ISCELITELjSKA SNAGA VERE I POEZIJE
Nova knjiga poezije Nede Gavrić, „Ono što nisi znala o ljubavi“ je knjiga o ljubavi: partnerskoj, porodičnoj, zavičajnoj, otadžbinskoj, a najviše o ljubavi prema Bogu. Knjiga je to, istovremeno, i o laži, izdaji i razočaranju, ali i knjiga o odupiranju i pobedi, o čemu pesnikinja progovara hrabro, iskreno, bespoštedno, suočavajući se sa istinom, gubitkom, bolom i sopstvenim unutrašnjim burama.
Ovo, brojem stranica neveliko pesničko ostvarenje, formalno je podeljeno na dva pesnička ciklusa: „Ono što nisi znala o ljubavi“ i „Nek’ duša prione za papir“. Lirski subjekt je žena koja se čitaocu obraća u prvom licu. Suštinski, delo je sastavljeno od pitanja i odgovora, od osećanja potpune sreće do neverice u preokret i neočekivani kraj, od razočaranja u ne samo prestanak ljubavi, već i u karakter voljenog čoveka koji se iz nežnog i bliskog muškarca odjednom pretvara u hladnog i surovog stranca, do pojave nekih novih mogućnosti i opstanka zahvljajući nekim višim, duhovnim vrednostima. Život je, kako lirski subjekt doživljava, ponajmanje bajka o srećnoj ljubavi i zajedničkoj budućnosti dvoje koji se vole. Njegovi udarci i zaokreti su iznenadni i surovi, a ožiljci koje ostavlja, duboki i opominjući. Zato je ovo i knjiga o bolu, ali i o izboru posustale duše da, zahvaljujući takođe ljubavi, osnaži, preporodi se i opet bude radosna, krepka.
Ovo je, jednim delom i knjiga o ženi; o njenom ushitu i sreći i očajanju kada ta sreća iščili. Ljubav ženu čini zadovoljnom i poželjnom; njen kraj dovodi do sumnje u njeno postojanje i do poljuljanog samopouzdanja. Osetljiva duša koja voli nalazi se u sitaciji kada je, prividno lakše, pasti u samosažaljenje i uživeti se u ulogu žrtve ili se trgnuti iz takvog stanja i preboleti. Između ovih znači novi život, ranjenu i izneverenu dušu obnavlja ljubav prema Bogu, isceliteljska snaga vere i lekovitost poezije i pisanja.
Uprkos lomovima i problemima, životni izbori ipak postoje; umesto žaljenja za prošlošću treba posegnuti za budućnošću; umesto tugovanja treba se radovati životu, a ulogu žrtve i pasivnog posmatrača odlučno prevazići ličnim aktivizmom i snagom volje. Moguće je krenuti dalje, biti srećan; posle najtežeg razočaranja, ljubavnog sloma, partnerskog izneveravanja, uspraviti se i krenuti u novo životno poglavlje, bez gledanja preko ramena, za sobom, u nadi da se može dalje nadati, ponovo voleti i biti voljen.
Pesme prvog ciklusa potenciraju nevericu u izdaju i odbacivanje, ali i prkosnu snagu koja to ranjeno srce podiže iz pepela. U stihovima naizmenično variraju nežnost i neizbežnost, setnost i gorčina, ružna sećanja i pokušaji da se ona odagnaju. Partnerski odnos personificiran je pozicijom lovac – žrtva a doživljaj bola simbolično predstavljen slikom deteta koje nakon pada sa bicikla, krvavih kolena, ponovo, sa istim žarom seda na bicikl, ne prihvatajući poraz. Poruka je to, jasna, da je čovek živ dok čuva dete u sebi i da ga upravo ono štiti od beznađa i propasti. Ta dečija upornost i brzo zaboravljanje rana na koje podsećaju ožiljci, ima u sebi onog jesenjinovskog, a do sutra sve će to da prođe iz pesme „Sve što živi neki ožiljak ima“. Vera u dobro, u Boga, pomaže da se prebrode loši životni trenuci. Kad nada bledi, dobronamerni saveti, patrijarhalno vaspitanje i majčine poduke se čine pogrešni jer ih život demantuje, dok ljudi pokazuju svoje pravo lice i svoje ružne namere (pesme Ovo nije taj svet, majko, Ne svetli mrak). Pesma Voljena, nestvorena govori o najvećem ženskom čeznuću i bolu, a to je neostvarenost i nemogućnost da bude majka. Treba spomenuti i omaž-pesmu Dešava se, mala, napisanu povodom stihova iz pesme pesnika Bore Kapetanovića Mala.
U drugom ciklusu pretežu vitalistički i smirujući tonovi, vedre i optimističke pesničke slike koje najavljuju praznične dane, predstojeći Vaskrs kao simbol života i radosti (pesma Sa oblaka na oblak). Čovekova duša traži svoj unutrašnji mir i nalazi ga u molitvi, postu i bogougodnim razgovorima o čemu govore pesme Op(r)osti, Nek duša prione za papir, Bdenje, Ne boj se, Dukat, Evharistija, Smisao. Da je Bog ljubav, posebno dolazi do izražaja u pesmama sa tematikom posvećenom porodici, kući, porodičnim praznicima. I u ovom ciklusu naglašena je isceliteljska osobina vere u Boga, molitve, kajanja, ali i oproštaja i toplog ljudskog zagrljaja. Pesme Porodica i Ognjišta zaključuju ne samo ovaj pesnički ciklus nego i celu pesničku zbirku, a ekstatična poruka u slavu obnavljanja prirode upućuje i na produžetak porodične loze, poštovanje tradicije, slavljenje života i stvaranja nasuprot ništavilu i nestajanju.
U ovoj pesničkoj knjizi Nede Gavrić pretežu pesme vezanog stiha, jasan pesnički jezik, sveden izraz, dinamičan metar adekvatan emotivnom treperenju lirskog subjekta. Ponavljanjem određenih reči postignuta je posebna ekspresija i pojačano njihovo značenje, a obraćanja, posebno na početku pesama, stvaraju osećaj bliskosti sa čitaocima, kao u stihovima pesme „Nek duša prione za papir „/ Piši o čemu god hoćeš / al’ uvek piši k’o Gospodu da pišeš /.
Željka Avrić
———————————-
NAUČI DA HODAŠ U ŠTIKLAMA
Neda Gavrić
O Ljubavi, onima koji se vole, rastancima i ljubavnoj boli – napisano je bezbroj stihova. Teško je na tako često korišćene teme napisati nešto novo, i različiti su pesnički postupci kojima pesnik može da se posluži. Svakako to je uvek hod po skliskom terenu, sa bezbroj vidljivih i nevidljivih prepreka. Hvatajući se u koštac sa tim izazovom, pred nama je novi, nagrađeni rukopis, banjalučke poetese Nede Gavrić, pod nazivom Ono što nisi znala o ljubavi.
Naslov pete zbirke poezije već upućuje čitaoca na sadržaj, koga se pesnikinja, kroz celu knjigu, dosledno drži. Svesna svih iskušenja koja je na tom poetskom putu čekaju, autorka poseže za ”oružjem” Ruže (iz Sent Egziperijevog ”Malog princa”), za koju Duško Trifunović u čuvenoj pesmi Bijelog dugmeta kaže: ”I čime od svijeta da se braniš, kao ruža, sa dva smiješna trna. Ili snom”… Neda odlučuje da se brani sa ta dva trna, i snom – prvo pronađenim, a potom izgubljenim, svesna opasnosti i novih rana, kada se svetu razotkrije Ljubav, i potom bol. Njen trn-pisaljka, i njen iznevereni san, okvir su za razboj na kome ona tka svoju poetsku tkanicu. Mnogo je hrabrosti potrebno da se o tome tako otvoreno progovori. Naizgled lagane, jednostavne, svima razumljive stihove ona ispisuje dušom i krvlju. Nema tu pesničkih bravura, samo patnja, opipljiva, žestoka, prepoznatljiva svakome ko je ikada voleo. Čitaoci će se lako poistovetiti sa pesnikinjom, sa očekivanjima, željama, razočarenjem, izdajom. Svako će naći bar delić svoje boli, očigledan, dostignut jednostavni poetskim sredstvima – kratkim stihom, razumljivim rimama, u kojima pesnikinja potpuno, bez zazora, razotkriva svoje srce. Niko na te poetske krike neće ostati ravnodušan. Neće, i ne može. Ono što je pisano iz duše, čisto, iskreno, neskriveno, naći će odjek u svakom čitaocu, i u najtvrđem srcu. Neda Gavrić je majstor da, jednostavnim sredstvima, uvuče svog čitaoca da zajedno učestvuju u pesmi, u njenom odjeku u duši, u poistovećenju, sećanjima, uspomenama koje su univerzalne za sve koji su nekada voleli, i bili iznevereni, povređeni, ostavljeni… Da ih odvede na ono mesto gde prestaje bajka…
U ovoj nevelikoj zbirci, od trideset tri pesme, i kratke forme – uspešne lirske minijature, zauzimaju značajan deo poetskog tkanja. Pesnikinja se više puta poziva na biblijske motive – rebro od koga je stvorena Žena, okreće se slikama iz detinjstva, kada je sve bilo rešivo, kao pad sa bicikla, savetima majke, zaštićenom svetu porodice i ognjišta. Posebno bismo istakli pesme: Pokućnice; Nisi prezimio; Ništa više; Ne gubi dete u sebi (uveče pored tebe legne samoća /i ispruži se čitavom dužinom); Ovo nije taj svet, majko; Dešava se, mala; Bdenje; Porodica. Svaki čitalac će naći stihove koji će mu naročito prirasti za srce. Izdvajamo, kao posebno uspešnu, lirsku vinjetu
REBRO
Stvorena od tvog rebra
ne znadoh.
Da ćeš bez njega
lakše hodati
nego ja u štiklama.
Ono, što Neda zna da učini sa pesmom, da poslednjim stihom zamisli čitaoca – dokaz je njene zanatske veštine. Čitava zbirka je pažljivo vođena, korak po korak, nema nasumično izabranih pesama, sve je jedna skladna celina, svet ljubavi, tuge i vaskrsnuća. Pesnikinja nije žrtva, već feniks, koji će se podići iz pepela. Posle svega preživljenog, život ide dalje, i čitaoci će videti i naći nadu, i veru, da sve može da se počne ispočetka, (ka)da rodi nada, /i iskoreni ovo NIŠTA! (Ognjišta) Iz Pokućnica, sa početka zbike, Neda Gavrić će hrabro iskoračiti u svet, naučivši da hoda na štiklama, noseći ovu zbirku kao ožiljak, ali i kao štit, i orden, da sve preživljeno može da se pretoči u umetnost, koja svet uvek čini lepšim i boljim mestom.
Jasna Milenović
