RECENZIJA RUKOPISNE KNJIGE PRIČA „KALAFONIJUM“ BORIVOJA SIMIĆA
Borivoje Simić se, čini mi se, pojavio niotkud. U književnom smislu – niotkud. Iz novinarstva u kojemu je cijeli život, javio mi se pričom u časopis Život i zainteresirao me. Tada doznajem da se tek nekoliko zadnjih godina javlja pričama i u časopisima i na javnim natječajima, te da čak, jer mnogi se prijavljuju na natječaje, na njima biva i nagrađivan. Svakako razlog više da se zainteresirate za nekoga tko je u kasnoj životnoj dobi (r. 1963.) zaplovio u književne vode.
I uz nagradu na 8. Drinskim susretima doznajete kako zapravo u rukopisu već ima knjigu priča, koju žiri visoko vrednuje.
Rukopisna knjiga Kalafonijum, kaže se, parafraziram, među ostalim u procjeni žirija, fikcionalizira rat ogoljenom i sinkopiranom sintaksom koja doprinosi tenzičnosti, razboritom upotrebom erotičnosti i metaforom muzike čija se harmoničnost suprotstavlja kakofoniji haubica i bombi u pričama Kalafonijum i San o gramofonu. Ističući posebno ove dvije priče, a ja znam neke druge dvije, zainteresiram se i onda otkrivam pisca koji tematizira rat u nekim gotovo marginalnim, za njega očito bitnim fragmentima u tzv. kratkoj priči i poratni ambijent Grada koji kuša zaliječiti i nespretno u poraću zalječuje svoje ratne frustracije. Zalječuje ili proizvodi nove?
Knjiga „Kalafonijum“ našla se pred nama kao dovršen rukopis koji se već i fizički može podijeliti u dvije cjeline. Prvu čine kratke priče (njih šest) posve uronjene u rat.
Priče Burek, Neprodate novine, Patrljak, Gospon Vlado, Mirinda i Miris štampe ambijentalno su, egzistencijalno, sudbinski vezane uz novinarstvo u kojemu živi i iz kojega dolazi njihov autor, fragmentarno raskrivaju svijet u kojemu se neprestano susreću mali, jedva vidljivi i nemoćni pojedinac i velika, jedva razumljiva ala rata, stihijski moćna i nerazumna, i u kojima je pojedinac istovremeno i velik i mali u svojoj nemoći. Slamka među vihorove, što bi rekao pjesnik.
Drugi dio donosi dvije dulje priče, koje su po svemu, ponajprije dobro tematsko-motivski utemeljene, mogle narasti i do romana, da se za takvo što autor odlučio. Upravo one i pokazuju autorsku pripovjednu dozrelost, razlog zbog kojega Borivoja Simića možemo identificirati kao pisca.
I ako su kratke priče posebna vrijednost, i zahtijevaju posebnu pripovjednu vještinu, ove tzv. duge priče otkrivaju pripovjedni nerv dugog daha po kojemu se vidi, prepoznaje pisac.
Druge dvije priče, tj. drugi sloj knjige nije direktno „ratno pismo“, ali te se priče po svemu referiraju na rat, jer u njima se žive, intenzivno žive, posljedice rata u ambijentu koji se uči biti drukčijim i htio bi, na razini verbalne samodopadnosti, biti drukčijim, no naslijeđa rata ga zarobljuju u frustracije s kojima ni sam ne zna što će, pa progovara često najnižim strastima, zbog kojih ambijent (ovdje urbani) intenzivno živi rat poslije rata.
I dok se u prvom dijelu knjige pripovjedni subjekt samoidentificira, samoportretira, u drugom dijelu, u dvjema duljim pričama, autor u velikim pripovjednim gestama oslikava novonastali, poratni svijet. I kao što se u onom ratnom jedva uopće može snaći, u ovom poratnom, koji bi trebao biti normalniji za energiju nade koja se probudi nakon svakog rata, sav taj svijet i život nužno reducirani ratom, najednom oživljuju kao kompleksan svijet niza nerješivih problema. A sve je, naizgled, tako jednostavno i jasno, osim što ljudi sa svojim karakterima, moralnim zasadima, jeftinim interesima, a to se u pričama jasno demonstrira, „boluju“ dječje bolesti svoje ljudske nedoraslosti, malenosti, da ne kažemo baš ništavnosti… I, s druge strane, robuju zabludama ili samo naivnim željama i nadama da se nakon pakla rata i svih zala, ljudskog pada u moralno blato, konačno mogu početi ostvarivati nade i ideali čovještva, temeljnih vrijedosti bivanja čovjekom.
Međutim, trajni sudar pojedinaca s dnevnim manifestacijama tzv. „velike historije“, uvijek je priča o porazima pojedinaca, a Simić to zorno pokazuje u svojim pričama, donoseći ih iz dnevnog bavljenja novinarstvom, kao i iz vlastitosti življenja života i svijeta. I ako prve priče govore o tome kako je „počinjao rat u mom gradu“, one druge svjedoče kako je „počinjao mir u mom gradu“. I iz jednog i iz drugog brzo uviđamo kako se rat pokazuje kao poraz čovječnosti na jedan, a poraće kao poraz čovječnosti na drugi način. No znamo, čovjek je uvijek na gubitku, što bi rekao Meša Selimović, pa nam to ni ovaj put nije ništa novo. Novo je – da je to tako bjelodanim pokazala proza koju pred nas donosi knjiga „Kalafonijum“ Borivoja Simića.
Željko Ivanković
„Kalafonijum“ – Borivoje Simić
Polazeći od konkretnog istorijskog hronotopa (Sarajevo devedesetih godina), Simić se bavi sudbinama ljudi koji su tuđom voljom porinuti u ratni užas. Njegovi likovi i u najjezivijim okolnostima, možda i radije od života, teže očuvanju dostojanstva, emocija i uspomena, bez kojih smo svi ionako mrtvi. Kao što kalafonijum omogućava da gudalo glatko klizi po žicama violončela, bez šuma i škripe, tako i Simićevi junaci tragaju za smislom kako bi makar simbolički otklonili buku i tutnjavu oružja i granata. Simić fikcionalizuje rat ogoljenom i sinkopiranom sintaksom koja doprinosi tenzičnosti, razboritom upotrebom erotičnosti i metaforom muzike čija se harmoničnost suprotstavlja kakofoniji haubica i bombi u pričama „Kalafonijum“ i „San o gramofonu“. Ove dve pripovetke ujedno razmatraju i „novi“, poslijeratni svijet, u kojem nakon preživjelih opsada i bombardovanja ljudi moraju da vode lične ratove protiv „mirnodopskih“ ala i bauka – deložacije, pljačkaške privatizacije, stranačkog zapošljavanja. Ova knjiga ne pati od „viška stvarnosti“, niti je riječ o pričama beznađa, pesimizma i apatije, već o rukopisu koji slavi život i voli čovjeka, uprkos svemu pa i njemu samom.
Obrazloženje žirija
