Obrazloženje za nagrađeni rukopis
„Seti se svoje hrabrosti“
Jednoglasnom odlukom članova žirija, u sastavu:
– profesor Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu doktor Saša Knežević,
– Marijana Petronić, bibliotekarka Matične biblioteke u Istočnom Sarajevu i
– Željka Avrić, pesnikinja;
književna nagrada za neobjavljenu zbirku pesama, ustanovljena na ovogodišnjoj manifestaciji „Poetski dani Dare Sekulić“ u organizaciji Kulturnog centra Istočno Novo Sarajevo, dodeljuje se Sari Novković Tepšić iz Sombora, za rukopis „Seti se svoje hrabrosti“.
Lirski rukopis Sare Novković Tepšić mahom je ispovednog tona, celovit i dobro osmišljen, čvrste unutrašnje organizacije. Pesme, ujednačenog kvaliteta, povezane su idejno, tematsko-motivski, formalno. Jednostavnog kazivanja, tehnikom poetskog toka misli, rukopis ostavlja utisak kao da je pisan u jednom dahu.
Sve pesme mogu da stoje samostalno a ujedno se doimaju kao delovi poeme o životu mlade žene. U taj život utkani su trenuci svakodnevnog bitisanja, njena zapažanja i razmišljanja, zapisi o emotivnom svetu, porodici – posebno majci i baki, o precima, partnerskom odnosu, braku, prošlosti i sadašnjosti. Pesnikinja poetizuje različite životne situacije i međuljudske relacije, realni život i unutrašnji svet, tražeći i nalazeći i svoje mesto u njima.
Sarin poetski izraz blizak je svakodnevnom govoru; ona ne zazire od žargona, ne usteže se od poneke psovke. Lišen stilskih ulepšavanja, sveden je, lapidaran, eliptičan. I stihovi iz samo jedne sintagme su dorečeni i zaokruženi. Škrta rečima i zgusnutog izraza, Sarina poezija je bogata misaono i idejno, zanimljivih obrta i sa efektnim poentama.
Karakterišu je povremeni ironični prosevi, ali i mnogo više svetlosti, optimizma, nade, vere u ljubav koja je jedini pravi životni smisao. Nadasve životna, topla i čovekoljubiva, prepoznatljiva i bliska, da je, verujem, većina čitalaca oseća kao svoje, doživljeno.
U ovim pesmama nema patetike, drame, ostrašćenosti. Bolni i loši životni trenuci (porodična tragedija, partnerske krize) su „prosejani“ i o njima se govori sa distance, posredno, u fragmentima. U pesmama o smrti, ljubavi, bolu, padu i ustajanju, o simbolici i značaju doma i porodice, o razumevanju i potrebi za praštanjem, lirski subjekt se određuje kao biće, kao potomak i kao žena.
Sara je uspela da spontano i nenametljivo uveže moderno i tradicionalno kroz svež i dinamičan formalni izraz i veru u porodične vrednosti i nacionalni identitet, kao, na primer, u pesmama Revolucija i Spomenica.
„Sve u svemu – i dalje mislim da je život čudo a da se smrt može nadživeti pisanjem. Vreme će pokazati da li ću uspeti u tome“, kaže pesnikinja u proslovu svoje lirskog prvenca.
Sličan optimizam, tako potreban i tako ohrabrujući, Sara Novković Tepšić pokazuje i u svojim stihovima, kao u naslovnoj pesmi, Seti se svoje hrabrosti:
bolje probaj da u svakom danu
zapamtiš bar nešto lepo
dok za to ima mogućnosti
jer biće dana koji su posebno ružni
i tad nema mesta filozofiji
nema utehe.
negde tamo jednom
otkrićeš šta je to zapravo smrt
a sad je vreme za život
Istočno Sarajevo Željka Avrić
11.4.2024. godine
Boris A. Đorem
UZ RUKOPIS POETSKOG PRVENCA SARE NOVKOVIĆ TEPŠIĆ
Novoustanovljena nagrada „Dara Sekulić”, koja se u Istočnom Sarajevu dodjeljuje za najbolji pjesnički rukopis u kategoriji autorki do 30 godina na srpskom jeziku, godine 2024. pripala je Somborki Sari Novković Tepšić (1994), koja je tako i njen prvi dobitnik. Jednoglasna je, kažu, bila odluka konkursnog žirija, sastavljenog od eminentnih kulturnih i naučnih djelatnika, kakvi su svakako: prof. dr Saša Knežević (sa Filozofskog fakulteta UIS, u Palama), Marijana Petronić (pritom bibliotekar Matične biblioteke, iz Istočnog Novog Sarajeva), kao i Željka Avrić, iz Sremske Mitrovice. Mi ćemo u nastavku istaći utiske o osnovnim odlikama ovog djela.
Rukopis, koji nosi naziv Seti se svoje hrabrosti, sačinjen je iz 33 pjesme, u kojima se, recimo i to, narativno(st) i osjećajno(st) međusobno upotpunjuju, čak jedno drugome i ističući vrline. Sve su pjesme u „slobodnom stihu”, a sve su i polimetrične, a pritom su, u cjelini, i sintaksički razlomljene, što je, sasvim moguće, učinjeno zarad pojačavanja dinamičnosti ritma pjesama, te zarad što izrazitijeg i preciznijeg predstavljanja emocionalnih stanja „glasa” (tako da ga nazovemo) koji se, u tome smislu, od pjesme do pjesme u nemaloj mjeri ogoljava pred svima nama – tražeći da ga razumijemo, ali i pokušavajući da, kroz izvjesno samopreispitivanje, spozna samoga sebe, svoje mjesto u svijetu, kao i da, tako, između ostalog, prepozna svoje želje, htjenja, zatim potrebe, a naročito onu za iskazivanjem ljubavi i pažnje prema bližnjima, kao i pripadnosti i/ili privrženosti njima, pa potom i svoje strahove, svoju tugu, određenu svoju tjeskobu, svoju tegobu, svoju radost, svoje mogućnosti, pa i, čak, svoja ograničenja.
Govornik u (svim) ovim pjesmama – što se kao cjelina zbog svoje tematsko-idejne uvezanosti mogu smatrati čak i nekom vrstom poeme – jeste jedna mlada žena, koju nekoliko mjeseci dijeli od 30. rođendana, te zvaničnog prelaska preko praga mladosti. Međutim, ona, mada bi gdjegdje bili očekivani drukčije i postupanje i razmišljanje, ipak ne žali za time što joj godine teku, već dato vrijeme raspoređuje po svojim mogućnostima, zadaje sama sebi tempo, pa koliko stigne i gdje stigne (npr., pjesma „Šteta”). To proticanje je neminovno, a i sa godinama mahom dolazi iskustvo, čovjek sazrijeva postepeno, mnogo toga se vremenom i, kako čitamo od pjesme do pjesme, shvati o svijetu, pogled se razbistri, stav se iskristališe i sve čvršće zauzme, razluči se iskreno, a i korisno, od onoga što šteti, lažno se predstavljajući kao sila dobra. Naročito ljudi koji nude samo laž i privid konačno postaju prošlost u našim životima. Pri tome, vremenom čovjek, a prije svega fizički, ali ne i duhom, krhkija žena, konačno shvati, kako to stoji kod S. Novković Tepšić, transgeneracijske poruke, tj. ono što je baba – sa kojom se naša sagovornica, inače, najviše poistovjećuje, kazujući da je naslijedila mnoge navike od nje – davno sjetovala, a tome se ranije i nije pridavala posebna pažnja, da se u životu moramo pomučiti za (sve) ono što smatramo da toga, te borbe, toga odricanja, te patnje, zaista vrijedi (pjesma „Revolucija”, recimo).
Tokom protoka vremena, tu ostaje jedino žal jer to sazrijevanje i formiranje jedne sada već ispunjene, ostvarene ličnosti, više ne upotpunjuju i ne obogaćuju prerano, i izgleda nekako jedna za drugom, otišle, najbliže i najdraže osobe, baka i majka, a desilo se i da više među živima nema ni nekih iskrenih, istinskih, drugara, koji su bili sastavni dio djetinjstva ove djevojke, poput recimo, Nikole iz istoimene pjesme. Po promislu Božjem, skoro u isto vrijeme spremani su i njeno vjenčanje, sa jedne strane, i jedan posmrtni govor, sa druge. Neka godine idu, kaže se još, samo nek više, bar ne zadugo, ne bude umiranja i sahrana (pjesma „Kao da”). Kažemo maločas, ostaje jedino žal, i to potcrtavamo, zbog toga što ova djevojka, uprkos svemu, osjeća da nešto dobro ipak tek dolazi (pjesma „Šteta”), što prihvata da se sve moralo desiti, iako je umiranje dragih došlo prerano, jer samo to prihvatanje može pomoći da se život i živi adekvatno. Sunce će svakako opet izlaziti. Ali, to, naravno, kao što se vidi u nizu pjesama, i kao što smo i mi u prethodnim redovima isticali, ne znači da se prošlo ostavlja po strani, zaboravlja, zaobilazi – djevojka je ponosna na svoje pretke, ne samo na majku i baku, nego i na pretke sa Solunskog fronta, te ne želi da ode iz svog zavičaja, za razliku od mnogih njenih vršnjaka i zemljaka, i, u krajnjoj liniji, želi da u njemu bude i sahranjena. Pri tome se ona i ne boji genetskih, predačkih problema sa srcem, već želi da na najbolji način prezentuju ono najljepše što joj je ostalo u baštinu.
Nadalje, dakle, nagrađena rukopisna (a uskoro i odštampana) pjesnička zbirka, pod naslovom Seti se svoje hrabrosti, autorke Sare Novković Tepšić, veoma je nadahnuto djelo, u duši potpuno proživljeno, a uz to i istovremeno, i to u jednome preplitanju, i lirski tanano i ispovjedno intonirano, svjedočanstvo. Uprkos dominantnom, suženom, ali ne i monotonom, tematsko-motivskom opsegu, čak po prirodi nadasve ličnom za „glas” iz pjesama, zbirka je stilski sveden(ij)a, jezgrovita; umnogome je i pročišćena od patetisanja, od zaslađene tugaljivosti – sve baš kako je, u svojim od mesa i duše otkinutim pjesmama, pročišćavala, još, i sama Dara Sekulić.
Svojevrsni je ovo, recimo, (i) stihovani dnevnik, na čijim nam se to umjetnički dosta uspjelim stranicama jedna mlada, osoba (ovdje, pak: žena) – u dobroj mjeri (o?)čeličena životnim udarcima i mukama, tugom zbog gubitaka prevashodnih uzora, majke i bake (babe), i to u jednom (za nju) nadasve osjetljivom razdoblju života – postepeno ipak otvara, te nadalje predstavlja kao samosvjesna, ali i kao svjesna onih zakonitosti na kojima svijet traje, s obzirom na to da se ona koja (nam) se iz pjesama obraća okrenula dijalogu upravo sa svijetom, u njemu, takvim nesavršenim, tražeći mjesto za sebe. Pri tome se tu ova mlada žena, koja se, kako se može indirektno iščitati iz jedne pjesme, zove Sara, baš kao i autorka (v. u pjesmi „Sudovi”), putem prenošenja emocija na papir i bori da se svaka životna situacija, pa i bila prilično teška, iskoristi za neki novi nauk, za novu lekciju, za neko novo dragocjeno iskustvo, kao i za napredak u daljem životu, ako već i nije moguće „sve” okrenuti u svoju korist, te samim time i sazrijevajući psihički. Ona usputno, postepeno, konačno i spoznaje radost(i), radost življenja, radost zbog ljubavi koju, makar i uz određene nesuglasice koje se i brzo razrješavaju, ima priliku da iskaže prema voljenome, kog Sara voli od djetinjskih dana i za kog se i udala, a i radost što je ipak neko od predaka (otac) i živ. Ovime u cjelini otpor prema nesavršenosti svijeta i života postaje i ostaje svrhovit.
Kažimo i sljedeće: činjenica da je rukopis Sare Novković Tepšić dobio priznanje naslovljeno po Dari Sekulić potakla nas je, kako smo možda već i naznačili, da pristupimo čitanju Sarine zbirke, te pisanju o njoj. Pratićemo, i vidjećemo već, u budućnosti, kako će teći stvaralački put autorke (za sada još predstojeće) zbirke Seti se svoje hrabrosti, i da li će hrabrost, pritom smještena u naslove i same zbirke i jedne od njenih najdužih, kao i poetički važnijih, pjesama, i u nekom novom djelu biti među ključnijim faktorima u Tepšićkinoj poetici, kao što je slučaj bio sa svežnjem koji smo upravo iščita(va)li. Ovdje se, u cjelini, misli na hrabrost da se ogoli duša, i da se ima sa kime podijeliti radost, ali ipak naročito muku, pa i onda kada joj je najteže o čemu govoriti – ali i, svakako, da se zna kako na najbolji način, tj. da jedno književno djelo zaista bude umjetnički vrijedno, iskazati ono što se uistinu želi. Kao što je to, premda u nekom ranijem periodu i u nešto drukčijim okolnostima, umjela sama Dara Sekulić, što je unekoliko i zajedničko književnici koja je odavno postala veliko ime u srpskoj poeziji druge polovine 20. vijeka i prvih par decenija 21. vijeka, i ovoj koja tek otvara ona vrata što vode na trnovitu stvaralačku stazu – makar njih dvije i ne bile podudarne, ni stilski, ni iskustveno, a ni po dubini „zasijecanja” u kulturološke i mitsko-arhetipske slojeve shvatanja svijeta i života.
U Istočnom Sarajevu, krajem marta 2025. godine
