BOJIĆEVA PATRIOTSKA OPOMENA
Savremeni epski i lirski pjesnik Žarko Bojić, autor nekoliko zbirki poezije, ponudio je čitaocima dva nova poetska ostvarenja. Riječ je o sonetnom vijencu u akrostihu naslovljenom „Nebeskoj Srbiji”, i poemi pod naslovom „Republici Srbskoj”. Napisani u najboljim tradicijama srpske rodoljubive poezije, soneti i poeme Žarka Bojića pripadaju krugu najboljih savremenih patriotskih pjesama nacionalne inspiracije. Viševjekovne borbe srpskog naroda za nacionalnu slobodu i opstanak stvorile su i održavale duhovnu klimu izvanredno podsticajnu za rodoljubivu liriku. Ta klima je bila plodotvorno rodoljubivo nadahnuće koje je rezultiralo književnoumjetničkim ostvarenjima koja čine izuzetno značajan segment srpske poezije. Neka od tih ostvarenja spadaju u sam vrh ukupnog srpskog pjesništva.
Liniju tog našeg pjesničkog nasleđa produžava Žarko Bojić, o čemu svjedoče i ova dva njegova nova pjesnička teksta. Poema „Republici Srbskoj” sadrži 16 pjesama u akrostihu, od kojih svaka ima četiri strofe, organizovanih tako da početno slovo prvog stiha svake pjesme u akrostihu daje riječi: Republici Srbskoj. Slaveći stvaranje i značaj postojanja najmlađe srpske države, Bojić se svrstao u red istaknutih predstavnika savremene srpske patriotske lirike osobenog glasa.
S pravom možemo konstatovati da je nebeska Srbija u viziji pjesnika Žarka Bojića ona Srbija koja označava ne samo našu identitetsku prvotnost, nego i krajnje ishodište. Bojićeva nebeska Srbija duhovno je odredište svakog osviješćenog Srbina koji se zarad opšteg cilja svjesno odlučio na žrtvu slijedeći tako svijetle istorijske primjere onih koji se uistinu smatraju žiteljima te i takve slavne Srbije.
Pjesnik ovim djelom nastoji da prikaže i to da nebeska Srbija ne poznaje zemaljske administrativne, promjenjive granice, već da se makar na nebu vitezovi svih srpskih prostora ujedinjuju u Bogu, u ideji srpstva i duhu pravde i slobode zbog kojih su i tako jasno i iskazali to opredjeljenje. Na krilima svih ideja koje se ulivaju u jednu, cijelu i nedjeljivu, Bojić pjeva i o Srpskoj Sparti (Crnoj Gori) i Republici Srpskoj. Njima kao da stihovima udahnjuje snagu opominjući da se ne odustane od vječnosti koju nudi samo jedna uska staza, staza bola i patnje, ali staza dostojanstva i istinske slobode. Zato i ne čudi što se autor služi prizivanjem svetaca, umnih glava i istorijskih ličnosti koje su vodiči, kako njemu, tako i svakom dobronamjernom čitaocu u smutnim vremenima svakovrsnih previranja koja nikako da se okončaju.
Jasna je i lako uočljiva pjesnikova stvaralačka kopča sa epikom koja mu tokom cijelog pjevanja daje mogućnost da razmahne pjesnička krila i približi sopstvenu zamisao običnom čovjeku kome pristupa s puno povjerenja i poštovanja. U svakom Bojićevom stihu nazire se i izvjesna doza gorčine zbog sudbine srpskog naroda, ali koja nipošto ne prerasta u melanholiju i beznađe. Naprotiv! Pjesnik čvrsto vjeruje u Vaskrs, u sveprisutnost i vječnost koji će stići kao nagrada za sve muke. Otuda i nebeska Srbija kao svjetlo na kraju tunela, kao krajnji cilj koji se već uveliko nazire nakon krvavog HH i bezvoljnog i po srpski narod nepovoljnog XXI vijeka. Bojić se, dakle, ovom zbirkom etablira kao pjesnik jake nacionalne svijesti, spajajući na najbolji mogući način lično i kolektivno, istovremeno pokazujući ovim ostvarenjem kako je ta sveta veza neraskidiva.
Pišući odu Republici Srbskoj Bojić konstatuje kako je izvor svih njenih muka „gubava pamet koja otvara vrata pakla”. Na osnovu tona i emocije koju pjesnik izliva u ovoj stihovanoj opomeni, sasvim sigurno možemo zaključiti da se navedena predstava izvora svih zala može primijeniti na cjelokupan srpski narod ma gdje obitavao i ma kakvu muku mučio u ovom surovom svijetu. Autor „istorijsku mržnju” vidi kao neugasivu iskru zla na ovim prostorima, kao dio šireg plana koji iz dana u dan, godine u godinu, decenije u deceniju i vijeka u vijek na Srbima „isprobava oštrice”. Vjera u svijetlu budućnost, u Boga i Vaskrsenje, u pobjedu pravdoljubivih i pred licem vaskolikog svijeta čistih, ne smije i ne može biti pokolebana sumornom stvarnošću natopljenom nepravdom i podmetanjima.
Bojićeva poruka da su u imenu spas i divljenje znači da je ime posljednja linija odbrane i kada je riječ o nebeskim atarima, o svetosti na koju su nahrupili oni koji zlo, mržnju i laž uzeše za jedinu svetinju. U „Završnoj pjesmi” autor kaže „jedno sunce vječno će da grije” na taj način izražavajući nadu da je pozitivan ishod moguć isključivo ukoliko se postignu potpuno srpsko jedinstvo i sloga, što referiše na neke davne, dobro znane i ni malo svijetle parole (ili bolje reći kletve!) kojima je zatrovan sumnjičavi i identitetski pogubljeni dio srpskog naroda.
Stih „ja sam sužanj što slobodi poje” izražava snažan unutrašnji sukob između ograničenja i težnje ka slobodi. U njemu se ogleda duboka protivrječnost: čovjek koji je zarobljen, bilo fizički, društveno ili unutrašnje, ipak nalazi snage da pjeva o slobodi, da sanja o njoj i da joj se nada. Dakako, to je izraz na dva plana – ličnom i kolektivnom. Ovaj stih svjedoči o moći duha koji ne pristaje na ropstvo, već ga svojom pjesmom prevazilazi. Umjetnost, u ovom kontekstu, postaje oružje otpora, način da se izrazi slobodarska misao čak i u uslovima potpune neslobode koja je karakteristična za srpski narod kao narod slobodarskog otpora. To je vječita borba između ropstva i oslobođenja, kako spoljašnjeg, tako i unutrašnjeg, čega je pjesnik itekako svjestan. Pjevanje o slobodi, na taj način, kod Bojića čitamo kao čin prkosa, svjedočanstvo da čovjek, iako sputan, ostaje slobodan u svojoj suštini. To je, ujedno, glavni autorov apel čitaocu.
Pjesnik Žarko Bojić ovim zanimljivim rukopisom nastavlja da odužuje dug svom jeziku, narodu i državi, stajući na taj način rame uz rame sa plejadom onih koji su svoj stvaralački potencijal uložili u borbu za kolektivno pamćenje i identitet, revnosno opominjući naraštaje koji dolaze da je budućnost u jedinstvu, slozi, pravdi, slobodi i, naravno, trajnom i temeljnom istorijskom pamćenju, bez koga će sva vrata spasenja biti trajno zatvorena.
Ovaj patriotski rukopis Žarka Bojića svojevrsna je opomena koja ne dolazi sa zakašnjenjem, već u trenutku koji je uistinu najpodesniji za neku novu, osviješćenu akciju očuvanja srpskog identiteta na svim meridijanima.
Nikšić, prof.dr Budimir Aleksić
- 8. 2025. god.
………..
Žarko Bojić je rođen u Nikšiću 1972. godine. Odrastao je u Gornjoj Morači. Završio je srednju elektrotehničku školu u Podgorici. Po rođenju je Srbin, pravoslavac, piše ćirilicom i govori na srpskom jeziku. Zaljubljenik je u gusle i epsku poeziju.Član je: Udruženja književnika Crne Gore, Udruženja srpskih epskih pjesnika Crne Gore „Radovan Bećirović Trebješki“ i Udruženja književnika, pjesnika i umjetnika Srba iz Crne Gore „Gorska vila“
Objavio je:
– zbirku epskih pjesama „Krvavi tragovi“, 2013. godine;
– poemu u akrostihu „Slava miloj Rusiji“, 2016. godine;
– zbirku pjesama „Stazom predaka“, 2019. godine, koja je proglašena za „knjigu godine“ u izdanju ASoglas izdavaštva,
– zbirku epskih pjesama „Budimo ljudi“ 2020. godine
– zbirku pjesama „S one strane pameti“ 2021. godine
-zbirku pjesama „Između dvije familije“ 2022. godine i
-zbirku pjesama u akrostihu „Azbučni akrostih mojeg djetinjstva“.
Odlikovan je:
-medaljom Svetog Petra Cetinjskog 26.05. 2017. od Društva crnogorsko- ruskog prijateljstva „Petar prvi“ Podgorica
-spomen medaljom „100 godina albanske golgote“ 08. 06. 2019. od Svesrpskog saveza veterana „Bojevo bratstvo“
-medaljom „Vuka Karadžića“ 28. 06. 2020. od Društva crnogorsko-ruskog prijateljstva „Petar prvi“ Podgorica
– medaljom Kosmetska zvezda drugog reda za zasluge iz oblasti književnosti 26. 06. 2021. od Svesrpskog saveza veterana „Bojevo bratstvo“
-ordenom Kneza Nikole Vasojevića 16.10. 2021. od Udruženja književnika i drugih stvaralaca „Sjeverac“ iz Podgorice
Dodijeljeno mu je više Zahvalnica i Povelja od raznih Srpskih udruženja.
Živi i radi u Podgorici.
