Između života i vječnosti
Mlada pjesnikinja Vedrana Kalajdžić u svojoj drugoj zbirci poezije prepoznatljiva je po širokom opusu tema koje su bazirane na ličnom iskustvu i osjećanju života, duhovnosti i vjere. Iako su pjesme lične, dakle, subjektivne na prvi pogled, njihovi motivi su raznovrsni i upliću u stihove sve sfere ljudskog iskustva pa, samim tim, dobijaju i ton objektivnog, ton opštih pitanja i odnosa koji se tiču svakog čovjeka.
Potraga za svojim putem, radosti i tuge ljubavnih, prijateljskih, krvnih veza sa drugima, odnos sa Božanskim i duhovnim, daju Vedraninim pjesmama karakter sveobuhvatnog i univerzalnog.
Zbirka – U naličju duše podjeljena je na dva ciklusa pjesama. Prvi ciklus ima naziv naslova zbirke i u njemu se susrećemo sa pomenutim sveopštim temama. Drugi, pod nazivom – Tragom molitve, posvećen je vjerskim i religijskim motivima.
Međutim, prvi ciklus počinje duboko emotivnom vjerskom pjesmom – Naličje duše, tako da je autorka, sa namjerom ili bez nje, prvim stihovima otvorila krug na početku zbirke da bi ga zatvorila drugim ciklusom koji je cijeli duhovno-vjerske prirode. Na taj način je ispisala neobičan poetski vijenac.
Prvi ciklus vrvi od emocija; ljubavnih, samospoznajih, patriotskih, svih koje jedan čovjek može da osjeti i u tom koloritu osjećanja otkrivamo jednu iskrenu i bogatu umjetničku dušu.
Vedranin stav i mjerilo voljenja je – kad se voli da se izgara, bez ikakve rezerve i kalkulacije, bilo da se radi o ljubavi prema osobi suprotnog pola, prema prijatelju, srodniku, porijeklu ili prema narodu.
,,Kad volim…
…u jednom mahu ubijam smrt, ljubav je u meni utemeljena…“ iz pjesme – Kad volim; ,,Ti si svaki dio mojih pretkomora, moja si najljepša riječi tvorba…“ – pjesma – Ti si.
Ovih nekoliko navedenih stihova otkrivaju sugestivno opjevanu snagu ljubavnih osjećanja pjesnikinje
kao, zacijelo; i snagu njene ličnosti.
Čak i na mjestima gdje se Vedranina poezija uzdiže iznad čulnog do misaonog, naziru se tragovi eruptivnih osjećanja:
,,…dijelim brige na decimale, što su se brzo rađale i cvale…“ – iz zanimljive i šaljive pjesme – Krivulja, gdje su kao metafore i igre riječi upotrijebljeni pojmovi iz matematike i fizike.
Težnjom ka iskrenom, ljudskom, božanskom, obiluje cijela zbirka, a prvi ciklus sadrži i oštre kritike svega vezanog za neljudskost – za laži, pohlepu, materijalne vrijednosti koje su trend sadašnjice. Lokal-patriotske i patriotske pjesme takođe otkrivaju iskrena i spontana osjećanja, bez ijednog pokušaja podilaženja. Nadahnuti stihovi posvećeni Drini motivaciono i pozitivno utiču na sve koji mnogo vole ovu rijeku. Drina je vezana za pjesnikinjin sadašnji zavičaj, a pjesma Moje trešnje za njen izvorni zavičaj i samim je potresnija, dublja.
Trag molitve, drugi ciklus, je niz pjesama koje ,,pričaju“ same za sebe. Sve je – molitva – kao most između svoje zemne ličnosti i Boga. Čitalac može da uživa u prozaičnim interpretacijama biblijskih priča, zatim i u hvalospjevima Hristu, apostolima i svecima, kao i u mitovima našeg naroda. U istom ciklusu ,,potkrale“ su se i dvije patriotske pjesme – Vidovdan, zatim i Kosovka djevojka koja je dopadljivo napisana po uzoru na istoimenu narodnu pjesmu, sa više optimizma i divljenja ličnosti djevojke. Te pjesme opravdano pripadaju religijskom dijelu zbirke, jer su takođe vezane i za legendu i za istorijsko shvatanje bogougodnog čina.
Jedan od najšarmantnijih momenata u ovoj zbirci su autorkine mudre izreke i sentence koje se nalaze između pjesama poput malih životnih putokaza za svakoga. U njima se ogleda ista težnja ka istini, pravdi i ljubavi kao i u pjesmama –
,,Nekada osim laži istine postanu bolni otrovi
osmijehom pobijedi sve nek spadnu najteži okovi,
osmijeh je ključ koji srce otvori.“
Autorkine sentence mogu da se posmatraju kao zasebno djelo i ona ih sigurno u svojim neobjavljenim spisima ima još dosta.
Uputno je istaći dvije pjesme koje najviše otkrivaju srž ove poezije, a vjerovatno i…same pjesnikinje. Riječ je o već pominjanim pjesmama – Naličje duše i Moje trešnje. U prvoj se toliko ogleda spremnost na potpuno davanje sebe i čovječanstvu i Bogu da utisak nakon čitanja biva skoro potresan, a čitalac zbunjen i zamišljen nad sopstvenom ljudskošću.
,,…ja nikada neću žaliti ni zrna, na dno da padnem ako će drugi dotaći visinu…“
Dvije trešnje je zaista potresna pjesma o duši otkinutoj od svojih korjena, od zemlje dalekih predaka na koje podsećaju još samo dva trešnjina stabla iza visokog stranog zida. Mnogo je takvih duša, zbog čega pjesma dobija na dubini i univerzalnosti.
Još treba poručiti pjesnikinji da istraje u svojim životnom i umjetničkim nastojanjima i poželjeti joj srećan put na toj dugoj, neizvjesnoj plovidbi.
Ljiljana Ristanović, prof.
