Neobična poetska carstva i neba Radmile Karać
Svaka nova knjiga poezije za djecu Radmile Karać njene čitaoce obraduje posebnom notom životne ljepote. Poučna i pedagoški potpuna poezija namijenjena najmlađima ne može da se stvara bez čiste iskrenosti. A nova Radmilina knjiga „Kroz plavo nebo tvoje i moje“, i pupi i cvijeta natopljena iskrenošću stvaraoca.I ova, kao prethodne Radmiline knjige bogata je različitim motivima, ipak, autorka najviše pažnje posvećuje životinjama uz poruku da ih „deca mnogo vole“. Dok čitamo ove stihove „okružuju“ nas bubamare, leptirići, pčele. U pjesnikinjinom „cvetnom svetu“ pod plavim nebom žive domaće životinje, koje često današnjoj djeci nijesu pristupačne osim na fotografijama ili video-snimcima, a nekada su bile nezaobilazni „član“ svakog domaćinstva. Radmila stihom objašnjava djeci koliko su za čovjeka važni „darovi“ od krave, ovce, koze, koke, praseta, koliko je bivao potreban konj u jednom domaćinstvu i kakva je „uloga pevca“ na farmi.
Stihovi o životinjama nižu se kao slike. Dok čitamo, obuzimaju nas mir i sjećanje na djetinjstvo u kojem smo kao ljubimce gotovo svi imali psa i mačku, a kuhinje i ostave, prepune raznih kućnih potrepština znao je da pohodi i mali miš… Radmila ne zaboravlja da opiše ni strašnu „borbu“ djeda koji tom malom stvoru postavlja zamku, da bi sačuvao hranu potrebnu porodici.
Uz domaće, u pjesnikinjinom plavonebeskom svijetu, nezaobilazne su i one životinje kojima je „šuma dom“. Na toj čudnoj sceni glavni junaci su: sova, lija, veverica, mrki meda, srna, vuk, jazavac, sa svim svojim ćudima i osobenostima, ali, tu, u našoj i u blizini djece, naravno, koja žive u velikim gradovima, pridružuju se životinje kojima su kuće zoološki vrtovi: žirafa i zebra.
Radmila Karać, služeći se pretežno distišnim formama, opisuje fizičku ljepotu životinja iako one imaju opasnu ćud. Na taj način ih bolje približava djeci uvodeći ih u njihov svijet. Ne rijetko, završetak pjesme je pitalica. Radmila niže osobine životinje, junaka pjesme skoro do samog njenog kraja, a zatim postavlja pitanje na koje ona, poslednjim stihom, daje odgovor.
U ciklusu pjesama „Neke čudne basne“ Radmila Karać zaista, kao što je to slučaj u basni, kao književnoj vrsti, životinjama pripisuje osobine ljudi. Zbog toga ovaj rukopis ne mogu da doživim kao knjigu koja je namijenjena samo djeci. Takva je pjesma o ovčici Gari: „Zaljubila se ovčica Gara / U jednog zgodnog ovna zvonara.“ Ljubav u pjesmi zaista bukti, kao da je riječ o mladim ljudima. Basnovite motive pronalazimo u „Ovci i vuku“, gdje povrijeđeni vuk zahvaljuje ovčici na njezi, i obećava joj da nikada više u životu neće probati ovčije meso… u distisima „Medo i ja“, medo je, pri susretu sa čovjekom dobronamjeran i pruža mu šapu. Njegovo drugarsko raspoloženje, iako sluti da je čovjek pri susretu sa njim, ogromnim i opasnim bojažljiv, ipak kulminira u
strofama:
„Uhvati me za ruku podiže u trenu,
Potapša me nežno po levom ramenu.
……………………………………………………….
Postali smo drugari, posetim ga često
I nosim mu ponude na skriveno mesto.“
Radmila Karać je pisac za odrasle i djecu. Jeste ova njena poezija posvećena najmlađima, rekosmo, sa posebnim osvrtom na životinjski svijet. Međutim, kao kruna „cvetnog sveta“ , pod plavim nebom „tvojim i mojim“ i u ovom rukopisu našao se ciklus
„O ljubavi… i drugim važnim stvarima“, jer za Radmilu Karać, ljubav, i to ona porodična jeste najvažniji pokretač stvaranja. Sjetimo se njene knjige „Kuća se njiše na sreći“, koja jeste čisto emotivno pjevanje posvećeno porodici. U poslednjem ciklusu
Radmiline nove knjige kao da čitamo nastavak „Kuće“ koja se zanjihala na sreći, i to njihanje traje, traje… „Marko voli Lunu“, „Doručak na terasi“, pa čak i savršena „Azbuka“ sa akrostihom, „Naučila sam azbuku“, „Sutra me škola čeka“, „Sveznalica“, jesu pjesme odanosti i ljubavi prema znanju. Zatim slijede „Zanatlije“, daškovi jeseni, ljepote proljeća, ljetnje kiše, a za njima, kao najljepši pupoljci života: Mia, Siena Vera, Mila, Vuk, deka Vaske, sakriven u odeždi Deda Mraza… i ta „Kuća puna dece“ koju čuva perom i srcem Radmila Karać jeste „cvetna“ kruna i nebesko plavetnilo njene knjige.
Ovu knjigu je diktiralo srce a zapisivala ruka bake, zbog čega je toplija, nježnija i brižnija od mnogih zbirki poezije za djecu. Zbog toga autorka zna kako izgleda „kada bake postanu deca“, jer svakodnevno iznova i iznova prolazi s ljubavlju kroz te male škole velikog odrastanja. Poseban utisak na mene ostavila je pjesma „Isti sam kao i vi“, zašto? Jer je u toj pjesmi stao čitav jedan mali, plemeniti svijet djeteta „sa posebnim blagoslovom“, koji je, dakle, drugačiji, na neki način i teži, ali opet, i on je „plavo nebo tvoje i moje“, a naša obaveza je da tom svijetu pomognemo da bude što veseliji i šareniji. Takva je poezija Radmile Karać. U njoj svoja mjesta pronalaze pčele, ptice, zvijeri, ljudi… svi smo tu na okupu, i lijepo nam je. Hvala, Radmila.
Milica Bakrač
Mart, 2024. Nikšić
LIRIKA IZ DIJASPORE
„Jezik čuvajte kao zemlju“
Stevan Nemanja
Za razliku od književnosti za odrasle u dijaspori, koja je donekle poznata, pristupačna i delom proučena, literarno stvaralaštvo u rasejanju namenjeno deci i mladima dugo je bilo nepoznato i marginalizovano. Stvarana isključivo na srpskom jeziku i rasuta u mnogim zemljama širom sveta, ova literatura je veoma sporo i po principu od manjeg ka većem gradila svoju fizionomiju, poetiku, estetiku, nacionalnu prepoznatljivost i rodoljubivo-nostalgičnu koncepciju, koja je dugo išla pod ruku sa literaturom za odrasle i dugo bila u njenoj senci. Tek u poslednjih nekoliko decenija, sa društveno-političkim promenama, demokratizacijom društva i davanjem većih prava nacionalnim manjinama, iseljenicima i gastarbajterima, stvara se znatno povoljnija klima za upoznavanje sa kulturno-umetničkim stvaralaštvom naših ljudi u svetu, koje je vrlo raznovrsno i bogato, ali istovremeno neujednačeno i nesistematizovano.
Naša književnost za decu koja se stvara u dijaspori (rasejanju, egzilu, iseljeništvu) svakako pripada matičnoj / nacionalnoj literaturi u otadžbini i čini njen sastavni deo. Nju sačinjavaju stotine pisaca i pesnika različitog obrazovanja, stvaralačkog iskustva, poznavanja maternjeg jezika i izražajnih mogućnosti, ali sa zavidnim estetsko-umetničkim dostignućima. Velika želja za očuvanjem i negovanjem maternje melodije i jačanje nacionalne samosvesti bili su presudni faktori za kulturno uzdizanje, kreativni identitet i nacionalno napredovanje, koje se u pojedinim zemljama odvijalo teško i vrlo sporo, a sve zbog otežanih političkih uslova i veza sa maticom.
Ove činjenice naglašavamo, jer su svakako neophodne u skiciranju i tumačenju književnog stvaralaštva svakog našeg pisca koji stvara van granica svoje zemlje. Kada je reč o Radmili Karać, koja već tri decenije živi i stvara u Kanadi, a poreklom je iz Hercegovine, treba reći da poseduje bogatu i raznovrsnu biografiju, odnosno nekoliko uspelih naslova poezije i proze za decu i za odrasle. Pored Mare Tomašević Karabaš, Mikija Stankovića, Pera Kovačevića, Olge Simeunović, Leposave Rajnović, Dušice Ivanović, Gordane Petković Laković i drugih autora, Radmila Karać pripada tom nizu malobrojnih, ali svakako zapaženih i dragocenih pisaca za decu iz Kanade, koji su svojim opusom i te kako obogatili našu savremenu književnost. Pored igre, humora, antropomorfizacije i fantastizacije, njena poezija obuhvata rodoljublje i nostalgiju, kao i motive ljubavi, zavičajnosti i idiličnosti, tih neizbežnih konstitutivnih elemenata ove poetike.
Antejska privrženost zavičaju veoma je važno poglavlje njene poezije i poetike, jer obuhvata humanističke vizije i aspekte rodoljublja, uglavnom, svojstvene i poeziji za odrasle. Takođe, ima određen broj tzv. pesama na međi, koje mogu sa istim interesovanjem čitati i deca i odrasli, što pokazuje i ova njena najnovija knjiga pesama koja se objavljuje u zajedničkom izdanju izdavača iz Zvornika i Beograda.
Tematsko-motivske preokuapcije odnose i na životvorno pevanje o deci i detinjstvu, te nostalgičan i/ili rusoovski povratak prirodi, kao i na socijalne i etičke predstave. Svet flore i faune, takođe, predstavlja jednu od glavnih simboličkih okosnica ovog vrednog rukopisa, a to pokazuju i sledeće celine: „Deca ih mnogo vole (Pesme o životinjama)“, „Šuma im je dom“ i „Čudne basne“. Umeće opisivanja prirode (sela, ptice, polja, cveće, životinje, reke) najvećim delom je pojednostavljeno i pristupačno malim čitaocima.
Ciklus „O ljubavi i drugim važnim stvarima“ donosi nešto drugačiju, razigraniju i humorističku intonaciju, u kojoj dominiraju igra, nonsens, mašta, vedrina, optimizam i sl. Sa druge strane, ima pesama koje su namenski pisane za mlade, tako da, gledajući u celini, ova knjiga ima stihova za decu i mlade skoro svih uzrasta. Izražavajući individualni kredo i pesničko vjeruju, Radmila Karać istovremeno iskazuje i svoju životnu filozofiju, duhovnu dimenziju i vaspitno-saznajne elemente, koji na širem umetničkom planu nose pečat dva različita prostora i vremena (zavičaj i dijaspora), a sa tragovima pojedinačnog (psihološkog) i kolektivnog (istorijskog). Snažna lirska osećanja prožeta su i kosmopolitskim idejama, kao i zajedničkom verom u bolju i lepšu budućnost („da širimo ljubav, sreću/ kud god nam se noge kreću“), u povratak iz tuđine, kao i ponovnim oživljavanjem davnih slika iz detinjstva.
Sve u svemu, ova knjiga predstavlja vredan doprinos bogaćenju savremene književnosti za decu, koja se stvara u dijaspori, a ujedno čini značajan i konstitutivan deo celokupne srpske književnosti za mlade.
U Beogradu, Dr Milutin Đuričković,
9. maj 2024. član Evropske akademije nauka i umetnosti
