SLAVITI GOSPODA – NAJUZVIŠENIJI VID SLAVOSLOVLjA

Recenzija zbirke „Kroz pastirsku službu“

Slobodan Vrhovac je ne samo vrstan pjesnik koga rane njegovog roda bole. On je po višnjem poslanju i duhovni pastir jedne tragične kulture koja i danas sahranjuje svoje hristopodobne mučenike za vjeru. Stoga u pjesmi „Bio je to Hristos“ on psalmično tuži nad srpskim dječakom koji plače na Kosovu dok gleda

vojnike sa Zapada i bodljikavu žicu

i Arbanasa kako mu oči vadi

I kako njegov vid sadi

Po svome mraku, u mržnji iskovanom.

Ne posustaje tu pogled ovog celomudrenog pastira koji, premda svikao na trpljenje u ime ljubavi i vezan je ponajčvršće za usud sopstvenog naroda, ima itekako sačuvan duhovni vid za tragiku drugog. Njegova molitvena sapatnja koja je sva u slavu Gospoda, spremno se uspela put nebeskih visina kako bi nepogrešivo razaznalao obrise jednog te istog mrzoumlja, koje je danas preplavio ovu odavno Dolinu suza. Riječ je o zlu hristoizdajničkom, svom poteklom od protivnika Vladara života našega, Oca laži, tog najvećeg bogoborca i skrvnitelja hri-šćanstva.

Prepoznaje ga ovaj Hristov borac i svojevrsni pjesnik-prorok, prosijan najfinijim darom Duha Svetoga, u očima još jednog dječaka, onog ukrajinskog „čijeg su tatu zakopali u blatu“

Ti isti

što u duši nisu čisti.

Nastavlja pjesnik svoju gorku ispovijest ri-ječima da baš `danas gledao je suze u očima` još jednog dječaka,

dječaka u Gazi

kome su zemlju njegovu

naopačke izvrnuli

i nagrnuli na njegova pleća

sav teret ovog čudnog vremena.

U jedinstvenom viđenju protkanom mudrošću i saosjećajnošću, dok je sa dječakom plakao i srce dok mu se kidalo, ovaj autor zbirki „Djeca ovog vremena“, „Vrati se sine“, „Bio sam svjedok u vremenu“, „Ostajem ovdje“, pritom ljetopisac parohije jablanske, taj rijetki bogoljubac – na nebu je ugleda znak, koji je ujedno svjedočio prisutnost posebne mi-losti Gospodnje.

Iz tame i velikoga mraka tom neumornom sla-vljeniku Gospoda, ne samo kroz liturgiju već i kroz poetsko slavoslovlje kao najuzvišeniji vid sla-vljenja Gospoda našeg raspetog i vaskrslog, ukazala se svjetlost koja sijala je svuda; svijetlila i srcu prijala. U času najdublje spoznaje, one darovane kao blagodat Duha svetoga, pjesnik otkriva da

Taj dječak je bio jedan te isti!

Bio je to Hristos, što dušu čisti.

Uistinu, ovaj svijet je odavno postao mračan i bezblagodetan; još od onda kad je odbacio istinskog Mesiju, Jedinorođenog sina Božijeg, koji je došao u ime Oca, a koga sinovi Satane ne primiše; pa ni poneki Srbi, `narod kome je budućnost prva došla`.  Upravo su oni stoga morali da iskuse svu bezblagodetnost novog poretka koji se na zemalji danas zavodi kroz suze dječaka sa Kosmeta, Ukrajine kao i onoga iz Gaze, što je sve skupa najava budućeg glo-balnog ropstava pod vlašću vladara ovoga svijeta.

Iz nekog razloga Srbima je kao „nebeskom narodu“ pripala ta čast da prvi budu napadnuti od strane mračne svevlasti hristoboraca od koje nas niko osim Boga ne može spasiti. Rijetki su oni koji su spremni da i danas, kad „pleme moje snom mrtvijem spava“ pronose radosnu vijest da je Hristos naš jedini spas. U vremenu kad se malo ko boji gnjeva Božijeg, već su svi zapali u apostasiju, odstupništvo od Boga, u izdaju vjere Hristove, mi, savremenici Slobodana Vrhovca, koji živimo u vremenu konačnog raspleta, možemo samo da sa strepnjom gledamo, skupa sa našim pjesnikom, u dječaka sa Kosova, onog iz Ukrajine kao i dječaka iz Gaze. Da svjedočimo kroz njihovu potresnu sudbinu kako se to urušava dobro u svijetu i sprema prostor za dovo-đenje na vlast Hristovog protivnika, despota i bogoubice Antihrista, sina Satane u koga je ušao đavo. Njegov cilj je programirani satanski projekat obezduhovljenja i obezboženja te fizičkog zatiranja i nestajanja Srba, Rusa, onih s jedne i s druge strane granice ratnog sukoba, te Palestinaca, ali i svih drugih koji se usude da pruže otpor mračnim vla-darima svijeta i njihovom Čovjekobogu, koga bi da ustoliče kao svoga mešijaha.

Prof. dr hadži Mirjana Stojisavljević