IZVOD IZ RECENZIJE
Đorđe Dabarčić, prof.
Narušena pravila života i ponašanja koja nose pečat pojedinačnih sudbina uokvirena su šapatom jedne duše kojoj snaga želje za iskorakom iz svega toga stoji kao pečat lirskih zapisa.
Ova zanimljiva zbirka takvog kolažnog ispovijednog tona kojom želi pobijediti onu ružnu stranu svakodnevnice nosi u sebi i naglašeni subjektivitet pjesnikinje.
Intima, u širem smislu je prostrta pred čitaoca kao šarolika lepeza vjerovanja u ono što mora imati vrijednost da bi se opstalo i ostalo u svijetu punog srca i vjere. Čežnja za običnom toplom riječi koja mora imati moć magije (da čovjek nije sam), vjera u čarolije koje su sačuvane kao hrana zapretanog djetinjstva i dragih osoba. Nestali su „mirisi toplog neba“, želja je skrivena u duginim bojama da bi se prepoznala tajna koju umivaju kapi kiše i velika nada za nove šapate ucrtane u molitvenik svečanosti. Tako se nekad i danas, prošlo relativno daleko uvlači u jutro osunčano, hercegovačko. Pjesnikinja sanja ”Plavu poljanu” takva je u njenom snu, boji životnu sreću neprolaznom. Uz raznovrstan i skoro bajkovit tematski nivo, Vera Basor pokazuje zreo pjesnički izraz koji odgovara njenom senzibilitetu. Stil izgrađen, stih tečan, i zadovoljstvo je uživati u ovom njenom poklonu čitaocima.
Đorđe Dabarčić, prof.
——-
Milana Babić
Svako pisanje o drugome nosi trag autopoetičkog teksta, pa tako i moj prikaz Verinog poetskog izraza. U poeziji Vere Basor pronalazim onu generacijsku bol, tugu zbog otete mladosti, naglašenu metafizičnost i religioznost; zapitanost nad sobom nad sudbinom svijeta, koja je karakteristična za sve one koji su se prerano suočili sa tamnom stranom istorije i težinom koju život nosi.”Vizantijsko plavo” je njena entelehija,kojoj teži, sastavni dio postojanja i težnja ka višim sferama duhovnosti.
Verino poetsko promišljanje stoga odlikuje težnja da se stihom otkrije suština svijeta, da se ukrijepi onaj drugi, da mu se stavi do znanja da „nije sam“. U njenoj poeziji dominira sinestezija – sve miriše, svijetli, zvuči i diše: ”miris mora i daljina nebeska dubina morska, iskra u vremenu i kap u moru”.
Interesantan je Verin pogled na vrijeme i vječnost. To su motivi kojima se neprestano vraća, ukršteni oni čine lajt-motiv ove zbirke.
——-
Božidar M. Glogovac
Dok sam čitao njenu pjesmu ”Caru pravoslavlja” prisjetih se onog najvećeg komplimenta koji se može uputiti jednoj ženi, a to je svojevremeno uradio Matija Bećković kada je svojoj dragani Veri Pavladoljskoj izgovorio: ”ti si moja Rusija” Evo slučajnosti pa se i pjesnikinja Basor zove Vera. Izleće vapaj iz njenih usta:
”ustani care Romanove
Mačem istine spoji
Nebeske i zemljane tajne”.
Tuguje za Rusijom, ne za bilo kojom nego onom carskom za kojom je i Jesenjin tugovao, pa se nazire da kroz njenu slovensku dušu neprestano struji duh pravoslavlja.
A taj duh Srpskog Svetosavlja vidljiv je dok ona, taj anđeo, priziva anđele, bdije nad sjenima svoje majke sa kojom je povezana ”zlatnim nitima”, pa je očekivati da se i njena majčina uloga istim aršinom mjeri.
Pa ipak Vera Basor je pjesnikinja ljubavne poezije, što je i očekivati, jer joj to ide od ruke: dok ”bosom nogom rosu pozdravlja”, dok ”hvata trag posutog inja”; dok se ”umiva suncem sa juga”
Dok ”zvuk čarolije gleda u voljenim očima”; dok ”Ćutanjem miriše veče”; dok su se ”snovi zaustavili podno Leutara” i još mnogo puta ”dok”, gdje se čežnja formuliše kao glavni atribut ljubavi jer je ona najveće dostignuće čovječanstva.
Divno je saznanje da je i Verin i moj zavičaj Dučićevo Trebinje, pa još kad mi je ona sestra po Hristu i sestra po peru, a ja evo poželjeh da mi bude i sestra po izboru – onda će to sveto trojstvo po sestrinstvu imati trajnu i neprocijenjenu vrijednost.
——-
Iz knjige Antologija hercegovačkih pjesnika
Gedeon Stajić
Stradanja su, možda, ljudska pročišćenja, čišćenja duša od taloga zla i mržnje – i to po Božijoj volji. To je uočljivo u pjesmi Riječ i sablja, izuzetnoj pjesmi, u kojoj su stradanja ljudi na našim prostorima, u posljednjem ratu, povezana sa vječnom borbom Boga protiv nemani zla, koja je uvijek spremna da uđe u ljudska srca. Ne stradaju, možda, ljudi, nego nemani zla, koja su poprimila ljudski lik. Prelazak Vere Basor sa puta nestajanja na put krštenja, ima značenje prihvatanja onog primjera, kojim je Gospod pokazao da se samo sopstvenim žrtvovanjem za ljude koji stradaju, može osvojiti konačno spasenje u vječnosti. Zbog toga pjesnikinja razumije, u pjesmi Duša pjesnika, da sve pojave oko nje, u Trebinju gdje živi – magla, koja je pala na Gračanicu, „rosa jutarnja, šum vjetra“, da „sve progovara riječima pjesnika“, jer „duša je tamo: gdje su stradanja“. Način izražavanja, u pjesmi Na putu krštenja, postaje biblijski govor, čime je sadržaje svoje duše, one nastale u vihorovima života, dok je išla putem nestajanja, pretvorila u trajne istine, koje su je, kao sudbonosni putokazi, uputile na puteve krštenja. Na tim putevima Vera Basor bila je na strani stradalnika, koje su zahvatile mećave zla i mržnje. Bolno je doživljavala razaranje Srbije i ubijanje srpskog naroda, u vremenima Nato bombardovanja, o čemu svjedoče njene pjesme: Horde zla, Rođeni i Serbia. Vera Basor je prepoznala, u pjesmi Horde zla, da su na srpski rod nasrnule one horde zla, koje idu kroz vječnost i koje „vječno ruše miran san“. U pjesmi Rođeni čuju se „teški uzdasi“, oči su pune suza, a usne su nijeme, „u grč skupljene“, „jer su „riječi na krst/ sa Isusom / razapete“.U jednoj apokaliptičnoj noći, dok će nebom tuga zavijati, 98 „bolom okupan sav/ srpski rod pred/ Bogom plakat će“, dok će pjesnikinja „mirno stajati“ i „minutom ćutanja/ poštu odati/ onima što će“, te noći, – „dušu ispustiti“. Pjesma Serbia sagrađena je, međutim, kao crkva biblijske vjere da će te horde zla i ovog puta biti gubitnici i da će iz njihovog poraza vaskrsnuti oni koji su prešli sa puta nestajanja na put krštenja. Jer, pjesnikinja zna: „Kosovo/ opet će doći/ i zvona na/ sve četiri strane/ do neba/ glas će dići – // vaskrslu Serbiju objavljujući“. Ali i tada, dok bol, zbog stradanja svog naroda, ublažuje vjeromu njegovo konačno spasenje, Vera Basor je izdvojena iz mase, sa težinom onih sadržaja, u svojoj duši, koje niko ne može olakšati, osim njenih snova.
Njenu dušu često je naseljavala samoća, donoseći terete bola, kao darove smrti i prolaznosti. Sva tri ciklusa njene zbirke svjedoče sa kakvim se naporima pjesnikinja probijala kroz mećavu stradanja, tragajući za smislom života. Bježala je od utabanih staza, sa namjerom da kroz namete bola otvori nove, svoje prtine, nadajući se da je tamo ono što treba da se pokaže po tvrdnjama ptica, nebeskih pjesnika. Ponovo se, međutim, vraćala na stare, poznate puteve, po kojima su „pokoljenja mnoga“ ugrađivale sebe u vječne zidove, od snova zidane. Ali, nikada se nije zadovoljavala nađenim izlazima iz bolnih vihorova života. U posljednjoj pjesmi zbirke, u pjesmi Umirem lagano, dozivala je onoga, čija ju je ljubav zvala, ostavljajući mu zavjet: „Kada budem umirala/ budi i tada moja želja/ doleti mi slobodan i suncem/ obasjan i sklopi oči moje/ neka zauvijek ostanu tvoje“. Na taj način je potvrdila da je jedina ljepota života – ljubav prema biću koje traži i stvara sopstvena duša. Pjesme Vere Basor, to su njene stope po pustim poljima nade – dok je tragala za onim što treba da pokaže – „zašto sve prokleto je“. Da li se to može naći, Vera Basor nije potvrdila. Ili je to sakrila nejasnoćama u svom poetskom govoru – da bi sačuvala poeziju, kao nadu ljubavi.
——
Marija Jeftimijević Mihajlović
Lirski probuđena za najfinije nijanse životnih i kosmičkih prepleta, tihe (duhovne) radosti i metafizičkih slutnji o prolaznosti i trošnosti svega vidljivog i opipljivog, autorka svojom knjigom Vrijeme suncokreta čitaocu nudi pre svega jedan izrazito hrišćanski doživljaj poimanja života iz kojeg proishode osećanja ljubavi i zahvalnosti. S druge strane, ona sugeriše i ideju zajedništva (u motivu suncokreta i njihovoj okrenutosti jedan drugome) kao principa koji savremeni svet negira, a u kome prebiva sav smisao postojanja i sav potencijal opstajanja čoveka na zemlji.
