S POEZIJOM STAZAMA ŽIVOTA
Dušanka Bašić; („Staze mog života“)
Dušanka Bašić zaputila se stazama svoga života daleko od današnjeg „modernog“ pjesništva, ona ne ide kud i talasi nizvodno prema ušću, već hrabro grabi uzvodno prema životvornom izvoru tradicionalnog pjevanja.
Zbirka poezije „Staze mog života“ je prvjenac pjesnikinje u koju je ugrađeno pedesetak lirskih tvorenja-dubokih osjećanja, emocija i tužbalica. Četrdeset četiri pjesme (44) i tri priče (3) autorke, dvije pjesme (2) njenog sina Saše i jedna pjesma (1) unuka Rada, ali sve sa istim emotivnim karakterom i namjerom da ova pjesnička građevina ugleda svjetlost izlazećeg sunca i ne samo da bude knjiga, nego sjećanje na jednu ženu „uvenulu ružu“, ali i na hrabrost druge žene-majke i spomenik njen za neka buduća vremena.
Gonjena olujom svih tuga koje nadiru u srce i dušu za izgubljenim djetetom, kćerkom mezimicom, Dušanka se ohrabruje da u sutonu svojih snova dosanja san i objavi knjigu „tugovanku“ koja će biti zavještanje vječne majčinske ljubavi, ali i znamen da je njena borba imala smisao u novim izdancima, u blagorodnim čokotima nasljednika.
Ovdje je potrebno reći da sve pjesme i priče imaju karakter narodnog govora i umotvorstva, bez velike filozofije i moderne apstrakcije, da su pitke za čitanje i privlačne za slušanje. Zato je jasna nit tradicionalizma kojom pjesnikinja tka svoju tkanicu, knjigu na razboju istine i stvarnosti često ukrašavajući završne stihove rimom.
Dublju analizu i karakteristike načina forme pisanja ovdje ne treba isticati, za takvom analizom nema potrebe, jer se pjesnikinja nije vodila ustrojenim pravilima određene forme već se predala snazi leksike; emocijama i trenutcima nadolazećih uzdaha koje je majčinskom suzom bilježila u kalendar trajanja.
Sve pjesme su posvete, većina prerano preminuloj kćerci, ali tu su i posvete: mužu, sinu, unucima, borcima Šumadiske divizije II poziva stradalim na Javor planini 1914. godine, Vlasenici-gradiću u kojem živi, vlaseničkoj omladini, rijeci Drini, zavičaju itd, a takve su i pričice koje je je ispričala: „Đerdan“, „Mojoj Sonji“ i „Susret sa olujom u Jadranskom moru“.
Da navedemo par stihova kao nesumnjivi dokaz za sve gore rečeno (posveta mužu);
………………………………………………
Bilo je lakše dijeliti tugu
Sa tobom dragi, na dva dijela,
al’ i to eto potraja kratko-
sudbina te je odnijela.
Sad živim sama u četiri zida,
prolaze jeseni, jedna za drugom,
nije mi lako, ali se nedam,
bude i radosti zajedno s tugom.
(Tužna jesen)
Koliko god ova pjesnička rukovet bila tugaljiva i sjetna, ona ima svoj ritam, jake religijske i vjerske komponente, ali i elegični doživljaj pjesnikinje koja umije da ispoštuje one za kojim tuži, a tuži jako svojom tužbalicom (pjesma posvećena kćerci „Stani zoro“);
Stani zoro, još ne rudi,
milu ćerku u snu ljubim.
Ne prekidaj snove moje,
jer majčina želja to je.
Da je sa mnom moja vila,
da joj grlim nježna krila.
Nagledam se te ljepote,
koju sudba meni ote!
Zato zoro, sestro stani,
još ne rudi, još ne svani!
Na kraju da kažem; Dušanka Bašić, vjerovatno ne bi ni napisala knjigu i ne bi bila tako snažna da je objavi da nije išla dalje od realnosti sa željom da načini jedan korak više u kosmičkom i duhovnom prostoru prema nemogućem. Podigla se iz gustine dramatičnih doživljaja i izrasla iz pulsacija svoga vremena i uspjela da vrati izgubljeno; vjeru u život, u novo rađanje i izrastanje, u neki topao osmijeh prema ljudima.
Neka joj ova knjiga bude svjetlost svih dolazećih zora na stazama života!
Valsenica, 22. jun, ljeta Gospodnjeg 2022.
Aćim Todorović
