JEZIK LjUBAVI NALAZI SE U USNUCIMA
„Jezik ljubavi nalazi se u očima!“
Pineas Flecher
Interesantan je naziv knjige pjesnikinje Emilije Eme Čolak koja svoju novu zbirku poezije ovjekovjekuje „usnutkom“-okom, ili očima-metaforično za koje kaže da su „usnuci“.
Poimanje ovakvog naziva i tumačenje riječi „usnutak“ zasniva se na tome da ispod očnih kapaka stanuju snovi koji pri odmoru tijela i mirovanju uma razlivaju se po podsvijesti i slikaju dušom prelijepe kompozicije. Vođena činjenicom da kada oči sklopimo mi smo usnuli, ili sanjamo (mada ponekada kažemo: „Sanja otvorenih očiju!“) nameće se logika pjesnikinjinog tumačenja da je oko upravo taj usnutak ispod kojeg stanuje sva ljepota.
Zbirka poezije „Usnutak“ je riznica od 79 ljubavnih pjesama, koje su se razmirisale kao buket dozrelih poljskih cvjetova što o Ivanjdanu dozrijevaju i opojno diraju naša čula.
Emilija Ema Čolak, kako reče engleski pjesnik Flečer: „Jezikom ljubavi“ nudi nam zrelu misao svojim stihovanjem svjesna da se sve rađa, postoji, traje i umire, da je sve beskonačno i bezgranično pa tako i ljubav koja se kuje na vatrištu najljepših osjećanja, a ukrašava gravurom izgovorenih i napisanih neologizama i toplih riječi.
Kaži mi sada kad sve je prošlo,
kad otvoriš usnutke zorom ranom;
da li i dalje gledaš u prazno,
ili sve brišeš sa novim danom?
(Usnutak)
Interesantan i sasvim neobičan način pisanja dovodi nas u stanje razmišljanja kojim obrascem i formom pjesnikinja tvori poeziju? Nadahnuće se preliva u vodopad emocija koji negdje u njoj nepredvidivo narasta pa se onda nezadrživo obrušava sa ruba zapitanosti u vidu lirskih pjesama. Najčešći oblik je distih – paran stih. Nailazimo na varijaciju slogovne jednakosti, ali i pojavljivanje osmeraca u kojim se rima javlja u drugom i četvrtom stihu, ali i to nije uvijek pravilo.
Emilija Ema Čolak ne robuje formi i metričkoj jednakosti slogova, ali i rimu ne koristi ustaljenim načinom, kao drugi pjesnici koji pišu rimovanim jezikotvorenjem, ona to radi po sopstvenom osjećanju i nahođenju, kada osjeti potrebu ubojito to učini na rečeno.
Ako dnevnik tuge spalim
žute strane sve da gore
I dalje će oči, nemo,
Tvoje ime da govore!
(Dnevnik)
Listajući pažljivo „Usnutak“ ne možemo se oteti utisku da živimo u skučenom vremenu i da nam je jedina nada ljubav kojom dotičemo nebo, sunce, prirodu i voljene osobe, ali na žalost i sve patnje, boli i očajanja.
Jedna od originalnih metafora koja snaži ljudsku emociju u više pravaca i potvrđuje što jeste i nije rečeno kako u stručnom tako i u emocionalnom smislu, a da je orječeno hiperbolom u jeziku ljubavi opomene, žala i nade jeste pjesma „Buktinja“.
Opet se telo sa dušom rastaje,
crnilo bridi, noć ne prestaje.
Iz kaljuge vrca snopove mulja,
telo klonulo strepnjom baulja.
Ponovo šikare puteve preče,
za mirnu noć moli se veče.
I smiraj dana nemiri truju,
dok lahor, čežnjom, grli oluju.
To nije ljubav, a šta je ne znam!
Život se ponovo niže u bezdan.
I kada dođe mi, opet, odnekuda –
buktaće trunje ognjem svukuda!
Za pjesnikinju je veoma važna emocija i na nju stavlja ulog svoga pisanja, to je potka za potencijalnu pjesmu. Ono što je vizuelno nedostupno i nepristupačno skriva se negdje u njenoj glavi, mislima u snovima, a opet sve je u sklopljenim usnucima – u očima koje diktiraju emocijama iz kojih niče, raste i širi se ljubav.
Čitalac da se zapita koliko zapravo pjesnikinja prenosi stvarnost života u kompoziciju slika i na koji način uspijeva da da ljepotu oku i duši?
Tako da u knjizi „Usnutak“ možemo prepoznati jednu složeniju i neobičniju opciju stvaranja poezije, što Emiliju Emu Čolak izdvaja, u pozitivnom smislu, sa posebno izgrađenim stilom i načinom pisanja, iz ogromnog zbira drugih pjesnika.
Na kraju važno je reći da ta neobičnost i poseban karakterni sklop poezije jeste razlog i preporuka da ova knjiga ide među čitaoce, a da pjesnikinja nastavi sa tvorenjem novih pjesama koje se rađaju u ljepoti usnutaka!
Na Sabor Svetog arhanđela Gavrila
26. jula, Ljeta Gospodnjeg 2023.
Aćim Todorović
USNUTAK KAO ZARON
U BLISTAVU TAMNINU
Kad neće san na oči, a sunca ni u nagovesti, kako da se umiri usplahirena duša, kako da se bar na kratko u blaženom usnutku odmori? Tim se pitanjem bavi učiteljica Emilija Ema Čolak u pesničkoj zbirci, opet neobičnog naslova – Usnutak (prvi je bio Sadvor). A sve je izgleda i počelo i sve se zakuvalo, kao što to obično i biva – bezazleno, jednim slučajnim pogledom od kog je nastao požar neslućenih razmera.
Nestvarnu su priču tvoje oči govorile
I na prvi pogled mene na vek zarobile.
Ako je suditi po pesmi koja otvara zbirku pesama Usnutak, taj pojam bi mogao da označava i sliku uhvaćenu očinjim vidom i upamćenu srcem. Ključnu sliku otelotvorene žuđene ljubavi koja je napokon pokucala na sva vrata. Usnutak bi moglo biti i ono najblistavije iz ljubavi koja ostaje za večnost, čak i nakon njenih stvarnosnih manifestacija, makar se i ne ostvarila, ono što se ne može zatamniti i izbrisati nikada. A opet, usnutak je i nešto blisko smrti i poeziji koja se za sve pita i o svemu svedoči.
Koliko samo očiju i pevanja o njima u poeziji Emilije Eme Čolak i u ovom rukopisu. Oči iz njenih stihova su: usnule, divlje, crne, zabrinute, maštovite, slepe, zorne, čežnjive, opijene…
I krila, isto tako jedan od dominantnih motiva ove pesnikinje. Moglo bi se onda reći da je sve što učini ili napiše samo jedan krik za slobodom, pokušaj da se izađe iz nevidljivog kaveza i stešnjenosti koja prožima osetljivo biće usamljene žene. I kako onda da se sakrije tajna od toliko znatiželjnih očiju i razmahanih krila, tajna u koju je stala jedina sačuvana svetlost ispod pepela napupelih uspomena.
Iz razočaranja i neverice često polazi pesnikinja na težak put preispitivanja sopstvenih proplamsaja i zabluda, nakon spoznaje da slepa zaljubljenost ne jenjava i nema oduška ni u čemu narednom. Tako iz pesme u pesmu, kao da o istom peva jednako. Bolno se oglašava u stihovima usamljeničke nedostatnosti voljenog, bez nagoveštaja ma kakve spasonosne pristupnice. To je odvodi u mračne i pesimistične pokrajine nezaustavljive zapitanosti.
Nema prijateljstva zloba svud do srži
Žarulja nesreće u istom nas prži.
Nakon strasti, munja i gromova, dramatične kulminacije, nirvane i zlatnog praha doživljene radosti, najednom – krah i užas izneverenog potpunog predavanja. Tišina i tama koja se ne razmiče. Utrnulost i strah od zarobljenosti u kolopletu nesavladivih osećanja. Ovako:
Na zgarištu poseja se rima.
Šta li će nići i kome će se u plodu ukazati?
Pesnikinja ubedljivo slika ponavljajuće časove čežnje, bolnih preispitivanja, čekanja i snatrenja… Uvek malo drukčije i u neki novi smisao otvoreno. U Emilijinim stihovima sve je u stvaranju, nedovršeno, živo, pulsira, napinje se i puni dinamitom novog zamaha… Potom nastupaju epizode melanholije, pomi-renosti sa gubitkom, straha i neizvesnosti… I nada da nije sve gotovo kad gotovo sve je…
I gorčine duši tmine blažila olujom
Šum talasa odneo je britkom melem-strujom.
Lako rešava zanatske nedoumice pesnikinja, ne udešava, svoj neki ritam uspostavlja, u katrenima i distisima. Rimuje bez mnogo premišljanja, birajući prvo rešenje, ne odmeravajući i ne hoteći od sebe previše. I na takav način, u tom maniru, dese joj se vanredno lepi stihovi, gotovo kolosalni, iz sve te lakosročenosti i bogomdane konačnosti.
Možda bi bilo najprikladnije da se prvom pesmom i zapečati ovo nakaradanje o knjizi kojoj nije ni potrebno naročito premeravanje i tumačenje. Da bi i nama svanulo, dok se minuli časovi radosti slažu u nezaborav.
USNUTAK
Kaži mi sada kad sve je prošlo
Kad otvoriš usnutke zorom ranom
Da li i dalje gledaš u prazno
Ili sve brišeš novim danom
Kaži mi sada kad sve je prošlo
A znam da živiš sa starom ranom
Da li zalupiš vrata snažno
Ili sve brišeš novim danom
Kaži mi sada kad sve je prošlo
Kad šetaš ulicom dobro znanom
Da li ti na nas mirišu lipe
Ili sve brišeš novim danom
Da li je sve prošlo kada je ovoliko upamćeno i u toplo naručje uhvaćeno kao jutarnje sunce, koje se iz opne ovoga usnutka ispili i zapeva?
Dragan Marković
ŠTO DUŠA DAJE OČI VIDE U ,,USNUTKU”
EMILIJE EME ČOLAK
U praskozorje kad se čuju petli
Usnutak mi njegov u prozore svetli
Da mu ljubim usne za večna vremena
I ponovo lebdim kao da me nema
Zbirka poezije Usnutak Emilije Eme Čolak je poezija koja je nikla iz ljubavi, a ljubav je nevidljivi ključ koji otvara ogromne kapije za ulazak u raskošne odaje, detinjstva, mladosti, odaje svojih najbližih. Ljubav je suština života, to je vječna tema nikada opjevana.
Dočekala davnu želju
San joj se u stvarnost toči
Sve u njoj je uzavrelo
Dok je piju crne oči
Pesnikinja brani sebe od prolaznosti, duboko roni u vrijeme i prostor oko sebe. Doživljaj je značajan element u njenoj poeziji koja je sav život i plavetnilo neba snažna emocionalna iskra čini ove stihove.
Ti si moje more
I moj Dunav plavi
I tanana vrba
Što se gipko savi
Poetski doživljaji su plahoviti, otvoreni, jasni. Njene pjesme su razgovori sa vremenom, ljudima u njemu i sa sobom.
Ona je pjesnikinja suptilne emotivnosti i misaonosti. Pjesnička reč izmami uzdah, zvuk i odjek, ostavljajući pisani trag za poštovanje. Snaga emocije i osećanja vlada ovim stihovima i jednostavnost izraza koji su izvori i nadahnuće njenog zrelog životnog iskustva.
Da joj dođe pod stablence
Opet joj se divi
Da još jednom progovori
Zbog ovog se živi
Ova poezija ima auru ljepote, a sve je to umiveno u skladnu formu vezanog stiha.
Mislila sam poleteću
Na krilima novim mladim
Sve gorčine mog života
Da osvetlim, da zasladim
Poezija Emilije Eme Čolak ima pjesnički potencijal čije stvaralaštvo ide uzlaznom linijom, a vreme za afirmaciju tek dolazi. Ona sa pjesmama nije poranila, nego je strpljivo čekala da pjesme sazru i da ih tada iznjedri i da onima kojima je namenjena.
Život je putovanje bilo na javi ili snu, to su dolasci i odlasci, strah od zaborava, nadanja za boljim, žudnja da ljubav bude vječna i inspirativna. Ovo moje kazivanje završio bih stihovima Emilije Eme Čolak iz zbirke pjesama ,,Usnutak“:
Kada me ne bude
Pomisli na mene
Nek misao toplu
Skrivaju ti sene
U Beogradu Lazar Božović
- 10. 2023.
