PULS ŽIVOTA SELA U POEZIJI GORANA JOTANOVIĆA
Pjesme Gorana Jotanovića u svom biću, svom tkivu, izražaju imaju neki čudesan miris, ritam i zov krajolika, perivoja sela, sunčanih brežuljaka, ocvjetalih voćnjaka, zadah svježe, uzorane zemlje, pooranih brazda. Svojom lirikom autor nas poziva da se okupimo oko zajedničkih ljepota, kolektivnih vrijednosti, načina života, samim tim i razmišljanja koja su nekoć krasila našeg prostodušnog, marljivog seljanina.
To je tema kojom je autor zaokupljen od prve do posljednje pjesme ove pozamašne zbirke, svog prvog pojavljivanja i projavljivanja u javnosti, na širokoj sceni ovovremenog pjesništva. Međutim, istovremeno treba istaći i činjenicu da se pjesnik, na njegovu sreću, nije upleo, možda, bolje rečeno zapetljao u ovom urbanom, tehničkom, takozvanom modernom svijetu, nego, upravo, suprotno tome: on je čvrsto ostao vezan za korijene, za vlastite pretke, za svoj rod, narod i zavičaj iz koga potiče i koga beskrajno voli, čak obožava. A što su mnogi, mora se priznati, uveliko prešli preko toga, u ovoj stravičnoj, galopirajućoj tutnjavi vremena nesvjesno potisnuli negdje u stranu, zaboravili.
Danas je svako zaokupljen sobom, zagledan u sebe, u bespoštednoj borbi za bitisanje, postao samoživ. Da-kle, radi se o otuđenju, čovjeka od čovjeka, čovjeka od prirode, najzad i od samog sebe. Odrekli smo se svog iskona. I, upravo, to je ono što bolno pogađa ovog pje-snika, i što ga boli. Stoga i aludira, upire prst u po-stojeću problematiku, zlo; takođe nas poziva da mu se pridružimo, i da zagrlimo zavičaj, svoju otadžbinu, te da tu budemo i trajemo dok je vremena. I, vijeka.
Autor je zbirku razlučio u pjesničke cjeline, ci-kluse, ali, ipak, prividno – jer, sve one zajedno i ujedno čine, zapravo, jednu pjesničku cjelinu iz koje isijavaju ideje: povratak prirodi, iskonu, moralu, što se pre-lijeva i ulijeva u ideju istine. A, istina je uvijek i oduvijek tu, u ozračju našeg oka, pogleda, posvud je oko nas. Samo mi je ne umijemo da je prepoznamo. U tome i počiva naš paradoks, naše promašeno, uzaludno bi-vanje. U nepatvorenom svijetu. I, Čovjekovom svijetu, onom koji mi stvaramo. Naš je, a, ipak, nam izmiče iz ru-ku. Otuda i opasnost da sve izmakne kontroli, nadzoru, te da se uruši, i tako, i na taj način čovječanstvo povuče u ambis. Čovječanstvo, ali ne i čovještvo, jer postoje, još uvijek, pregaoci, oni koji stoje na braniku, grudobranu plemenitog, dobrog čovjeka.
Iz gore pomenutog lako se može proniknuti u pje-snikovom grčevitom pokušaju, želji, čak i žeđi da mi-jenja postojeću stvarnost, sliku i odraz postojećeg svi-jeta. Naravno, nije na poeziji da to ispuni, uostalom, nije ni u stanju za to. No, valja pokušati. I, to je ono što je za pozdrav.
Međutim, kako je već sve dosad odlučno (is)kazano, isto tako treba skrenuti pažnju da autor nepotrebno, slobodno se može reći i opsesivno srlja u pradavne ma-gline vremena, u egzaktno nepotkrepljene činjenice, što, pomalo zaneseno, naivno prihvata kao istinu, i što mu postaje potka, motiv ili tema njegovih pjesni-čkih opservacija. A odatle se pravolinijski ustre-mljuje i u mistifikaciju našeg pisma, azbuke kojoj pri-pisuje metafizička, možda i natprirodna svojstva, što nema uporište u naučnoj sferi interpretacije; na-žalost mi, tek u devetnaestom stoljeću, zahvaljujući Sa-vi Mrkalju, potom nešto kasnije i Vuku imamo, najzad, svoje pismo. Naravno, pjesnik ima pravo na to. Ali to je ono što ide na uštrb poeziji – to je ono, nepotrebno, što tupi oštricu pjesničkog jezika. Prevashodno meta-foričkoj ili, pak, metonimijskoj prenesenosti, znače-nju pjesničke riječi.
Samim tim, ovo jato pjesama ima i odlike lirskog zapisa. To jeste, pjesme u prozi. One bi to bile, ali pje-snik je odlučio drugačije. Stihove je gdje-gdje rimovao, postavio u pjesničke slike. Prema tome, autor hoće i ono što je teško, gotovo nemoguće do cilja iznijeti, on, sve, pa i samu vaseljenu totalno, u svim segmentima, na-stoji da zaobruči, stavi pod kontrolu, da sve bude po mjeri čovjeka. Onog koji je barjaktar svega onog što je čovječno. I, što govori na svoj način. Uz to, treba ista-ći i sljedeće: pjesnik još nije artikulisao autentični pjesnički izražaj. A, što nije nešto nesvakidašnje, za to je potrebno vrijeme, a potom sve izbija na svjetlost, i mogući pjesnički putevi se sami krče i sobom vode. Samo im se treba prepustiti. I odlučno zatabanati njima.
Ovom zbirkom pjesama prnjavorski pjesnički krug se zakitio još jednim vijencem literarnog stvara-laštva. Postao je raskošniji, dubokosežniji za još je-dan snažaj poetski zov, ali i odjek koji će se razleći u daljine, i doprijeti do uva, do srca budućih čitaoca. Zaljubljenika u snažnu, jedru pjesničku riječ.
prof. Duško Ž. Popović
