je pred nosom!
Njena pjesma nije strog medicinar. Zna ona kad zazviždi smrt u ušima, grlimo se žmureći. Shvata pjesma dobro da se ljudi plaše nepoznatog. Ali ko se usudi da kaže čovjeku koji je izgubio…:
Prelazeći most
Da ne gazimo vodu
I zgazimo u šumu
Zagrljene
Pregazi nas voz.
Na Badnji dan.
Bez večere i Badnjaka
S Anđelima da pevamo,
I pred Hristom se rodimo
Pre Božića…
Po mjeri čovjeka hrišćanstvo je drkost. Ali Gospod ne vidi tako: život vječni je jedina mjera za čovjeka. To je zemljani kalup njegovog lica.
I baš zato nenametljivo nas podsjeća:
Kako s uzdo
Tako mu Bog pomogo
I duši se njegovoj smilovao
Tiho i dostojanstveno 2023. godine, napustio nas je časna starina Đorđe Mihajlović, čuvar groblja. Naši junaci mirno su spavali dok je on bdio. Sada on spava a Dajanina pjesma bdi nad njegovom uspomenom i pokazuje nama trag gdje je njegova krstača među tolikim srpskim zaslužnicima i kako da ga obiđemo i razgovorimo.
Poezija Dajane Petrović pisana je u slobodnom stihu jer su svi akteri njenih redova osvojili nesaglediva polja slobode.
Poseban ciklus čine pjesme tužbalice. Tužbalica, naricaljka ili zapjevka jeste pjesma kojom se nariče i tuži za mrtvim i kao takva, važan je elemenat u pogrebnom ceremonijalu. Žena koja nariče, zove se narikača, tužilica ili pokajnica. Obično tuže žene, majke sestre (sjetimo se tople sestrinske tužbalice za Petrom Petrovićem Njegošem). Vjerovalo se da je ona jedan od uslova za odlazak mrtvog na onaj svijet. To je živa riječ koja brani od zaborava. Tako da, tužbalica u suštini, ima isti cilj kao i žrtve. Riječ pjesnika je svijeća u mraku čiji trag pratimo…
Do sebe samih
Najbrže se stiže putem krsta
Preko Kosova
I Gazimestana,
Vida i Zejtinlika
Jadovna, Jasenovca, Prebilovaca…
Jametina,
Jama i jama.
Za taj ti Put ni vode ne treba,
Stiže se brzinom svetlosnih,
Mučeničkih oreola
Pjesnikinja mirna, sa položenim rukama u krilu, poručuje: dragi moj-samo ti radi svoj posao. Koji su dobri neka se u dobru usavrše. Koji su zli, usavršiće se u zlu. Rijeka će u svoje ušće na kraju. A pjesma, poput konačne Pravde, neće zaboraviti ni jedne ni druge. Svakome po pravičnoj mjerici neka ide zobene kaše.
Jesam li što krivo kaz’o
Kada rekoh, samo ti dijete radi
Svoj pos’o…?
Zbirka pjesama Kad ti mater nadjene ime sačinjena je od tri poglavlja. Na ovom svijetu prvo dobijemo ime. Onda za nama ili zbog naših postupaka- tuže. Tuže za nama i tuže se i na nas Bogu. Ali sve to prođe, zasigurno! I zato, dok je još čas molimo za naše neprijatelje.
Zbirku pjesama Kad ti mater nadjene ime toplo preporučujem čitaocima. Bijela knjiga Dajane Petrović, podsjeća me na onu priču o vrijednom biseru koji je bio sakriven u dronjavu krpu jedne jurodive beskućnice u Lenjingradu. Tek nakon njene smrti traljava krpa je razmotana…I gle- kakva pjesma!
Ovim redovima upisujem se u Dajaninu spomenicu…Ne zaboravi me.
Odano,
ALEKSANDRA MARILOVIĆ
DAJANA PETROVIĆ
Rođena 7.03.1981. u Sl. Brodu, Hrvatska
Do rata 1992. živela u Brodu (BiH)
Objavila poetske zbirke:
Sozercanje sna, Brankovo Kolo 2010.
Mala slova duge zime, Književna omladina Knjaževac 2012.
Pesma je došla po mene, Književni esnaf 2021.
U Hrista obučeni 2017. zbirka kratkih priča i pesama o stradanju srskog naroda na prostoru NDH, u izdanju Eparhije valjevske.
Nagrade:
Stražilovo 2010.,
Milovan Vidaković 2016., Srpske nedeljne novine, Budimpešta
Milorad Petrović Seljančica 2018,
Kao i nagrade za kratku prozu časopisa Književne vertikale iz Beograda 2018., i časopisa Soko iz Višegrada 2019., nagradu Bešenovska prinošenja 2021…
Prva nagrada za pesmu Pismo Miklošu Hortiju 2021. o raciji i pogromu u Bačkoj 1942.
Pečat varoši sremskokarlovačke 2021. god za knjigu Pesma je došla po mene.
Zlatni pečat ćirilice 2022.
Prva nagrada za prozu, Književnog kluba Kosovski božuri, Vidovdan 2024. (Slovo neviđeno koje pamti duša).
Kantautor i izvođač pesama u grupi Nektarija.
Živi i stvara u Valjevu.
