Magični prostori „Zamka od snova“
U koricama nove zbirke pjesama Radenka Smiljanića sakriven je jedan neobičan zamak, zamak građen od ljubavi, snova, promišljanja i vječite zapitanosti nad iskušenjima i (ne)pravdom života, koji pjesnik nesebično otvara posjetiocima koje put nanese u perivoje njegovog pjesničkog nadahnuća.
Na samom pragu ovog pjesničkog zamka nailazimo na moto: „Ali kad te ljubav vodi /i tu gdje se gine, / nije čudo ako tada / pomjeraš planine …/ koji nam je svojevrstan putokaz šta nas očekuje na našoj čitalačkoj turneji po odajama prve njegove etaže. Smiljanić, inženjerski precizno, a opet pjesnički tanano, gradi svoju građevinu od riječi i uzburkanih emocija. Ljubav, kao pokretačka sila, najzastupljenija je na stranicama njegove druge knjige poezije. Bila ona sjećanje, trenutak, san ili java, platonska ili čulna, jecaj srca ili usklik pobjednika, ljubav je ono što pjesnika tjera da od zaborava sačuva ili njene krhotine ili blistave komade koji su znak njegovog trijumfa. Ljubav je za njega, onako baš, vječna inspiracija koja ga, poput feniksa, diže iz pepela svaki put kada se učini da ne zna šta li je. Povremeno se čini da je sam pjesnik stranac u svojoj tvorevini, stranac koji se tu slučajno obreo na svom životnom putovanju ispunjenom brojnim preprekama i izazovima. Potraga za srećom, koju svi mi tražimo sa manje ili više upornosti, u ovoj zbirci ne jenjava, čak kada je ona, naizgled, besmislena.
Na prelazu ka drugoj etaži, imperativno stoje riječi: Samo me pusti/ da bar još jednom/ volim i slušam./Da gledam./ i nenadano, pred čitaocem se otvara potpuno drugi segment autorovog stvaralaštva. Poslije lirskog teksta čijim naslovom autoritativno poručuje:“Slušaj šta ti pričam!“, u kome se, u maniru ruskih pjesnika sa početka dvadesetog vijeka, autor ne libi upotrijebiti i riječi koje bi u svakoj drugoj prilici zazvučale vulgarno, ali ovdje ih prosto nije moguće zamijeniti nekim drugim da bi ono što želi prenio dalje, nastavlja se otkrivanje Smiljanićevih poruka. U ovom ciklusu on je zagledan u puteve koji se pružaju sa svim svojim preprekama, letove koji se završavaju razočaranjima. Pa, baš onako kako i kaže, ne želeći da se vadi, on progovara o ljubavi prema zemlji i svome rodoljublju. Zagledan u horizonte, vjeruje da će njegovi nijemi krici poništiti kletve stare i da će zemlja biti oprana kišama čistim kao suze.
Neobična priča o ljudima i bogovima čeka nas na kraju zamka. U nju nas uvode riječi: Da se sami prepoznaju,/ svi što glume da ne čuju/ glas razuma iz podsvijesti,/ dok sa đavolom trguju./ Kroz sedam pjevanja ove svojevrsne poeme, poeta nas upoznaje sa svojim metafizičkim uvjerenjima, odgovore traži iznad realnosti i iskustva, pokušava objasniti svrhu postojanja, bivstvovanja, uslovljenosti i mogućnosti života.
Ipak, uprkos svim iskušenjima, pjesnik ne zaboravlja da treba graditi, a ne rušiti, i u zavještanje nam ostavlja svoj „Zamak od snova“ da, svako koga put nanese u njegove hodnike, za sebe pronađe i ponese baš ono što mu treba.
Tatjana Golijanin
profesor srpske književnosti i jezika
Stamena kula od slova
(o zbirci poezije „Zamak od snova” Radenka Smiljanića)
Zbirka poezije „Zamak od snova” sadrži tri zaokružene, tematski različite, cjeline. Romantični eskapizam je obilježje prvog dijela. Konfrontacija sa sobom i svijetom drugog. A treći dio bi mogao u najkraćem smislu da objasni pojam ‒ svjetlo na kraju tunela. Različitost prvog u odnosu na drugi i treći dio je veća i gotovo se stiče utisak da je riječ o dvije potpuno različite zbirke. Umijeće Smiljanića da nas provede kroz nesličnosti naglašena je i može biti neočekivana.
Nakon prvog dijela zbirke u kojem se lirski subjekt opija ljubavnim zanosom, slijedi drugi u kojem dominira reflekisivnost, racionalnost, zapitanost i duboka svjesnost. Koliko je ljubavni zanos snažan i preplavljujuć u prvom dijelu, ista snaga prisutna je i u drugom ali se nalazi u introspekciji i izoštrenom oku koje precizno sagledava i sebe i svijet. Treći dio se bavi pitanjem smisla i otvara zaista velike i značajne teme dok potragu za preobržajem i izbavljenjen iz besmisla nosi molitvena poema, nazvana Priča o bogu i ljudima.
Pjesme se razlikuju po dužini kako untar dijelova zbrike tako i posmatrano u cjelosti ali svakoj pjesmi je zajednička ritmičnost i melodičnost. Rima ne izostaje ali joj pjesnik ne posvećuje preciznost te izostaje stroga forma. Sve je podređeno snazi osjećaja i pri tome se manje mari za stilske figure. Poetika je svedena, pitka i jednostavna. Jezik je precizan, ogoljen, bez prenesenih značenja, lišen simbola i nadrelanih slika (osim djelimično u trećem dijelu).
U prvom dijelu liriski subjekt Radenka Smiljanića mašta o idealnoj ljubavi. Prepušten zanosu ponekad idealizuje dajući ljubavi prema ženi moć nad svim, uključujući i sopstveni život. Radi to dobrovoljno i s lakoćom šeta svijetom ideala i mašte. Sanja i kreće se vertikalno tom putanjom, spreman i odlučan, naglašeno hrabar da dosanja jer ni na šta manje od toga neće pristati. Ništa manje od savršene ljubavi nije mu ni cilj i nema ga na mapi koja vodi u Zamak, njegov i njen. Srećemo zaboravljeno viteštvo. Hrabrost da se traga i pokaže ranjivost ali i da baš ta „slatka slabost” bude izvor smisla, jer gdje nema ranjivosti nema ni istinske bliskosti.
„ako ti budeš htjela/moje suze da shvatiš/mogu ti pružiti sve” (Ako ti budeš htjela)
Leteći na krilima mašte, snova i ljubavnog zanosa lirski subjekt nas uvodi u svoj svijet. Stvaran svijet je s druge strane, izvan korica ove zbirke a ovdje unutar nje mi smo pozvani i prozvani da se zapitamo imamo li snage da povjerujemo u ovakve ljubavi. Jesu li cilj ili bijeg ili pak nadahnuće koje nas pokreće, gorivo koje nam treba da bismo krenuli i prošli kroz tunele do svjetlosti.
Dok nas zapljuskuju talasi emocija, ljubavne čežnje, potreba za pripadanjem, stapanjem i prepuštanjem nadilazi uobičajene potrebe. Sve je egzaltirano. Prenaglašeno. Ovaj Zamak je sagrađen od snova i vjere u njih, njegov temelj je u hrabrosti, prozori su od svjetlosti a kapije od nježnosti. Pokretne su i mogu da se podignu kad Zamak od snova treba da (o)živi svoj san jer su odlučnost i predanost dominante osobine.
„čudno je kako na svaku/pomisao da te gubim/ ili možda da dugo još/vidjeti te neću moći/ nestvarnu dobijem želju/kao nikad da te ljubim” (Zamak od snova)
Prvi dio zbirke pjesama je za romantike, sve koji nisu odustali od potrage za ljubavlju, one koji su spremi da u sebi naprave mjesto za drugu osobu. Za njih su ovi stihovi poput čvrstog stiska ruke. Stišan ali snažan podstrek da ima smisla vjerovati. (I neka bude po vjeri.) Ovdje je ljubav umjetnost. Uzvišena. Sve je manje od nje. Srcu je potrebno ushićenje. Povezanost. Hrli se ka tome, ne mareći ni za šta drugo. Čini se da je liriski subjekt prvog dijela Smiljanićeve zbirke zaboravljeni junak iz prošlih vijekova, neko za koga bismo se gotovo zakleli da je lik iz romana, ko je u svojoj suštini nepostojeći i nedrživ u savremenom svijetu gdje se ulaganje u odnos nerijetko smatra gubitkom vremena i urušavanjem svog prividnog mira.
Stihovi iz ovog dijela nas pozivaju da pronađemo skrajnuti dio sebe, da se sjetimo važnosti bliskosti, nije nužno da nam bude cilj ovakvo sjedinjenje u zanosu i idealizaciji, ali svakako bi bilo dobro da nam posluži kao nadahnuće, motiv da otopimo nježnost i prema sebi i prema drugom biću i otključamo bajku, bar ponekada.
Drugi dio na početku liči na monolog umornog ali mudrog čovjeka sasvim svjesnog sebe i situacije u kojoj se nalazi. Predstavlja nam sve narodskim, jednostavnim jezikom, dostupnim i razumljivim, razgovornim tonom što naglašava osjećaj prisnosti i doprinosi uvjerljivosti izrečenog. Kratki prozni uvod čini izuzetak u poetskoj zbirci. Kao potpuni opozit prvom dijelu Smiljanić nas uvodi u refleksivnu i rodoljubivu poeziju iz koje izbija bunt i prkos čovjeka lišenog iluzija i zanosa.
„Linija zdravlja/vrlo duboka/a sve me boli/Neko me/očigledno laže” (Linija života)
Nema lirskog naboja koji nam je velikodušno darovan u prvom dijelu zbirke ali ono što ovdje imamo jeste prepoznatljivost u muci poznatog osjećaja zarobljenosti u sistem, u svijet koje ne gaji iste vrijednosti kojima su nas podučavali tokom odrastanja.
„Učili me, al’ su krili/za koga se ruke znoje/ko kreira raspodjelu/čiji prsti novce broje” (Rad)
Taj kontrast između prvog i drugog dijela može biti, kao što sam već naglasila, neočekivan i nagao, može nas zateći nespremne, stoga prije susreta s pjesmama iz drugog dijela proznim uvodom se balansira i on doprinosi zbližavanju kroz prepoznatljivost izrečenog. Zatim ulazimo u sasvim drugačiju perspektivu u odnosu na početni zanos što može dati bar djelimično pojašnjenje zašto savremenog čovjeka pritisnutog teškim bremenom nepravde, urušenog sistema vrijednosti, izgubljenog i nesnađenog privlači put u „Zamak od snova” koji se jaavlja kao utočište u kojem će se napajati vrlinom i biti bliži smislu postojanja.
Treći dio zbirke „Priča o bogu i ljudima” otvara molitvena pjesma, vapaj za zaustavljanjem besmislenih podijela, ratova. Apel je zdravom razumu i poziv na oproštaj u ime višeg smisla, života i spasenja. Teme i motivi u ovom dijelu se kreću od biblijskih do današnjih dana, poređenje Stvaraoca s umišljajima ljudi da jesu i mogu biti više od datosti. Kroz prizmu kritičke svijesti sagledava se pohlepa, licemjerje i laž, nepravednost i nesavjesnost. Poziva se na samopreispitivanje, na spas plenete, očuvanje života.
„Vidi ljubav prazna dušo/vidi kako zvijezde sjaje/bar ponekad ti se sjeti/koliko ti svemir daje”
Kroz interpetaciju božjih zapovjedi lirski subjekt zagovara vrlinu, pokajanje, dizanje svijesti i svjesnosti suočavajući nas sa saznanjem ko smo postali, na koga smo počeli da ličimo, koliko smo zanemarili plenetu, zaboravili na čovjekoljublje, koliko smo zavedeni, uma zamućenog zabludama. Iako mračna i turbna, na momente neizdržljivom teškoćom bremenita, ova poema nosi važnu poruku prosvijetljenja i kroz golgotu vodi do spoznaje o važnoj istini koja veliča prirodu i vraća joj dostojanstvo a čovjeka podučava da gostuje kratko na zemlji i da na prirodnoj trpezi ima dovoljno za sve podvlačeći besmislenost i neopravdanost pohlepe.
Hoćemo li poći, hrabro, putem snova sve dotle dok ne izgradimo Zamak, svoje sigurno mjesto, oazu smisla i napajanja? Hoćemo li tu stati i ostati? Ima li i Zamak svoje izazove? Kako ga očuvati, nadograditi? Šta je sve moguće kad oživimo snove? Voljela bih da čitam(o) o ovome u jednoj od sljedećih Smiljanićevih zbirki poezije. Do tada za nadahnuće i promišljanje preporučujem ove stihove kao nježnost i dobrodušnost neopterećenu mogućim malicioznostima sumnjičavih u ljubav i svjetlost. Ako sreća prati hrabre, u Zamku je moguće i budan usniti.
Sanja Radulović
LjUBAV JE KISEONIK POEZIJE
Ljubav je ono što poeziju održava živom, što joj udahnjuje smisao i daje snagu. Kao što kiseonik omogućava život, tako ljubav omogućava postojanje i pulsiranje poezije. Bez nje, poezija bi bila samo forma bez svoje suštine. Zbirka pjesama ,,Zamak od snova” je prožeta ljubavnim motivima u većem broju pjesama i ona joj daje smisao postojanja i traganja, za ljubavlju u muško-ženskim odnosima, ali i ljudskim odnosima uopšte.
U pjesmi ,,Suština” autor izražava ljubavne simpatije prema voljenoj ženi s kojom putuje do kraja svemira i bira zvijezde, jer ona je ,,kao svemir beskrajna”. ,,Zamak od snova” je dvorac od misli, emocija, maštanja i nedostajanja, pronalaženja sebe u dragom biću s čijom povezanošću život ima smisla. U pjesmi „Zamak od snova”, Radenko Smiljanić spaja ljubavnu liriku sa elementima sna i metafizike. Zamak, kao simbol, nije samo romantična tvorevina – on predstavlja unutrašnju potrebu da se ljubav zaštiti od stvarnosti koja je, po riječima samog autora, „san sa greškom”. Snažna emocionalna punoća, iskrenost i jezička jednostavnost čine ovu pjesmu jednom od najreprezentativnijih u istoimenoj zbirci, koja se ne bavi samo ljubavlju, već i ljudskom potrebom za smislom u svijetu koji često odudara od onog kakvog ga ljudi žele. Zamak od snova postaje i mjesto iluzije i rušenja iluzija, prostor gdje se snovi sukobljavaju s realnošću – i gdje se, rađaju novi pogledi na svijet.
U pjesmi „Samo da se sjeti” autor piše o ljubavi, o sjećanju koje se rasplinjuje poput snova. Sličnu filozofsku dimenziju pronalazimo u pjesmi „Metak od osmijeha”, gde ljubavni osmeh postaje oružje, ali i spasonosna sila koja topi kamen na srcu.
Smiljanić koristi prirodne elemente kao simbole unutrašnjih procesa. U pjesmi „Ispod breze ili hrasta”, on spaja ljubavnu simboliku sa prirodnim svijetom, stvarajući duboku povezanost između spoljnog i unutrašnjeg univerzuma. Pjesnik ne piše samo o prirodi, već i o njenoj snazi da oblikuje unutrašnje stanje. On piše o ranjivosti pred voljenom osobom, pa tako opisuje snagu epmatije i međusobnog prepoznavanja što se iskazuje između ostalog u pjesmi ,,Onako baš”, dok pjesme kao što su ,,Ni ključar ni tamničar” osvjetljava posvećenost voljenoj osobi koja ga je konačno pronašla, a koju je dugo čekao:
Sad kad si me napokon pronašla,
a čekah te kroz vijekove,
gdje će mi duša, ako te pustim
tu među vukove!?
Zbirka „Zamak od snova” je emotivan i intelektualno izazovan skup pesama koji ostavlja snažan utisak na čitaoca. Kroz svoje pesme, on poziva na razmišljanje o ljubavi i životu, i podseća na to da je pesništvo most između snova i stvarnosti, između onog što je bilo i onog što bi moglo biti.
Zbirka pesama „Zamak od snova” Radenka Smiljanića impresionira svojom emocionalnošću, introspektivnošću i univerzalnim temama koje se poistovjećuju sa svakim ko je ikada voleo, patio ili tražio smisao u svetu snova i stvarnosti. Mnoge pjesme u zbirci stvaraju sinergiju između ličnih iskustava i opštih, univerzalnih istina o životu, ljubavi i postojanju.
Kroz pesme poput „Šta li je” i „Srca sud”, Smiljanić se bavi temama sudbine, pravde i unutrašnjeg konflikta. U pjesmi „Šta li je” poetizuje potragu za smislom u svijetu koji deluje nepravedno, u kojem se pitanje sreće i pravde često postavlja, ali odgovori ostaju nejasni, jer snovi i želje često ostaju neispunjene i sve to pjesnika stavlja na muke.
„Srca sud” produbljuje ovu temu govoreći o životnim izborima koji nas neprestano postavljaju pred izazove, dok pesnik tvrdi da u toj borbi, uprkos padovima, srce postaje vodič i snaga. Smiljanić ne prihvata lako sudbinu, već je spreman da se bori za ono što smatra ispravnim, čak i kada se čini da je svijet protiv njega.
Ova zbirka je pravo književno putovanje, u kojem Smiljanić kroz pjesmu i prozu ukazuje na složenost ljudskog postojanja.
Zbirka pjesama ,,Zamak od snova” nudi mnogo više od lirske introspekcije – ona je oštar pogled na svijet, ogoljena istina o društvu koje guši pojedinca. U proznom dijelu zbirke, autor iznosi snažnu kritiku sistema koji promoviše pokornost i kolektivnu zabludu, dok one koji razmišljaju svojom glavom gura na marginu. On u tom dijelu izlazi iz okvira lirskog izraza i prelazi u beskompromisnu društvenu kritiku. On prezire svijet koji se dijeli zbog razlika u religijskim i politčkim pitanjima, gdje partije i religije upotrebljavaju da bi se ljudi razdvojili i lakše kontrolisali, a pastiri (lideri) i dalje sarađuju iza kulisa. Autor u prvi plan stavlja prirodu koja je svima vidljiva i koja predstavlja nešto što sve ljude svijeta spaja i koja svima pruža jednako, bez podjela koje se u larmi društvenog života nameću.
Iako znam da tvorevina nikad ne može suštinski zamijeniti ulogu Tvorca, vjerujem da je primarni cilj ovog poetskog rukopisa autorova težnja harmoničnom društvenom životu u skladu sa prirodnim zakonima, ne negirajući Tvorca nego se oduševljavajući tvorevinom i uživati u svim njenim čarima, stvarajući kroz poeziju svijet u kom niko neće biti oštećen zbog toga što je različit, a opet isti, kao što je to stihovima pjesme rekao čuveni Cane iz Partibrejkersa
,,Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj.”
U tom duhu je i svojevrsna filosofska poema na kraju ove zbirke koja nosi naziv ,,O ljudima i bogovima” gdje se oblikuje svojevrsna vizija paralelne stvarnosti, drame svijeta koji se utapa u neke nove dimenzije, koje predstavljaju viziju makrokosmosa u kom vladaju neka nova pravila, kroz koja autor traga za novim spoznajama o čovjeku i svijetu koji ga okružuje, da bi se na kraju našao tu gdje je ,,dobro svima i gdje nikom ništa ne fali.”
Da ne mora kao nekad
od prirode da otima,
jer je ona predviđena
da dovoljna bude svima.
Uzimaće samo ono
što mu treba, ko i njima,
pa nikome da ne fali,
da bi bilo dobro svima.
U toj viziji svijeta vladaju zakoni prirode gdje se poštuju interesi svih:
Podari im ljubav lako,
na zavjet ih redom sjeti:
,,Niko ne smje da otima
i drugoga da ošteti!”
U tom novom obličju svijeta nema ratova i oružja nego upravo savršenstvo prirode koje omogućuje sve što je potrebno za život pojedinca:
I još nešto, što je važno,
otkako se saživio
oružja ni jedne vrste
nije sebi napravio.
Ne sjeća se šta to bješe,
čemu može da posluži,
ako li mu šta zatreba,
priroda mu odmah pruži.
Autor na kraju poeme prirodu stavlja na pijadestal i vidi je kao neku novu viziju raja gdje nema ljudskih tragova i gdje priroda radi po volji Tvorca ili je u potpunosti postovjećuje sa Njim, te pokazuje samodovoljnost u tišini koju stvaraju njeni zakoni. Gradeći poetski zamak od snova, autor vodi čitaoca tamo gdje će bar na trenutak stvoriti viziju neke druge stvarnosti u kojoj se odvija život bez podjela, u zajednici sa prirodom.
Svoj kraći osvrt na rukopis ovog intelektualno intezivnog djela završio bih u poetskom maniru
Izišavši iz Poetskog dvorca,
svijet je došao do tvorevine,
ne sretnuvši njenog Tvorca.
Dejan Spasojević
